Glazba, Koncerti, Recenzije, Zagreb

Kratak bučni teror iz bakinog ormara: Extreme Noise Terror

Piše: Franko Burolo

Ponekad se i sasvim neplanirano završi na koncertu kakvog legendarnog benda. Baš tako sam u nedjelju 24. veljače završio u Attacku na koncertu Extreme Noise Terrora.

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

Ove legende crusta i grindcorea sam prvi put čuo još kao klinac u srednjoj iako zapravo postoje još od 1985. I sjećam se da je prvo što sam pomislio kada sam ih čuo bilo to kako ih ime opisuje – Extreme Noise Terror. Osim bučne estetike, odlikuje ih i slobodarska poruka koju pronose. Tada je to bilo sasvim dovoljno da me osvoje. Ali ono što me i danas kod njih fascinira je njihova svojevremena suradnja s house/trance/ambient legendama The KLF. (The KLF najbolja britanska grupa uz Simply Red) S njima su čak i nastupali na dodjeli BRIT Awardsa 1992. i odsvirali 3 a.m. Eternal u grindcore verziji, u sklopu kojega je Bill Drummond iz KLF-a zapucao strojnicom ćorke po publici, čime su KLF najavili povlačenje iz glazbenog biznisa. Iz te je suradnje nastala genijalna singlica sa studijskom verzijom ovog grindcore remixa, a počeli su snimati i zajednički album, koji se nažalost nikada nije pojavio…

I tek u veljači 2013. ENT konačno dolaze i u Zagreb… Iako sam već prije znao za koncert, ispočetka sam ga namjeravao propustiti što zbog besparice, što zbog nagomilanih obaveza. Međutim, prijatelj iz Umaga se taj vikend zalomio u Zagrebu i tu je večer insistirao da me časti upadom.

Pristojno ozvučenje, nepristojni mosh

Nažalost, kad smo stigli u klub, predgrupe su već odsvirale svoje. Tako da ovom prilikom neću komentirati ni domaću Stigmu ni brazilski Desecrated Sphere…
ENT su počeli negdje u 23:50. Prvo što sam primijetio čim su počeli svirati je to kako mlađi bendovi sliče na njih, kako se nažalost ništa bitno nije pomaklo na toj sceni, koja kao da se kristalizirala negdje sredinom devedesetih… Dakle, standardan crust/metal nastup s dva vokala koji urliču kao neidentificirane divlje zvijeri, dvojicom gitarista koji se grče pred pojačalima, basistom koji lupa po basu u pozama u kojima ne može kontrolirati vrat svoga basa i bubnjarom koji bijesni u pozadini. Dean Jones, vokal, je svako toliko imao neke komentare i upadice između pjesme i pjesme i on je zapravo jedini koji je pokušavao uspostaviti kontakt s publikom. Šteta što ga se čulo slabo i nerazgovijetno, zbog prigušenog mikrofona. Ali osim toga, ozvučenje je bilo sasvim pristojno – glasno na mjeru i svi instrumenti su se čuli.

Mosh je bio očekivano preagresivan. Mislim, bilo je ljudi koji su stalno pokušavali ljude oko sebe šakama i laktovima udarati po glavi i vratu. Naravno da je u takvim uvjetima prostor ispred pozornice s vremenom postajao sve pustiji.

Kratka svirka i otužan bis

Svirali su dosta stvari sa zadnjeg albuma, iz 2008. Što je po meni čak i u redu za glavni dio nastupa. Ali onda su za bis trebali odsvirati set dobro znanih hitova, a ne jednu jedinu pjesmu i to niti njihovu, nego od Sham 69. I tako je na kraju koncert trajao samo kojih pola sata, uključujući taj tužni bis. Znam dobro da koncerti te vrste u pravilu ni ne traju dugo, ali mislim da su barem 45 minuta ipak mogli pružiti na koncertu na kojem su hedlajneri.

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Sve u svemu, moram reći da i nisam baš oduševljen. Ali možda sam jednostavno previše očekivao od jednog benda koji zapravo samo još nosi ime legendarnih Extreme Noise Terror. Dean Jones je jedini član koji se bendu nije pridružio tek u ovome stoljeću, nego je tu od početka; Phil Vane, također vokal i član osnivač, koji je u više navrata odlazio i vraćao se, umro je prije dvije godine; a i političko-kritička oštrica im je donekle otupila s vremenom…

S dozom nostalgije moram konstatirati da su ENT s vremenom nažalost postali još jedan od onih bendova u nizu koji preživljavaju na račun stare slave. Izgubivši svoj izvorni kontekst, izgubili su i smisao. Baš kao i sama crust scena, iz koje proizlaze. Mijenjaju se lica, mijenjaju se postave, dolaze čak i novi bendovi, ali sve skupa to danas uglavnom zvuči umorno i smrdi na naftalin.

Oglasi
Standardno
Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Krik i bijes: Metz + Joe 4 @ Žedno uho

Piše: Maja Čuljak

Pa gledajte, jebiga, koga je zanimao Metz do sada je i pročitao sve recenzije, ali eto, ja sam se u nedjelju mamurna probudila u tri popodne i otišla na posao, pa sam se opet napila i opet otišla na posao – pa kada da ja sirota to napišem? Hvala nebesima pa imam nježne urednike i ipak nismo na Potlisti nego na Anwi.

No da, ovaj, recenzija kao. Osim što mi je ovo bio prvi put da gledam Metz, a i Joe 4 nakon drugo vremena, bio mi je i prvi put u Žednom uhu. Čula sam dosta podijeljenih mišljenja: nekima je plejs odličan, nekima ne odgovara oblik prostorije, neki žele da dupli pelin na šanku bude još malo veći, a neki se samo nejasno sjećaju da su bili u nekom podrumu na Gornjem gradu. Ali čini se da je neko općenito mišljenje pozitivno, a tako mislim i ja. Možda se malo teže probiti do šanka i neobično je u ponoć šetati Klovićevim dvorima prateći znakove koji obećavaju blizinu toaleta i olakšavanje mjehura, ali prostor funkcionira, a ako nemate srama i nije vam problem gurati se u prve redove, i zvuk je odličan. Terasa pred ulazom definitivno upotpunjuje koncept te ima i dobru funkciju osim parkirališta – romantičan pogled koji pruža na snijegom pokriven Kaptol probudit će u svakoj ribi želju za barenjem.

joe4

Nadala sam se da će Joe 4 malo kasniti, ali nisu, pa sam onda kasnila ja. Stigla sam na pol’ giga u već prepuno Uho, vrlo se lukavo stacionirala na fino mjesto u prvome redu i načela prvu pivu. Joe 4 sam posljednji put uživo slušala pred godinu i pol – dvije (nemam pojma više, stvarno) u KSET-u, kada je na koncu zajedno sa šankerima bilo možda petero ljudi. Svirali su dobro onda, sviraju i sada, a čini se da im je i rejting porastao otkako su izdali posljednji album. Možda su postali i malo glasniji, jer uši mi nisu toliko zujale kada sam ih prvi put gledala. Moram reći, za bend koji sebe opisuje kao „pig slaughtering, barn burning noise rock“, a zaista tako i zvuči, imaju gitaristu koji malo previše izgleda kao mekani plišani medo. Gle’jte ga na slici, pa zar ga ne biste zagrlili?

Brižljivo sam čuvala svoje mjesto u prvim redovima da ga neki hipsterski tat ne bi zauzeo i uskratio mi pogled na zvijezde večeri. Za Metz zapravo nisam ni čula do prije par mjeseci kada je objavljen program za (tada još fizički nepostojeće) Žedno uho i kada mi je frendica rekla da na to MORAMO ići. Iznimno kratak opis benda koji sam tada dobila me nije nešto oduševio – troje Kanađana s prvim albumom, ime benda kratko i pomalo apstraktno, omilio se Pitchforku… Mislila sam da ću morati ići na neki prokleti dream pop koncert i onda još, ne daj Bože, pisati kako sam se milo ljuljuškala i bila ispunjena mucičastom toplinom i sjetom. Još jednom hvala nebesima, bila sam u krivu! Potrudila sam se poslušati album i oduševila se jer su me na njemu dočekali buka, deračina i sve te sitnice zbog kojih glazba i jest zvonka radost.

metz1

Trojka iz Toronta napravila je i bolji show nego što sam očekivala – tko bi rekao da Kanađani mogu biti agresivni? Iako sam se u album zaljubila na prvo slušanje, uživo su me iznenadili eksplozivnom, znojnom svirkom koju bez problema mogu zamisliti u Monteparadisu ili nekoj rupi nalik tome. Imam dojam da su i ostali na koncertu dijelili moje mišljenje jer je dobar dio publike odlučio iskazati svoj entuzijazam crossoverom tučnjave i kišnog plesa, tzv. šutkom. Ne znam, mislim da svo moje oduševljenje Metzom zapravo dolazi iz toga što sam otkrila nešto novo, nešto što se dokazalo kao izvrsno i na live testu. A i daje mi materijala da solim drugima pamet i govorim „Eee, sjećam se ja prvog koncerta Metza, ne znaš ti kako je to bilo…“. Nitko koga znam nije zaista siguran koliko je svirka trajala, sjećanje se izgubilo u alkoholnim parama, ali kako dečki zapravo nemaju puno više od pola sata materijala, bit će da je tu negdje. Ja sam, kao i uvijek, pogodila pravi trenutak i otišla u potragu za WC-om upravo kada je počeo bis, ali kažu neke detaljnije recenzije da su samo ponovili jednu stvar, pa me zapravo i zaboli.

Što reći za kraj? A ništa. Oni koji se nisu pozabavili Metzom neka pretraže internete i učine to, a oni koji jesu, neka nam je još hiljadu ‘vakih koncerata!

Standardno
Anwa Friendly!, Kafići, Recenzije, Zagreb

Rođo na tri flora i Merlinka u separeu

Piše: Nikola Pušonjić

Dobra kapljica, dobar ambijent i dobra zabava zajamčeni su, a domaće rakijice i likeri koštaju svega deset kuna

Photo by Kristijan Tabet

Photo by Kristijan Tabet

Iskreno, Opatovina nije neko pretjerano zabavno mjesto za izlazak. Dapače, ne znam postoji li opskurnija ulica u Centru. Čitava istočna strana ulice nagruvana je drvenim štandovima na kojima se prodaje roba iz Turske ili Kine. Zašto nema suvenira ili tradicijskih rukotvorina koje bi mogle biti interesentne turistima, nemam blagog pojma. Navečer štandovi postaju mali priručni šankovi srednjoškolcima koji su kupili demižon jeftinog bijelog vina.

Nama, koji smo ipak nešto stariji, nije više do smrzavanja i klošarenja. Pošminkerili smo, reći će netko. Ma nismo, malo nam je splasnuo prvotni pankerski entuzijazam. Sada se više volim udobno smjestiti i naručiti pivo, a na Opatovinu, iskreno, idem samo ako mi je cilj piće u Caffe Baru ‘Ro&Do’. Sigurno ga ne znate pod tim imenom, ali ste sigurno čuli, bili, vidjeli i popili u – Rođi!

Zašto ‘Rođo’?

Zašto otići u ‘Rođu’ ili zašto se zove ‘Rođo’? Mislim da je ime standardna hrvatska iskrivljenica od službenog naziva. Ali, zapravo, je li ime uoće bitno, ako je zabava dobra? Pa naravno da nije. Bitno je to da je ‘Rođo’ u svim mogućim izdanjima mjesto koje jamči dobru zabavu i dobru kapljicu i to ‘na tri flora’ – natkrivenoj i ograđenoj terasi, separeima i šanku. Tamo je posebno zanimljivo ukoliko se poznajete s gazdom, u gradu popularniji pod imenom – Šef. To je onda pravi urnebes! U ‘Rođi’ su posebno popularne voćne rakijice i likeri po popularnoj cijeni od 10 kuna. Za nas koji ipak volimo samo pivo situacija je jednako dobra – Žuja košta 14 kuna.

Čitavi kafić prepun je popkulturalnih referenci, fotografija velikih glumaca poput Petera Sellersa ili Marilyn Monroe, postera starih filmova, a drveni ambijent daje nekako ‘domaću’ atmosferu. ‘Rođo’ je rijetko zagrebačko mjesto u kojem se večer može tek ‘zagrijavat’ prije glavnog izlaska, a s druge strane ovdje se vrlo ludo može provesti i čitava noć.

Gazda 'Šef' photo by Kristijan Tabet

Gazda ‘Šef’ photo by Kristijan Tabet

Svojeg prvog ulaska u Caffe ‘Ro&Do’ se donekle sjećam. Izlaska i dolaska doma ne. Čim me spazio Šef, htio me izbaciti iz kafića. Što ću, čovjek je osjećajan i temperamentan, a ja mu se, na prvu loptu, nisam nikako uklapao u subotnju gužvu. Nakon pola minute objašnjavanja da nisam nikakva prijetnja pohvalio mi se svojom kolekcijom finih i skupih viskija. Napravio sam se fin pa sam rekao: ‘Ha, i ja se ponešto razumijem u Scotch!’ Nemaš ti pojma što je Scotch! odvratio mi je Šef. Dvije čaše padnu onako kaubojski na šank i ostalo je povijest. Netko će reći, jasno da ti je u ‘Rođi’ dobro kad se poznaješ s gazdom. Ne, u ‘Rođi’ je dobro jer je gazda svima Šef.

Standardno