Anwa Friendly!

Cokeandsmoke diše dobru glazbu i vuče pozitivan ritam

Cokeandsmoke je booking agencija koja je nastala kao plod suradnje hrvatsko-njemačkog dvojca Marjana Matkovića Marmata i Kristijana Šormana sirKrisa koji se već dugi niz godina bave DJ-ingom i organizacijom klupskih večeri.

Cokeandsmoke je booking agencija čiji je cilj predstavljanje novog vala klupske scene

Cokeandsmoke je booking agencija čiji je cilj predstavljanje novog vala klupske scene

Ideja je nastala kada je spomenuti Dj dvojac, nakon pregleda situacije na hrvatskoj i regionalnoj sceni shvatio da većina već etabliranih, ali uglavnom underground bendova i DJa nema pravog bookera/agenciju; osobu koja će se brinuti za njihove nastupe i koja će ugovarati gdje, što, kako i kada. Zadnjih nekoliko mjeseci marljivo su skupljali zanimljive artiste koji bi odražavali duh agencije, a to je predstavljanje novog vala hrvatske, ali i regionalne, klupske i urbane glazbe. Pod svoje okrilje stavili su Ninu Romić, kantautoricu s dva vrlo cijenjena albuma i brojnim suradnjama te nekoliko up and coming DJa i live actova (Biella&Astrall – koje vrti Ritchie Hawtin, zatim FM koji ima izdanja na hrvatskom labelu HomeMade, kao i Jan Frensin, i trojac K.I.L. Digital) te najfriškije: beogradsku klupsku atrakciju SAJSI MC + DJ BKO koja je nadavno gostovala u Zagrebu. Da ne bi sve ostalo samo na glazbi tu je i poznati video umjetnik Filip Filković Philatz koji iza sebe ima pregršt video spotova za razne poznate bendove, a u planu su i druga lica iz raznih vidova umjetnosti.

Od stranih izvođača u rosteru imaju Mike Vatha, brata poznatog Svena Vatha, zatim Teenage Mutants koji ima izdanja na svjetski poznatim labelovima i podržavaju ga Sinden, A-Trak, Switch, Boys Noize, a pridružili su se i Christian Strobe koji je remixirao Arcade Fire i M83, te Lars Moston i Florian Paetzold. Tu je još i bečki live/DJ dvojac FSNK koji se sve češće vrti na FM4, najpoznatijoj radio stanici za elektronsku glazbu u Austriji s već nekoliko izdanja iza sebe i londonski band The Coolness koji glasi za najparty bend koji London može ponuditi, te svima poznati Azzido Da Bass.
U pregovorima su još s nekoliko stranih izvođača i kako stvari stoje u ponudi će imati i druga zanimljiva lica.
Do sada je agencija funkcionirala preko www.facebook.com/cokeandsmoke.booking?fref=ts, gdje možete vidjeti cjelokupni roster, a od sada ih možete naći i na webu – www.cokeandsmoke.com.
Prvi veći projekt koji su odradili bio je iznimno uspješan Love Ship Novalja, koji je pratila i Klubskascena, a radilo se o cjelodnevnoj vožnji na party brodu koji je plovio na Kornate www.youtube.com/watch?v=n3AzfIvuUR4 s tim da ove godine idu i korak dalje, a više o tome na www.loveship.eu, a najavni spot možete vidjeti na www.youtube.com/watch?v=ZyzCswAlZKw
Znači, ako želite da gore spomenuti pokažu što znaju i umiju, samo se javite na info@cokeandsmoke.com i momci će učiniti ostalo…..

Upcoming svirke u mjesecu maju, powered by Cokeandsmoke su:

01.5. TBC
11.5. Marmat // Zagreb, Croatia
23.5. SAJSI MC + DJ BKO live! // Trebinje, B&H
24.5. SAJSI MC + DJ BKO live! // Mostar, B&H
31.5. SICKO DISKO // Zagreb, Croatia (+ Belgrade TBC )

Vidimo se na flooru!

Oglasi
Standardno
Hipstagram dana, Kultura, Zagreb

Foto dana: Sv. Juraj je likvidirao zmaja pred Braćom hrvatskog zmaja

IMG_0179Staru pogansku, a kasnije kršćansku legendu o ubojstvu zmaja od strane Sv. Jurja ne treba pobliže objašnjavati nitu ulaziti u analizu, samo bismo se zapetljali – dobri Jura slistio je zločestog zmaja (reptila?) u svrhu čišćenja svijeta od zla. Zagreb očito vrlo poštuje Sv. Juru jer se njegov prikaz nalazi na čak dvije lokacije – jedna je na Trgu maršala Tita, a druga pred Kamenitim vratima, svetištem Majke Božje iznad kojeg se nalazi loža Braće hrvatskog zmaja. Čime se oni točno bave, teško je reći ali znamo kako je upravo ovog Jurja, na trgu Braće hrvatskog zmaja, podigla zmajska loža. A onda je Jura likvidirao i tog zmaja. (np)

 

Standardno
Knjige, Recenzije

Piše: Vinko Drača

Ono što se Kingu svakako dešava u zadnjih nekoliko romana je to da definitivno postaje mračniji. Istina, dobro još uvijek pobjeđuje ali čini to uz cijenu upoznavanja vlastite krhkosti pred silama nepoznatog. „Duma Key“ nije iznimka. Ako ga se odlučite pročitati, budite spremni na potresnu priču i likove koji kroz borbu sa vlastitim demonima gube bitan dio sebe. Možda je to znak životne zrelosti, ali „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

 „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

„Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

Sama nas priča vodi na istoimeni otočić uz floridsku obalu. Idilično, usamljeno mjesto obraslo morskom travom, mamac je za bogate turiste zbog svoje romantične izoliranosti i prelijepih sunčevih zalazaka. Tamo dolazi Edgar Freemantle, građevinski poduzetnik koji je u nesreći izgubio ruku i odlučio se posvetiti slikarstvu. No što Edgar više razvija svoj talent, to više postaje svjestan mračne prirode otoka – nešto neljudsko i bezumno na otoku čini umjetnost opasno moćnom i koristi Edgarove slike kako bi se probudilo iz sna.

Utjecaji Lovecrafta

Već u ovom sažetku priče (više neću otkrivati kako vam ne bih pokvario čitanje) će poklonici horrora otkriti utjecaje H. P. Lovecrafta, njegov pristup neobjašnjivom i iskonski natprirodnom. I zbilja vrsta natprirodnog u ovom romanu ide dalje od telekineze iz „Carrie“ vampira iz „Salem’s Lota“ ili izvanzemaljaca iz „Snovolovke“. Mračna strana Duma Keya proizlaze iz onog kreativnog ludila poznatog svakom umjetniku. To su čudovišta stvorena u iracionalnom, reptilskom djelu našeg mozga, užasi halucinacija, noćnih strahova i sablasno neobjašnjivih životnih podudarnosti. I nema sumnje da se ovdje King vraća pitanju koje ga proganja čitav život: „ Kako pišem?“. Alegorija slikarevog otkrića da njegov kist ima moć ubiti, izliječiti ili na ovaj svijet prizvati davno zakopane užase sjajno i sasvim dovoljno nametljivo leži u pozadini zanimljive priče – King iskusan u stvaranju napetosti nam rješenja misterija koje prožimaju roman daje na kapaljku, i svako otkriće na koje čitajući nabasamo otvara novo pitanje.

Stara je istina da horror priče odražavaju strahove društva. Razmišljajući o tragičnoj i strašno prekrasnoj priči Duma Keya čini mi se da se naše društvo boji onog ludila koje stvara nešto novo i pri tom ne mari za opasnosti koje njegova kreacija donosi. U ovom nesigurnom dobu, kao da sami oko sebe obilazimo na prstima. Stavljamo upozorenja na genetski tretiranu hranu, brojimo kalorije i pazimo na to da naša djeca budu izložena samo ispravnim oblicima nasilja. Takvo društvo stvara planiranu umjetnost, rađenu s ciljem, usmjerenu prema unaprijed definiranoj društvenoj grupi s obzirom prema cenzorima i drugim pojedincima koji bi tu umjetnost našli uvredljivom. Ako je u pozadini „Duma Keya“ takav strah od novog, neisprobanog i nereguliranog, King ga je sjajno uspio dočarati. Zato svima preporučujem da uzmu ovaj roman, jer će prolaženje kroz njegovih šestotinjak stranica biti bogato, zanimljivo i ugodno iskustvo. Naravno, prije toga bi trebali otpjevati uspavanku svom umu i uživati u svom strahu od lagane šetnje u nepoznato…

Duma Key: Novi, stari King

Crtica
Glazba, Interview, Zagreb

Alec Empire: Pozdravljam ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, dobro je da smo zajedno

Razgovarala: Mia Mitrović

Napisao, preveo i prilagodio: Franko Burolo

Svaki politički osviješteni rejver barem jednom u životu imao je kratku ali dinamičnu Atari Teenage Riot fazu. Na repeatu je slušao “Speed”, “Delete Yourself i druge hitove ovog radikalnog i buntovnog benda na afterima i afterima aftera svog burnog života. Osnovani 1992. godine u Berlinu, Atari Teenage Riot su kroz devedesete postali jedan od najutjecajnijih underground bendova našeg vremena. Ostavili su traga na mnoge glazbenike među kojima su i Prodigy, Beasty Boys i Rage Against the Machine. A zbog njihovog eksplicitno slobodarsko-ljevičarskog i anarhističkog političkog stava dobili su titulu savjesti elektronske glazbe. Desetak godina nakon razlaza, Atari se ponovno okupio 2010., a već iduće godine izdali su povratnički album. Frontmena Atarija, Aleca Empirea uspjeli smo uloviti prije koncerta u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Alec se dobro drži, nikad čovjek ne bi reko’ da ima 4 banke te je s novinarima Anwe rado popričao o glazbi, aktivizmu, internetskim slobodama, politici i budućnosti radikalne ljevice.

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Započet ćemo s vašim zadnjim albumom, Is This Hyperreal?. U njemu govorite o slobodama na internetu. Koliko su one danas važne i što možemo činiti da ih štitimo?

Protivnik sam bilo kakvog oblika cenzure. Živimo u vremenu u kojem su tradicionalni mediji usredotočeni samo na određene vijesti i informacije, a i njih često iznose iskrivljeno ili prenapuhano. Stoga smatram da je jako važno što internet omogućava neke alternativne vidove širenja informacija. Kao što se vidi iz slučaja WikiLeaks, naročito loše prolaze upravo “zviždači”. Ovo su vrlo opasna vremena. I ako dozvolimo da takve stvari prolaze i ne budemo li dovoljno upozoravali ljude, bit će još i opasnija. Tehnologija danas mnogo olakšava špijuniranje ljudi i razvijaju se novi oblici nadzora.

Ima li onda uopće slobode na internetu ili je sve pod kontrolom odozgo?

Sve je više i više kontrole, naravno. Radi se o određenim kompanijama, koje postaju vrlo velike i koje posjeduju gomilu podataka… Mislim da svatko zna za Google, Facebook, Apple… Što te kompanije postaju moćnije, postaju i opasnije. Neki ljudi kažu: “Ja nemam što skrivati.” Ali onda ih pitam: “Zašto zaključavaš kuću? Ako nemaš što skrivati, daj mi lozinku za svoj e-mail račun.” Želimo li to? Želimo li npr. da radi osiguranja kuće, osiguravajuće društvo ima pristup mejlovima koje smo slali svojim bolesnim roditeljima ili nešto slično? I onda mi kažu: “Ah pa ne!” Kužiš! Ljudi ni ne misle što netko može činiti s podacima…

Je li to razlog zašto odbijate da vas se fotografira?

Ne, ne, ne! To je zato što nam se čini da već ima puno loših fotografija naokolo pa nam ih ne treba još. Ali stvar koja nas najviše ljuti – pa neki fotografi ispadnu žrtve svega toga – je ta što ima puno fotografa koji onda prodaju te fotografije svakojakim magazinima, gdje su one izvučene iz konteksta i nemaju nikakvog smisla. Sori, ali eto, takvi smo. Doduše, ako neki obožavatelj jednostavno uhvati fotku s mobitelom, nije nas briga. Oni će si to možda samo staviti na Facebook ili nešto slično… Naravno da ne želimo sprječavati to. Ali profesionalne fotografije su nešto drugo. Zato ponekad radije kažemo ne, nego da trošimo masu vremena na slaganje posebnih ugovora, koji se ponekad opet izjalove. Pa si kažemo, ma dobro, ljudi će pamtiti koncert kakav je bio i… baš nas briga.

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Obnovili ste Atari Teenage Riot 2010. u špici ekonomske krize. Je li motivacija za to bila aktualno stanje u Njemačkoj i u svijetu?

Zapravo i ne… Prvo smo mislili da ćemo odsvirati samo jedan koncert. Mi zapravo nikada nismo ni raspustili bend. Napravili smo pauzu, jer je Carl Crack umro. Sve je zapravo potaknula Hanin Elias. Ona je kroz devedesete nekoliko puta napuštala bend, a taj put u Londonu nas je napustila usred tonske probe. Time nas je stavila u vrlo neugodan položaj, odjednom nismo mogli odraditi londonski koncert, koji nam je svima mnogo značio. Napravila je veliku scenu i od tada je sve skupa postalo i vrlo osobno. U svakom bendu je vrlo važan i taj neki timski duh, nije to doslovno samo posao. Svima nam je to njeno ponašanje bilo blesavo. Trudili smo se da joj pomognemo, da joj idemo na ruku, a ona nas je iznevjerila. I onda nam je 2009. godine ponovno pristupila i ispričala se za sve i predložila da odsviramo jedan koncert u Londonu. To je uvijek ostalo kao neko nedovršeno poglavlje… Znaš, kad s nekim prođeš toliko toga i izgradiš prijateljstvo pa se dogodi ovakva stvar, dok se god sve ne razjasni, to vam uvijek ostaje negdje na umu.

Kako su fanovi prihvatili novi Atari?

Vremena su danas sasvim drugačija. Glazbena scena 2009. nije baš izgledala kao da bi nas mogla prihvatiti… Bilo je ponešto bendova oko kojih su se donekle skupljali i fanovi nekakvog MIDI zvuka, kao Bloody Beetroots ili Crystal Castles, ali nije izgledalo kao da bi ljudi htjeli opet vidjeti Atari. Osim toga, nisam računao na stare fanove, uopće. Bio sam skeptičan po tom pitanju.

Kako to misliš? Stari fanovi su posvuda..

Šta ja znam, nisam ih bio vidio desetak godina, i to dugih desetak godina. I radili smo mnogo drugih stvari u međuvremenu… Ali odlučili smo da svejedno odradimo taj koncert u Londonu i ispalo je stvarno odlično. Zvučali smo kao nešto svježe i novo. A baš tjedan dana prije koncerta, u Engleskoj je bila izabrana vlada. Odjednom, usred sve aktualne politike i financijske krize, ljudi su rekli: “evo benda koji progovara!” Bio je to neki sasvim drugi scenarij, a ne onaj tipičan, gdje se stari bend ponovno okupi, odsvira stare pjesme i doviđenja. Dobili smo novi kontekst. Zbog toga nam je i bilo uzbudljivo to učiniti. Meni je najveća noćna mora bila da se pretvorimo u bend koji svoj uspjeh temelji tek na nostalgiji za devedesetima…

Dakle Atari još uvijek ima što reći i još uvijek progovara s pozicije radikalne ljevice. Što misliš o sadašnjosti i budućnosti radikalne ljevice u politici i  glazbi, o pokretu uopće?

Živimo u vremenima u kojima je potrebno redefinirati mnogo stvari. Npr. u devedesetima se mnogo ulagalo u kritiku i upozoravanje na loše strane globalizacije. I danas zaista vidimo efekte toga na sve strane pa i u Europi. Mislim, volim ja kada stvari postaju internacionalnije, naravno. Zaista nisam za nacionalne države. Mislim da su nepotrebne. Dakle, nisam protiv globalizacije same po sebi, ali nije u redu da manjina ljudi slobodno vrti svoj novac po svijetu i čini što ih volja, dok se svi ostali moraju suočavati sa svakojakim restrikcijama. Ako stvar nije temeljena na jednakosti pa da odgovara svakome, onda je nepravedna i zapravo još i gora, nego kada si pod zaštitom svoje nacionalne države. A čini se da u nekim zemljama nekim ljudima to itekako odgovara, dok većina baš i ne vidi nekog zaista pozitivnog učinka. Zato mislim da je važno te stvari objasniti ljudima, zašto ih se to tiče. Često ljudi misle da je njihova krivica kada izgube posao, kada se tvornica u kojoj rade zatvori slično…

Govoriš o radničkim pravima. O tome se rijetko priča u eri (neo)liberalnog kapitalizma..

Točno. A još jedan od razloga zašto sam protiv ovakvog načina je i taj što ovako ne dobivamo najbolje rezultate. Npr. u Njemačkoj je obrazovanje stvar koju si mogu priuštiti samo mladi iz dobrostojećih obitelji, pogotovo ako govorimo o odlasku na sveučilište. Mislim da je glupost ako svoj posao i svoju poziciju u društvu možeš jedino naslijediti. Time gubimo vrlo talentirane ljude, kojima je jednostavno onemogućeno da se iskažu. Osim toga, na visokim upravnim pozicijama stoje ljudi iz uvijek istog društvenog miljea, koji nisu u stanju razumjeti određene aspekte, kao npr. što motivira ljude. Ako se svaki dan osjećaš kao da si lako zamjenjiv, onda sigurno nećeš dati sve od sebe. A mislim da se ljudi žele osjećati ispunjeno time što rade u životu. Radnici nisu lijenčine koje nije briga i samo žele da im se plati, kao što ih neki žele prikazati. To je užasno negativno, a nema ni smisla. Osim toga, svi moji aktivistički prijatelji iz škole, većinom su postali “nešto”: osamostalili su se i postigli rezultate u struci, iskazujući nevjerojatan nezavisni duh i talent. Dok su mnogi od onih koji su bili iz vrlo bogatih obitelji završili u zastrašujućim scenarijima – netko se ubio, netko je narkić itd… Oni nisu uopće bili u stanju da iskoriste tu svoju prednost. Sve mi se čini da ovaj društveni model uopće ne funkcionira.

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

A što misliš o Occupy modelu?

Occupy je vrlo fragmentiran pokret. U njemu ima i stvari koje mi se sviđaju i stvari koje ne. Jedna od stvari koje mi se sviđaju je i činjenica da nije vezan isključivo za jednu ideologiju. Ne može se reći da su to sve komunisti ili socijalisti ili pacifisti… Tu se okupljaju ljudi svih političkih pozadina, čak i dobnih skupina, i svi zajedno ukazuju na neke probleme, pokušavaju ih identificirati i naći rješenja za njih. Mislim da je jako dobro što su ljudi aktivni. To je pokazatelj da je ljudima stalo. Mnogi su ljudi po cijelome svijetu trenutno uključeni u politički aktivizam, što se baš i ne vidi u mainstream medijima, koji ostavljaju dojam da više nikoga nije briga za politiku. Stvarnost je ipak drugačija. Čini mi se da se ljudi brinu više sada, nego pred dvadesetak godina. Pomaže i to što je sada dostupno više informacija. I to je dobro. Ne bih rekao da je Occupy odgovor na sve probleme ali ipak je to jako dobar početak.

Hrvatska uskoro postaje 28. članica Europske Unije. Je li to dobro za nas kao zemlju?

Pozdravljam vas! Ne zbog EU same po sebi, nego jednostavno mislim da je dobro da smo što više zajedno. Govorim to više iz kulturne perspektive. Mnogi Nijemci su toliko arogantni da misle kako su najbolji i najveći na svijetu. A ja mislim da je totalno sranje kad si neki uzimaju za pravo da budu ponosni na djela nekih ljudi koji su živjeli prije njih, samim time što dolaze s istog zemljopisnog područja, a bez da su sami u njima ikako sudjelovali. Mislim da je to vrsta nacionalizma koja vodi do rasizma i ostalih problema. Zato je dobro da ti ljudi što više upoznaju i prihvaćaju različite narode. Što je i unutar same Europe također vrlo zanimljivo, jer Europljani jesu poprilično raznoliki. Tu ima i više različitosti nego u Americi. Nadam se da bi više komunikacije moglo otvoriti neke umove i dovesti do bolje interakcije. Naravno, politika EU je druga stvar i ne podržavam je. Ali sam ulazak u Uniju ima i pozitivnih strana, jer naglašava činjenicu da smo svi dio iste priče.

Vratimo se malo na glazbu. Kao dugogodišnji i počasni član berlinske scene, kako gledaš na propast Love Paradea i stravičnu nesreću koja obilježila njen kraj?

Love Parade je u jednom trenutku isključio mnoge ljude, sound systeme i klubove. Do sredine devedesetih postao je već vrlo iskvaren. Nije više bilo toga da se bilo tko može pridružiti sa svojim kolima i što je nekad bila velika slobodna parada, postajalo je sve više kontrolirano i htjelo se isključiti mnoge podžanrove techna i elektronske glazbe uopće. Sve u svemu, ono što je bilo zamišljeno kao veliko okupljalište različitosti, postalo je mainstream koji diskriminira manjine. A to baš i nije bila ideja kada se stvar pokretala… Mada ja ionako nisam nikada ni bio pobornik Love Paradea. Bio sam na prvome Paradeu i tada se nije činilo kako će tu uskoro dolaziti milijun ljudi… Već kad se skupilo njih tisuću, činilo se nevjerojatno, a stvar je samo nastavila rasti. A do 1993. već sam zaključio da ne želim imati ništa s tim. I čini mi se da način na koji se sve završilo pokazuje da je zaista krenuli lošim putem. Sve se više stvar svodila samo na stvaranje profita… I mislim da je to na neki način i dovelo do te velike nesreće, u kojoj su neki ljudi umrli. Jer, recimo, u početku tamo nije bilo nikakvih ograda, sve je bilo otvoreno. Onda su počeli npr. prodavati prava za prodaju pića na paradi pa da bi se to moglo regulirati, trebali su stvar zatvoriti, ograditi. Da nisu bili ograđeni, ljudi bi se lakše i bolje rasporedili po prostoru i vjerojatnost da se dogodi ovakvo nešto bi bila mnogo manja. Mislim da je to bila kobna pogreška.

Za koje današnje bendove smatrate da idu u pravcu digital hardcorea ili da možda proizlaze iz njega?

Digital hardcore? Vrlo dobro pitanje. Ne znam. Ima elemenata u mnogo današnje glazbe. Npr. jednom kad smo svirali u New Yorku, Skrillex je htio otvoriti večer pred nama. Tada još nije bio toliko poznat. Bio je sav nabrijan, rekao da je veliki obožavatelj… Danas kada ga pogledate, to više nije toliko očito… I bilo je smiješno kada smo DJ-ali na Dim Mak stejdžu u Portugalu, čak nam je i AfroJack uletio i s oduševljenjem govorio da ima naše ploče. Mnogi su od tih ljudi slušali tu muziku u devedesetima i odrastali uz nju. Tako da ima i toga. Ali ima i očitijih, underground stvari, kao Venetian Snares, Otto von Schirach… ili Death Grips bi također bili dobar primjer…

Možda i južnoafrički Die Antwoord…

A da, da, mnogi ljudi to kažu… hahahaha…

Priča se da su članovi Prodygija postali pankeri tek nakon što su svirali s vama..

Da, zbilo se to na jednom festivalu na Islanu 1995. Tada su imali duge kose i izgledali kao dobri hipi dečki. Trebali su nastupiti odmah nakon nas i njihovi su menadžeri zahtijevali od nas da ne unosimo toliko energije u svoj nastup, jer su se bojali da će Prodigy ostaviti slab dojam kad izađu poslije nas. Tako da je cijela situacija bila nezgodna… I oko dvije godine kasnije, pojavili su se s Firestarterom i Fat of the Land. Ali normalno je to. Svi smo na neki način povezani, tako da ne bih brzao sa zaključcima. Svi ljudi jednostavno utječu jedni na druge cijelo vrijeme.

Standardno
Hipstagram dana, Vijesti, Zagreb

Foto dana: Cvijeće na Zakmardijevim stubama

CvijećeNe bi očekivali da se netko toliko trudi oko cvijeća u centru Zagreba. Nije da Zrinjevac ne radi svoj posao, daleko od toga ali često ne uzimaju u obzir kako postoje i manje eksponirane lokacije koje građani ali i turisti itekako vide. Zakmardijeve stube spajanju Donji i Gornji grad i, iako su pomalo derutne, zapišane i išarane, jedne su od ljepših šetnjica u centru. Ne ignoriraju ih baš svi – očito je da se netko od stanara pobrinuo da barem njemu, ako ne i svim građanima i posjetiteljima, penjanje ovim stepenicama bude ljepše i oku ugodnije. Usput, zna li tko kakvu povijesnu pozadinu ovog uspona? Jedino što smo mi saznali jest da je izgrađen 1911. godine. (np)

Standardno
Kultura, Putopisi, Reportaže

Christiania: izgubljeni raj koji je ostario

Piše: Vinko Drača

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

Christianiju sam prvi puta posjetio u kasne noćne sate, u društvu svoje cure i grupice naših zajedničkih prijatelja. Još se sjećam toga koliko je mjesto izgledalo drugačije od onog što sam očekivao- umjesto šarenih i idiličnih slika posljednje europske hipijevske komune, dočekale su me ruševne kuće; ostaci vojnih objekata koji su 1971. poslužili grupicama neprilagođenih ljudi koji su u nekadašnjim kasarnama i skladištima htjeli izgraditi svijet vođen krilaticama šezdesetih.

Ispred kuća stajale su bačve u kojima su gorjele vatre – jedini izvor svjetlosti u tamnoj skandinavskoj noći Kopenhagena, grada nalik mjestu iz Tolkienovih bajki. Mjesto je djelovalo mračnije od zagrebačkih geta – štandovi na kojima se prodaju hašiš i marihuana bili su osvijetljeni škrtim stolnim svjetiljkama, a lica naših prodavača bila su u sjeni. Iza pulta te su tamne prilike razgovarale s dečkima iz naše grupe dok smo pokušavali dogovoriti prodaju. Cjenkanja nije bilo – 100 kruna po gramu (oko stotinjak kuna) je fiksna cijena trave još od 2005. kad je konkurencija između domaćih dilera i grenlandskih Eskima dovela do kratkog rata u kojem je ubijen jedan od stanovnika Christianije.

Orkovski brlog Kopenshagena

Šetnja niz glavnu ulicu, poznati Pusher street, noću se pretvara u avanturu. Dok tražimo mjesto na kojem bismo konzumirali kupljenu robu, pokraj nas promiču sjene. Prilike koje na lancima vode velike i krvoločne pse, sićušne eskimske žene koje su mogle izaći iz nekog romana Jacka Londona, ostarjeli hipici u kožnim jaknama… Poneki od njih pokušavaju komunicirati s nama na grubom danskom jeziku i uvaliti nam teže stvari kojih nema na štandovima. Svojom oronulom pojavom i luđačkim pogledom izazivaju strah djevojaka… Zidove prekrivaju grafiti – poruke koje zahtijevaju legalizaciju trave, imena poznatih i nepoznatih bendova, znakovi koji zabranjuju fotografiranje… U nekadašnjem hipijevskom raju koji je ostario danas nitko ne želi da mu jasno vidite lice.

Ulazimo u jedan od mnogih barova. Pod je prljav i ljepljiv, na šanku se toči domaće Christiania pivo koje žitelji sami proizvode i rijetko tko je mlađi od četrdeset. Glazba danskih bendova preplavljuje prostoriju. Stojimo u kutu s lošim i preskupim pivom u ruci, dok gomile ostarjelih hipija uz ponekog zalutalog turista sjede i uvlače dimove. Miris kanabisa je sveprisutan i čini se kao da u cijelom ovom minijaturnom svemiru ne postoji nitko tko nije drogiran. Čujem dvoje starijih ljudi, ušlagiranih do izbezumljenosti kako se prepiru. Jedan Eskim s pletenicama, nalik šamanu iz neke vizije Jima Morrisona, sjedi kraj našeg stola i djeluje izgubljen u meditaciji, plavih  očiju usmjerenih prema prljavom zidu od šperploče na kojem kao da vidi nešto bitno…

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

Zabranjeno trčanje

 Christiania preko dana djeluje sasvim drugačije – ono što je noću bila orkovska jazbina tolkienovskog Copenhagena, sada je privlačna i egzotička turistička meka. Štandovi s drogom su i dalje tu, no pažnju više privlače male, privlačne suvenirnice na kojima se može kupiti lijep, jednostavan, ručno izrađen nakit, lule, cigaršpici, majice i naljepnice. Bacpackeri prolaze veselo čavrljajući. Na Pusher streetu se mogu kupiti danske palačinke, a na terasi manje prijetećih barova koji su noću zatvoreni popiti kava ili pivo iz šarolikije, turističke ponude. Jedino što još djeluje uznemirujuće su reakcije prodavača na štandovima sa drangulijama- oni vam ne daju da im se previše približite i robu morate gledati sa diskretne udaljenosti – očito da oprez ovih ljudi koji veći dio svog života provode izvan zakona ne nestaje s pojavom danjeg svjetla. Uz upozorenje koje zabranjuje fotografiranje primjećujem i drugi znak: onaj koji zabranjuje trčanje. Naš nam je kopenhagenski vodič objasnio da je to zbog toga što užurbani korak kod domaćih potiče paniku jer misle da se radi o policijskoj raciji. One su rjeđe nego u prvim danima komune, no sa svakom promjenom gradskih vlasti, koje već dugo planiraju iseliti komunu kako bi srušili stare kuće i na njihovom mjestu izgradile poslovni blok, strah stanovnika biva obnovljen.

Christiania tako postaje paradoks postmoderne Europe- mjesto koje su ljudi izgradili kao utočište idealima mira i tolerancije šezdesetosmaškog proljeća, a koje samo živi u stanju stalnog straha; od policije, došljaka i turista od kojih mjesto živi. Mjesto je to ostarjelih ideala, oronulih boraca jedne generacije kojoj jedino još droga pruža kakvu takvu utjehu. Slobodni grad koji pokazuje kako je žalosna sloboda koja ne umre mlada već doživi grijanje vlastitih reumatičnih kostiju na vatrama jedanaestrujanskog stoljeća straha.

Standardno
Kazalište, Kultura, Recenzije

Je li ovo najbolji mogući od svih Voltairea?

Piše: Mia Mitrović

Štovateljica sam lika i djela Francoisa Marie Aroueta pa sam se veselila druženju s njim u kazalištu još otkako saznah da ga namjeravju ugostiti u Frankopanskoj. Iako sam strahovala da će iz svega ispasti zgusnuta i neukusna kaša, Gavellin Candide pravi je kazališni blockbuster koji pršti energijom, inteligentnim humorom i uigranom glumom. Iako je adaptacijom izgubljeno podosta od mračne ironije kojom se Filozof obračunavao s europskim institucijama 18. stoljeća, Voltairerov je bestseller, zahvaljujući vještoj režiji Kreše Dolenčiča i umijeću Gavellina ansambla, dobio novo značenje i moderno, hrvatsko ruho.

Raskrinkavanje optimizma

Je li potrebno nemilosrdno se sprdati s optimizmom u ovim teškim, olovnim vremenima, pitaju se dežurni dušebrižnici? Itekako! Bilo je i vrijeme da netko, pa makar i u kazalištu, raskrinka tu plitku mantru moderne svakodnevnice i nju ejdž self help priručnika kojima nas bombardiraju na svim kioscima Tiska. Nema veze što se država raspada, premijer bulazni, ministar financija žica po svjetu na naš račun, nitko nema posao i svi umiru od raka- samo misli pozitivno i spasit češ se. Moš’ mislit’. Pozitivno mišljenje najveća je opsjena, veo kiča koji nam omogućuje da živimo u šarenoj iluziji dok nam unutarnji vrt vene jer spavamo umjesto da ga obrađujemo. Naslovni junak se na kraju probudio iz tog čudovišnog sna. Vrijeme je da se probudimo i mi ostali.

Glam barock kostimi pojačavaju grotesknu atmosferu

Glam barock kostimi pojačavaju grotesknu atmosferu

Volatireov Candide magično je putovanje kroz filozofiju, politiku, geografiju, svjesno i nesvjesno u pojedincu te iz tog razloga vrlo težak za kazališnu adaptaciju. No, Dolenčić se, zahvaljujući svojoj megalomaniji izvrsno snašao. Za ono što je dočarao u 150 kvadrata Gavelle, nekim filmskim redateljima bi trebalo 10 lokacija diljem svijeta i milijuni budžeta. Dolenčić scenu koristi kao zemljopisnu i psihološku kartu, obilato se služeći groteskom. Njegov Candide je epska avantura od dvorca Thunder-ten-tronckha do Lisabona, Buenos Airesa, Pariza, Venecije i Istanbula, preko mora, oceana i južnoameričkih prašuma sve do Eldorada. Scene se izmjenjuju brzinom PowerPoint prezentacije. Iz Eldorada naši junaci stižu ravno u središte hrvatske noćne more, što je uvjerljivo najbolja scena komada. Robotizirana blagajnica slomljene kičme klizi scenom u vozilu koje je nešto između kase u trgovačkom lancu i invalidskih kolica te robuje pretilom Todoriću u bijelom, s motornom pilom u rukama (bolni rezovi u tijeku). “Imate li karticu za bodove”??

Put u središte hrvatske noćne more. Imate li karticu za bodove?

Put u središte hrvatske noćne more. Imate li karticu za bodove?

Sjajan spoj “starog” i mladog

Jednakom vještinom Dolenčić je spojio stari klasik s novim momentima i napravio sjajan miks “starog” i mladog ansambla. Već dugo nisam vidjela uigraniju ekipu. Uopće ne izgledaju kao da glume, nego kao da se dobro zabavljaju. Naslovna uloga odlično je pogođena. Enes Vejzović djeluje 10 godina mlađe; kao Candide je blesav, mlad, naivan i komičan, iako ne pretjeruje sa slapstickom. Duško Valentić u ulozi učitelja Panglossa vjerno je interpretirao stanje uma (i tijela) negdašnjih i današnjih vrlih Akademika. Rasturio je i Siniša Ružić u nizu sjajnih minijatura. Najupečatljiviji je kao Veliki Inkvizitor kada pjeva rock ariju spaljujući heretike. Ženski dio ansambla možda je još i jači od muškog. Žare i pale Mirjana Majurec, Jelena Miholjević i Ankica Dobrić, a posebno Barbara Nola u ulozi sarkastične starice. Za njima pomalo kaska Nataša Janjić. Cunegodnu je iznijela za nijansu kričavo, neujednačeno i nedovoljno komično. Iskupila se tek zadnjoj sceni naricanjem versi iz dalmatinskih poskočica i “šansona”. Neusporedivo je bolja u Finim mrtvim djevojkama. Kostimi su također pogođeni. U predstavu su unjeli dašak glam (ba)rocka koji je sjajno funkcionirao. Jedino mi nije jasna scenografija. Čemu viseći stolovi i kreveti? Predstavljaju li tanke konce navike ili su aluzija na Dalija? Potpuno su nepotrebni jer nisu u funkciji predstave ni teksta i samo smetaju glumcima pri ulasku i izlasku s bine.

Sve u svemu, tri put hura za Gavellu i za Krešu! Napravili su pametnu predstavu, grotesknu do bola, u skladu s aktualnom situacijom u državi. Nakon Finih mrtvih djevojki, Gavella je po svemu sudeći dobila još jedan hit koji će rado gledati svi; od Voltaireovih fanova, kazališnih sladokusaca, slučajnih padobranaca do srednjoškolaca primoranih da dođu u teatar zbog lektire. Je li ovo najbolji od svih mogućih Voltairea? Ne znam je li najbolji, ali je zasigurno najzabavniji!

Standardno