Dvije priče o Atari Teenage Riot

Revolucija je pretiha: Atari Teenage Riot @ Tvornica, 14.04.2012.

Piše: Maja Čuljak

Atari Teenage Riot jedan je od onih bendova koje vjerojatno niste baš slušali, ali ste sigurno za njih čuli od nekog iz širokog spektra njihove publike – od frenda koji sluša samo politički angažiranu glazbu ili od onog koji je zaključio da su najbolje stvari one s najvišim brojem BPM-a. Atarijevci, od čije je jezgre ostao samo nabrijani subverzivac Alec Empire, zaslužni su za stvaranje digital hardcorea, u kojem su spojili anarhističke stavove hardcore punka sa zvukom njemačkog techna ranih devedesetih da bi proizveli čistu agresivnu buku. Nakon što su se raspali 2001. godine te se posvetili svojim samostalnim projektima, ATR se 2010. vratili na posao – Empire je sa starom miljenicom publike Nic Endo i novim članom koji se krije iza imena CX Kidtronik izdao album Is This Hyperreal? te odradio turneju tokom koje su posjetili i riječku Harteru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S obzirom na to da se radi o jednom, možda ne mainstream, ali svakako poznatom bendu s dugom poviješću i ogromnim utjecajem – što u glazbi, što u drugim područjima – poprilično sam se iznenadila kada sam po dolasku u Tvornicu vidjela da se pojavilo tek stotinjak ljudi. Na eventu na kojem se po nekim mojim, očito prevelikim očekivanjima trebalo pojaviti oko petsto ljudi, Velika je dvorana Tvornice izgledala samo još praznije s tom šačicom raspršenih ljudi. Ipak, malobrojna publika nije spriječila Atarijevce da krenu u akciju – s malim su zakašnjenjem (valjda su u nadi očekivali još koga?) izašli u klasičnim crnim outfitima i s dobro definiranim mišićima, što je stvarno samo još jedan razlog zašto ih je trebalo doći vidjeti. Koncert su otvorili s Activate! sa svojeg zadnjeg albuma i nastavili s novijim stvarima. Čini se da je višak prostora dobro došao onima koji su se odlučili razbacati jer se ispred pozornice odvijala sasvim pristojna tjelovježba uz zborno deranje – bučna trojka čeličnih glasnica i meni je dala razloga da dižem šaku u zrak i pridružim im se u izvedbi tekstova poput Destroy 2000 Years Of Culture. Posebno priznanje večeri ide tipu koji je odlučio isprobati do koje su granice ATR prijateljski raspoloženi, pa se na pozornicu popeo nekih pet puta dok ga zaštitar nije odvukao – ako ovaj tekst ikojim slučajem dođe do njega, legendo, zaslužuješ pet!

Atarijevcima definitivno ne nedostaje energije, štoviše, imaju je i viška, a to su u petak i pokazali. No unatoč načelno dobroj svirci, nešto jednostavno nije bilo kako treba. Bili su nabrijani, ali na kraju i pomalo dosadni, jer pet uzastopnih zahtjeva publici od stotinu ljudi da „stvori nešto buke“, kada ona to očito ne može, neće baš uroditi plodom. Zvuk je bio glasan, ali ne dovoljno za bend od kojeg očekujem da para bubnjiće – ako mogu normalno pričati s osobom do sebe tokom koncerta, a mogla sam, jednostavno nije dovoljno glasno. Iako mi se činilo da je većina publike uživala, a ni meni nije bilo loše, ipak nisam dobila ono što sam očekivala. Sve je nekako bilo nespretno, pa je i koncert završio na pomalo blesav način – čini se da su spržili mašineriju, pa smo od totalne buke odjednom ostali u totalnoj tišini. Kraj.

Neću reći da sam razočarana koncertom, daleko od toga – iznimno mi je drago što sam vidjela Atari Teenage Riot u Zagrebu, kad sam ih već propustila na navodno puno boljem koncertu na Harteri. Nažalost, prazan i u ovom slučaju preveliki prostor učinio je svoje. A nisam vidjela ni Aleca Empirea da skida majicu. U konačnici, žao mi je Atari, više sreće drugi put.

A Slight Glimmer of Hope: Atari Teenage Riot @ Tvornica kulture, 14.12.2012.

Piše: Franko Burolo

Dvije godine nakon ponovnog okupljanja, Atari Teenage Riot konačno nastupaju u Zagrebu.

U vremenu kada su zagrebački klubovi preplavljeni dosadom nostalgičnih slušaona, šminke i ofucanog dubstepa – nastup ovog pionirskog digital hardcore benda svakako dolazi kao dah svježeg zraka. Konačno nešto drugačije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Priznajem da sam i sam pred dvije godine bio vrlo skeptičan kada sam čuo za ponovno okupljanje ATR-a, zbog čega sam, uvjeren da se radi o još jednom nostalgičnom reunionu, propustio njihov nastup u Rijeci na Harteri 2010. No čim sam poslušao njihov prvi album u tom obnovljenom sastavu, shvatio sam da sam bio u krivu. Is This Hyperreal? (2011.) ostavlja dojam o bendu koji ne odbacuje svoju prošlost, ali nije niti njome opterećen, nego živi i djeluje u aktualnom trenutku.

U petak 14. prosinca ove godine, ATR su svirali u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Po prvi put u Zagrebu. Doduše, Alec Empire je već svirao u Močvari 2005. godine, kada je promovirao svoj solo album Futurist, a u pratećem bendu bila je i Nic Endo. Tako da možemo reći da su dvije trećine benda već jednom svirale u Zagrebu, ali ne kao Atari Teenage Riot.

Kada smo u petak sestra i ja tek ušli u Tvornicu, malo poslije 21 sata, nije još bilo mnogo ljudi. Ništa čudno, pomislio sam. Iako se i radi o bendu s kultnim statusom, ipak nije da raspolažu pretjerano moćnom propagandnom mašinerijom. A ne radi se ni o zvuku ni poetici na koje su ljudi ovdje navikli. Pjesnici s megafonima nisu nikada bili pretjerano dobro viđeni u ovim krajevima. A dodaju li si kao zvučnu kulisu gomilu buke koju nazivaju glazbom, bit će u najboljem slučaju proglašeni djetinjastima, a njihova publika još gorom. Pa ipak, kroz kojih sat vremena, Tvornica se čisto fino popunila, mada nije da se može pričati o nekoj gužvi, čak ni pored toga što je Veliki pogon bio prepolovljen za ovu priliku. I tad se odjednom čula buka sa pozornice i Nic Endo je već vikala na mikrofon. Koncert je počeo.

Otvoren je s pjesmom Activate, dok se ljudi skupe. A već na drugoj pjesmi, Black Flags, krenuo je i pogo u prvim redovima, koji nije prestao do kraja koncerta. Ali publika u začelju mi se činila ipak malo presuzdržanom za tako nabrijani koncert.

Alec Empire, Nic Endo i Rowdy Superstar su se svo troje izmjenjivali podjednako na konzoli i na vokalu. Time ostavljaju dojam jednakih uloga u grupi, što je i u skladu sa slobodarskim idejama koje provlače kroz svoj rad. I treba reći da svatko od njih zaista čini upečatljivu prisutnost na pozornici svojim sigurnim i energičnim nastupom. Nakon kojih sat vremena Alec Empire je predstavio članove benda, a nakon još nekoliko pjesama je održao i govor u kojem je objasnio kako se od 1992, kada je bend prvi put osnovan, do danas nažalost nije nimalo izgubila potreba za društveno angažiranom umjetnošću i da oni, kao glazbenici, ne mogu i ne smiju jednostavno zažmiriti pred rastućim fašizmom i autoritarnošću, kako na ulici, tako i u institucijama. Nakon čega su nastavili sa Start the Riot! i još nekoliko pjesama do kraja koncerta.

S tehničke strane, htio bih čak i pohvaliti i bend i tonce, pošto mi se čini da su zaista izvukli maksimum iz Velikog pogona Tvornice. Ne znam je li to samo do mene ili je ipak do prostora, ali imam dojam da tamo redovito nešto ne štima sa zvukom, ma tko da svira. Tako sam i ovaj put povremeno imao poteškoće kod prepoznavanja prvih taktova čak i nekih od meni najdražih pjesama. No ipak, vokali su se uglavnom čuli vrlo jasno i razgovijetno i bio je to jedan od rijetkih slučajeva kada sam izašao iz Velikog pogona Tvornice bez zujanja u ušima, unatoč zaista glasnoj glazbi.

No na kraju, koncert je nakon sat i pol naprasno prekinut, i to usred legendarne Revolution Action, jer im je sva oprema odjednom jednostavno prestala svirati. Odjednom, samo tišina… Alec se još i vratio iza pulta i nešto prčkao, da bi konačno odustao i spustio se s pozornice da bi se rukovao i izgrlio s publikom u prvim redovima. Ubrzo poslije nastupa, zahvalili su se zagrebačkoj publici i na svojim službenim Twitter i Facebook profilima, uz isprike za ovaj incident s opremom.

Sve u svemu, bio je to jedan zaista energičan i nabrijan nastup. ATR su se stvarno potrudili i dokazali da drže do svoje publike. Relativno mali broj prisutnih nije ih pokolebao i pružili su brdo energije. Sve je skupa trajalo kojih sat i pol vremena, što se meni učinilo čak i za nijansu kratko… ali tko zna da ne bi odsvirali još koju pjesmu da nije bilo tehničkih problema. No i ovako je sasvim u redu, zapravo. Najveća zamjerka s moje strane ide na after u Malom pogonu. Dubstep mi jednostavno nije nikako odgovarao nakon ovakvog koncerta.

Na kraju, mogu reći da jedva čekam sljedeći ATR album i nadam se da ćemo ih imati još prilike vidjeti u Zagrebu ili već negdje u blizini.

Start the riot! NOW!!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s