Piše: Mia Mitrović
U utorak je u KIC-U predstavljena nova biografija u izdanju Menarta “Bob Dylan: Tko je taj čovjek?” iz pera Davida Daltona, jednog od prvih urednika the Rolling Stonea. Knjiga preispituje sve Dylanove kamuflaže i transformacije. Vice urednica i dugogodišnja obožavateljica Dylanova opusa za Anwu konteplira o liku i djelu velikog američkog pjesnika i glazbenika.
Bio je balavi golobradi 21-godišnjak kada je stigao u New York, snimio prvu i drugu ploču te zauvijek promijenio lice rock’n’rolla. Danas je ćudljivi 72-godišnji starac, toliko mrzovoljan da su mu zabranili da ide po unuke u vrtić jer je plašio djecu. Njegov nazalni glas i prgava poezija ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Boba Dylana ili cijeniš ili prezireš. Nema sredine.
Hrvatska publika u novom mileniju uživo ga je mogla čuti dvaput; 2008. U Varaždinu i 2010. na zagrebačkoj Šalati. Doživljaji s koncerta su podijeljeni, baš kao i stav javnosti prema Dylanu. Razlog tomu je njegova fobija od javnih nastupa, nastala krajem 60-ih kada je nakon folk faze prešao na malo žešći, rock’n’roll zvuk. Mnogi stari fanovi to mu nisu mogli oprostiti pa mu je tih godina publika na koncertima često zviždala i skandirala „Judo“, osjećajući se izdano. Mladi, emotivni napušeni Dylan čini se to nikada nije prebolio tako da njegovi live nastupi često zvuče distancirano i kao da jedva čeka da se makne s bine te mu dugo treba da se opusti. Ipak, publika na zagrebačkoj Šalati uspjela mu je izmamiti osmjeh što je bila pojava ravna ukazanju.
Joint u veceu Buckinghamske palače
Razni glazbeni kvazi kritičari pudraju nos likom i djelom Roberta Allena Zimmermana. Stavljaju ga na pijedestal s ostalim uglavnom prerano preminulim božanstvima rocka praveći od njega mitsku figuru. Iako legenda kaže da je upravo on on smotao prvi džojnt Beatlesima (i to u veceu Buckinghamske palače!), Dylan ne spada u panteon rock zvijezda i kraljeva pozornice. On je bio i ostao solo brijač, lutalica, dečko sa srednjeg zapada, pjesnik s tamburom i harmonikom; danas bi rekli – hipster.
Ipak, okružuje ga svojevrsna ironija sudbine. Proslavio se kao protestni pjevač, mnogi tvrde da su njegovi revolucionarni versi pokrenuli hipi revoluciju. Svojim stihovima rezao je nepravilnosti američkog društva kao ni jedan beatnik prije. Nitko nije opjevao besmisao rata u Vijetnamu, boljke kapitalizma, Nixonovu vanjsku politiku i hladni rat bolje i direktnije od njega. „Hard rain are’a gonna fall“ bez problema kao balada može ući u bilo koju antologiju svjetskog pjesništva. Koliko su mu socijalno angažirane pjesme oštre i beskompromisne, toliko mu je ljubavna lirika intimna i dirljiva.
Međutim, s vremenom, glavni kritičar Amerike postao je jedan od simbola američkog establishmenta. Čak i je aktualni američki predsjednik u doba prve kampanje na svom Facebook profilu naveo Boba Dylana kao jednog od najdražih pjevača. Uistinu, The times they are-a changing. Dylanov prvi nastup u Kini prije nekoliko godina u svjetskim medijima bio je praćen kao da je u Narodnu republiku stigao (bivši) Papa osobno. Nemojte ni pokušavati pronaći njegove najpoznatije pjesme na You Tubeu. Matična mu izdavačka kuća, Columbia records brižno ih briše. Sve druge izvođače na internetu se može slušati online. Sve osim njega. Freewheelin Bob Dylan frišku figu.
Krvnik poezije
Također, na neki način, Dylan je uništio moderno pjesništvo. Prije njegove pojave, stihovi su se normalno recitirali. Otkako je Robert Zimmerman zgrabio gitaru u ruke i krenuo s nazalnom naracijom svojih skladbi, poetama je zadan gadan udarac od kojeg se nisu oporavili dan danas. Prosječnom konzumentu pop kulture poezija bez glazbe zvuči šuplje, a za to je djelomice Dylan kriv jer je ponovno vezao pjesništvo uz glazbu, kako je to bilo nekad, u doba minezengera i trubadura. Ako je i unazadio pjesništvo, time je oplemenio rock’n’roll. Prije Dylana, tekstovi pop i rock pjesama bili su neinteligentni napjevi, uglavnom o seksu i lizalicama. Nakon Boba došli su svi ostali. Da nije čuo Dylanove ploče, Cohen bi ostao montrealski pjesnik za kojeg svijet nikad ne bi doznao. Leonarda je upravo Dylan inspirirao da uglazbi svoje sjajne stihove. Još je manje poznato da su neke od najpoznatijih pjesama, Johnnya B. Štučlića doslovni Dylanovi prepjevi. Ultimativni hit studentskih zabava na savskom brodiću Sidro „Usne vrele višnje“ u stvari je doslovni prepjev Dylanove Lilly of the West. Iako Lily i nije Dylanova nego američka folk pjesma, Štulić je preuzeo identičan Dylanov aranžman. Jedina razlika je u stihovima 3. strofe : Štulić je svog protivnika „Zgrabio za kragnu, isjeko ga skroz“, onako na balkanski način. Dylan je svog sparing partnera samo probo nožem u prsa. Bobovi utjecaj čuju se i u Azrinoj pjesmi Život običnog tempa, čiji tekst prilično podsjeća na One too many mornings, i mnogim drugima.
Iza Bob Dylana buran je život ovjekovječen u brojnim dokumentarnim i nekoliko igranih filmova (u jednom ga čak glumi Kate Blanchett) te 35 studijskih albuma i bezbroj kompilacija, bootlega i demo izdanja. Najnoviji album je prošlogodišnji „Tempest“. Dylanova posljednja faza počela je 2001. albumom „Love and theft“ a cijenjena je od publike i kritike. Pjesnik s tamburom napokon je naučio svirati, rekli bi cinici i ispričali onaj vic o susretu Jaggera i Dylana: „Ja napišem svaki dan 20 pjesama boljih od Satisfactiona“, prezirno će Dylan Jaggeru na što mu ovaj odgovara: „Ajde probaj otpjevat jednu.“
anwa.com.hr 