Kratak bučni teror iz bakinog ormara: Extreme Noise Terror

Piše: Franko Burolo

Ponekad se i sasvim neplanirano završi na koncertu kakvog legendarnog benda. Baš tako sam u nedjelju 24. veljače završio u Attacku na koncertu Extreme Noise Terrora.

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

Ove legende crusta i grindcorea sam prvi put čuo još kao klinac u srednjoj iako zapravo postoje još od 1985. I sjećam se da je prvo što sam pomislio kada sam ih čuo bilo to kako ih ime opisuje – Extreme Noise Terror. Osim bučne estetike, odlikuje ih i slobodarska poruka koju pronose. Tada je to bilo sasvim dovoljno da me osvoje. Ali ono što me i danas kod njih fascinira je njihova svojevremena suradnja s house/trance/ambient legendama The KLF. (The KLF najbolja britanska grupa uz Simply Red) S njima su čak i nastupali na dodjeli BRIT Awardsa 1992. i odsvirali 3 a.m. Eternal u grindcore verziji, u sklopu kojega je Bill Drummond iz KLF-a zapucao strojnicom ćorke po publici, čime su KLF najavili povlačenje iz glazbenog biznisa. Iz te je suradnje nastala genijalna singlica sa studijskom verzijom ovog grindcore remixa, a počeli su snimati i zajednički album, koji se nažalost nikada nije pojavio…

I tek u veljači 2013. ENT konačno dolaze i u Zagreb… Iako sam već prije znao za koncert, ispočetka sam ga namjeravao propustiti što zbog besparice, što zbog nagomilanih obaveza. Međutim, prijatelj iz Umaga se taj vikend zalomio u Zagrebu i tu je večer insistirao da me časti upadom.

Pristojno ozvučenje, nepristojni mosh

Nažalost, kad smo stigli u klub, predgrupe su već odsvirale svoje. Tako da ovom prilikom neću komentirati ni domaću Stigmu ni brazilski Desecrated Sphere…
ENT su počeli negdje u 23:50. Prvo što sam primijetio čim su počeli svirati je to kako mlađi bendovi sliče na njih, kako se nažalost ništa bitno nije pomaklo na toj sceni, koja kao da se kristalizirala negdje sredinom devedesetih… Dakle, standardan crust/metal nastup s dva vokala koji urliču kao neidentificirane divlje zvijeri, dvojicom gitarista koji se grče pred pojačalima, basistom koji lupa po basu u pozama u kojima ne može kontrolirati vrat svoga basa i bubnjarom koji bijesni u pozadini. Dean Jones, vokal, je svako toliko imao neke komentare i upadice između pjesme i pjesme i on je zapravo jedini koji je pokušavao uspostaviti kontakt s publikom. Šteta što ga se čulo slabo i nerazgovijetno, zbog prigušenog mikrofona. Ali osim toga, ozvučenje je bilo sasvim pristojno – glasno na mjeru i svi instrumenti su se čuli.

Mosh je bio očekivano preagresivan. Mislim, bilo je ljudi koji su stalno pokušavali ljude oko sebe šakama i laktovima udarati po glavi i vratu. Naravno da je u takvim uvjetima prostor ispred pozornice s vremenom postajao sve pustiji.

Kratka svirka i otužan bis

Svirali su dosta stvari sa zadnjeg albuma, iz 2008. Što je po meni čak i u redu za glavni dio nastupa. Ali onda su za bis trebali odsvirati set dobro znanih hitova, a ne jednu jedinu pjesmu i to niti njihovu, nego od Sham 69. I tako je na kraju koncert trajao samo kojih pola sata, uključujući taj tužni bis. Znam dobro da koncerti te vrste u pravilu ni ne traju dugo, ali mislim da su barem 45 minuta ipak mogli pružiti na koncertu na kojem su hedlajneri.

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Sve u svemu, moram reći da i nisam baš oduševljen. Ali možda sam jednostavno previše očekivao od jednog benda koji zapravo samo još nosi ime legendarnih Extreme Noise Terror. Dean Jones je jedini član koji se bendu nije pridružio tek u ovome stoljeću, nego je tu od početka; Phil Vane, također vokal i član osnivač, koji je u više navrata odlazio i vraćao se, umro je prije dvije godine; a i političko-kritička oštrica im je donekle otupila s vremenom…

S dozom nostalgije moram konstatirati da su ENT s vremenom nažalost postali još jedan od onih bendova u nizu koji preživljavaju na račun stare slave. Izgubivši svoj izvorni kontekst, izgubili su i smisao. Baš kao i sama crust scena, iz koje proizlaze. Mijenjaju se lica, mijenjaju se postave, dolaze čak i novi bendovi, ali sve skupa to danas uglavnom zvuči umorno i smrdi na naftalin.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s