Je li ovo najbolji mogući od svih Voltairea?

Piše: Mia Mitrović

Štovateljica sam lika i djela Francoisa Marie Aroueta pa sam se veselila druženju s njim u kazalištu još otkako saznah da ga namjeravju ugostiti u Frankopanskoj. Iako sam strahovala da će iz svega ispasti zgusnuta i neukusna kaša, Gavellin Candide pravi je kazališni blockbuster koji pršti energijom, inteligentnim humorom i uigranom glumom. Iako je adaptacijom izgubljeno podosta od mračne ironije kojom se Filozof obračunavao s europskim institucijama 18. stoljeća, Voltairerov je bestseller, zahvaljujući vještoj režiji Kreše Dolenčiča i umijeću Gavellina ansambla, dobio novo značenje i moderno, hrvatsko ruho.

Raskrinkavanje optimizma

Je li potrebno nemilosrdno se sprdati s optimizmom u ovim teškim, olovnim vremenima, pitaju se dežurni dušebrižnici? Itekako! Bilo je i vrijeme da netko, pa makar i u kazalištu, raskrinka tu plitku mantru moderne svakodnevnice i nju ejdž self help priručnika kojima nas bombardiraju na svim kioscima Tiska. Nema veze što se država raspada, premijer bulazni, ministar financija žica po svjetu na naš račun, nitko nema posao i svi umiru od raka- samo misli pozitivno i spasit češ se. Moš’ mislit’. Pozitivno mišljenje najveća je opsjena, veo kiča koji nam omogućuje da živimo u šarenoj iluziji dok nam unutarnji vrt vene jer spavamo umjesto da ga obrađujemo. Naslovni junak se na kraju probudio iz tog čudovišnog sna. Vrijeme je da se probudimo i mi ostali.

Volatireov Candide magično je putovanje kroz filozofiju, politiku, geografiju, svjesno i nesvjesno u pojedincu te iz tog razloga vrlo težak za kazališnu adaptaciju. No, Dolenčić se, zahvaljujući svojoj megalomaniji izvrsno snašao. Za ono što je dočarao u 150 kvadrata Gavelle, nekim filmskim redateljima bi trebalo 10 lokacija diljem svijeta i milijuni budžeta. Dolenčić scenu koristi kao zemljopisnu i psihološku kartu, obilato se služeći groteskom. Njegov Candide je epska avantura od dvorca Thunder-ten-tronckha do Lisabona, Buenos Airesa, Pariza, Venecije i Istanbula, preko mora, oceana i južnoameričkih prašuma sve do Eldorada. Scene se izmjenjuju brzinom PowerPoint prezentacije. Iz Eldorada naši junaci stižu ravno u središte hrvatske noćne more, što je uvjerljivo najbolja scena komada. Robotizirana blagajnica slomljene kičme klizi scenom u vozilu koje je nešto između kase u trgovačkom lancu i invalidskih kolica te robuje pretilom Todoriću u bijelom, s motornom pilom u rukama (bolni rezovi u tijeku). “Imate li karticu za bodove”??

Sjajan spoj “starog” i mladog

Jednakom vještinom Dolenčić je spojio stari klasik s novim momentima i napravio sjajan miks “starog” i mladog ansambla. Već dugo nisam vidjela uigraniju ekipu. Uopće ne izgledaju kao da glume, nego kao da se dobro zabavljaju. Naslovna uloga odlično je pogođena. Enes Vejzović djeluje 10 godina mlađe; kao Candide je blesav, mlad, naivan i komičan, iako ne pretjeruje sa slapstickom. Duško Valentić u ulozi učitelja Panglossa vjerno je interpretirao stanje uma (i tijela) negdašnjih i današnjih vrlih Akademika. Rasturio je i Siniša Ružić u nizu sjajnih minijatura. Najupečatljiviji je kao Veliki Inkvizitor kada pjeva rock ariju spaljujući heretike. Ženski dio ansambla možda je još i jači od muškog. Žare i pale Mirjana Majurec, Jelena Miholjević i Ankica Dobrić, a posebno Barbara Nola u ulozi sarkastične starice. Za njima pomalo kaska Nataša Janjić. Cunegodnu je iznijela za nijansu kričavo, neujednačeno i nedovoljno komično. Iskupila se tek zadnjoj sceni naricanjem versi iz dalmatinskih poskočica i “šansona”. Neusporedivo je bolja u Finim mrtvim djevojkama. Kostimi su također pogođeni. U predstavu su unjeli dašak glam (ba)rocka koji je sjajno funkcionirao. Jedino mi nije jasna scenografija. Čemu viseći stolovi i kreveti? Predstavljaju li tanke konce navike ili su aluzija na Dalija? Potpuno su nepotrebni jer nisu u funkciji predstave ni teksta i samo smetaju glumcima pri ulasku i izlasku s bine.

Sve u svemu, tri put hura za Gavellu i za Krešu! Napravili su pametnu predstavu, grotesknu do bola, u skladu s aktualnom situacijom u državi. Nakon Finih mrtvih djevojki, Gavella je po svemu sudeći dobila još jedan hit koji će rado gledati svi; od Voltaireovih fanova, kazališnih sladokusaca, slučajnih padobranaca do srednjoškolaca primoranih da dođu u teatar zbog lektire. Je li ovo najbolji od svih mogućih Voltairea? Ne znam je li najbolji, ali je zasigurno najzabavniji!