Hipstagram dana, Zagreb

Foto dana: Menza naša svagdašnja

46770_334239173352243_83923935_nStudentski život bio bi nezamisliv bez doruka, ručka ili večere u jednoj od zagrebačkih menzi. Iako je ministar Jovanović najavio poskupljenje studentske prehrane, cijene obroka i dalje će biti pristupačne gotovo svakoj studentici i studentu. Pohano meso, pire krumpir, čokoladice i dva, tri soka i sve to za desetak kuna. Navodno takvo što ne postoji nigdje u svijetu. S obzirom da sve u Zagrebu i Hrvatskoj poskupljuje, studenti nemaju izbora nego objedovati u menzi. Iako neke liče na menze u kasarnama, dio ih je čak lijepo uređen. Menza ‘na Cvjetnom’ ostala je zaboravljena u nekim drugim vremenima. (np)

Oglasi
Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Kultura, Recenzije, Zagreb

Mlade indie nade ufolkale Kset

Piše i fotka: Vida Starčević

U četvrtak 17. siječnja kroz snijeg i arktički vjetar put me odveo do KSET-a, gdje su se na simpatičnom koncertu izredale mlade i ne tako mlade zagrebačke indie rock nade: Elephant and the Moon, Irena Žilić i Luka Belani.

slikala: Vida Starčević

Nažalost poluprazni KSET prvi je ufolknuo Elephant and the Moon, umjetničko ime pod kojim djeluje Petar Vranić koji svira Americanu i čemerni folk, onakvu glazbu koja vas asocira na prašnjave autoceste, plastične stolce i jeftino pivo – glazbu ceste, neuhvatljivih djevojaka, lude mladosti, noćnog neba i jutarnjeg pijanstva. Da su se Conor OberstFrank Turner i Johnny Flynn sreli u pajzlu negdje u Novom Meksiku i imali kratak, ali strastven ménage à trois, dijete u toj vezi bio bi Elephant and the Moon. Ovaj slon poseban je po tome što je na Božić objavio debi album od deset pjesama, People Sleeping in My Heart, koji je napisan, uglazbljen i snimljen u samo 24 sata. Zadnja pjesma Slonovog seta nova je stvar Old Cars And Old Guitars koja jako puno obećava – Frank Turner u najboljim danima bi vam prodao cijelu šteku cigareta za Slonov glas i bombastičan zadnji dio pjesme koji je tako zarazan da možete zamisliti kako će uskoro puni KSET Slonu povratno pjevati stihove ‘we gotta find someone to keep us young and dumb’.

slikala: Vida Starčević

Irena Žilić još je jedna folk nada čije melankolične melodije i mekan glas uz gitaru slušatelje odmah ubacuju na brzi vlak do zadimljenih sobičaka noir atmosfere, sjetnih maglenih šumaraka i osunčanih proplanaka na kojima se visoka trava povija na vjetru, kao u pjesmama s prva dva albuma Laure Marling i u malo manje produciranim pjesmama s The First Days of Spring od Noah & The Whale. Irena je pokupila najbolje utjecaje britanskog folka i udahnula im svoj senzibilitet i osobnost, što je jako pohvalno: prisutnost na sceni joj je dovoljno jaka da dobrom energijom opskrbi omanji grad. Vokalom i stilom izražaja u stvari je najsličnija australskoj kantautorici Emily Barker s obzirom na način na koji spaja britanski folk i Americanu. Iako je Irenina glazba lijepa u ovako ogoljenom stilu, gotovo da se u pozadini čuju nevidljive flaute i violine. Irena ima EP Days of Innocence, koji se može besplatno preuzeti s Bandcampa. S obzirom da su Frank Turner i Emily Barker snimili duet Fields of June, možda se uskoro možemo nadati nekoj vokalno-instrumentalnoj suradnji Irene i goreopisanog Slona.

slikala: Vida Starčević

Glavna atrakcija večeri bio je Luka Belani, koji je polovicu seta odradio s bendom, a za kratki intermezzo latio se Gibsona i odsvirao par pjesama solo. Odani fanovi popunili su KSET dok su Luka i bend (kojima se pridržila ritam sekcija iz Pipsa, Tin Ostreš) uspješno podigli atmosferu držeći se sigurnih recepata i obrazaca koji van naših granica inače slijede malo jači bendovi kao što su Kasabian te eventualno Beady Eye i The Vaccines. Luka iza sebe ima već dva albuma, Changin’ Chapters i B-Side Of My Mind. Oba su pohvaljena od kritike, a Changin’ Chapters je 2011. čak uvršten u top pet najboljih domaćih albuma, tako da ta sigurna igra na rock očito dobro funkcionira, no Lukin talent bolje dolazi do izražaja kad je sam s gitarom. Za fanove je ovaj njegov nastup sigurno bio poslastica jer je trajao skoro 100 minuta, a na kraju je kao bis odsvirana ‘Blood Bank’ od Bon Ivera.

Svaka čast indie naporima i mladim kantautorima, nadamo se da će na sljedećoj žurci biti više pjesama od Slona i Irene i da će vrijeme sviranja biti ravnomjernije raspoređeno, te da će se publika pojaviti u većem broju jer konačno, vrijeme je da se opet ustali kultura hodanja na koncerte.

Elephant and the Moon opet svira 31. siječnja u Griču, a na isti datum Irena Žilić je u Booksi. Luka Belani svira u Sisku i Umagu i krajem veljače kreće na englesku turneju, a ostale njegove gaže pratite na MySpaceu.

Standardno
Hipstagram dana, Zagreb

Foto dana: Univerzijada u Gajnicama

IMG_0712

Pripreme za Univerzijadu 1987. godine Zagrebu su donijele jedno novo ruho. Izgrađeni su brojni sportski objekti poput Jaruna, Cibone, Mladosti i Šalate ali i autobusni kolodvor, studentski domovi, pothodnici…

Iako je samo natjecanje relativno nebitna sportska manifestacija, Zagi i Univerzijada trajno su obilježile našu Metropolu i mnogi se sa sjetom sjećaju 1987. kada su mladi iz čitavog svijeta boravili, tulumarili i sudjelovali u sportskim natjecanjima.

Skoro 26 godina kasnije, u Zagrebu se i dalje vide tragovi Univerzijade. Sportski objekti su derutni, kao i studentski domovi ali diljem grada postavljeni su više ili manje vidljivi spomenici za trajnu uspomenu na neka veselija vremena. (np)

Standardno
Glazba, Interview

Jernej Šavel (Lollobrigida): “Naša misija je drogiranje muzikom, vožnja Balkanom i širenje prijateljstva širom Bivše”

Jedan od tri muška (slovenska) člana Lollobrigide, basist Jernej Šavel za Anwu govori o životu, svemiru i svemu ostalome

Razgovarala: Snježana Žilka

c vsfavsfvggff

Bend koji se razvio iz ideje osnivačice,’majke superiore’ svima nam poznate,svestrane Ide Prester. Bend koji već skoro desetljeće svojim imidžem, ponekad (ma uvijek) ironičnim tekstovima uveseljava naše ekrane, tulume, partyje žurke i igranke. Možda je stvar u šljokicama, možda u blještavim disko kuglama, ali jedno je sigurno: ova ekipa definitivno širi pozitivnu vibru. U zadnjih nekoliko godina Lollobrigida se iz synth-pop-karaoke zajebancije pretvorila u uspješan projekt koji je napredovao i u glazbenom smislu, a ne samo imidžem. Svrsishodno tome Lolla je morala proširiti svoju ‘kreativnu tvornicu’ s još par članova. Tražila je tražila.. i pronašla! Muško pojačanje u vidu 4 momka. Shinec (gitarist Pipsa) te 3 Slovenca: Kleemar, Jernej Šavel. Jernej je u međuvremenu zauzeo prazno mjesto ‘daddyja’ i preuzeo na sebe komunikaciju sa fanovima.Izrešetali smo ga hrpom potrebnih i nepotrebnih pitanja i provjerili njegove vještine odnosa s javnošću.. Što mislite je li se snašao?

Zašto ime Lollobrigida? Je li netko u bendu fan Gine Lollobrigide?
Ima tu nekoliko anegdota. Dok još nisam svirao u Lollama, bio sam uvjeren, da je to fora jer ide uz ime Ida. U stvari, Ida je bila inspirirana pjesmom Lollobrigida grupe Cinerama. Je li netko fan Gine? Ako je onda je to skriveni fan. Ali mislim da je dobro da se hrvatski sastav “oženio” dvojicom Slovenaca i osnivao pravi bend. Isto kao Gina Lollobrigida, koja se je udala za slovensku fiziku.

Koliko su muškarci pridonijeli dosada isključivo all girl bendu?

To bi morala pitati cure. Ako se mene pita, onda ti mogu samo reći, da su all girl ili all boy bendovi nešto najdosadnije na svijetu. Osim nekoliko iznimka.

Gdje si svirao prije Lollobrigide?
Svi smo se bavili sa glazbom. Ida svira klavijature bolje od Kleemara, Petra i Levi dolaze iz familije s glazbenom tradicijom i karijerom. Kleemar je totalni kompjuter frik koji je umjesto igrica skladao već na Atari kompovima. Marko je ove godine postao Guitar master Hrvatske, a to se ne postigne preko noći. Ja sam u glazbi, ako zaboravim djeda koji je bio ravnatelj Glazbene škole i dirigent, ako zaboravim glazbenu školu, već dobrih dvadeset godina. Loše sviramo, ako uzmemo u obzir svu tu našu edukaciju i genski kod.

Što slušaš privatno? Možeš li nam izdvojiti po jednog omiljenog izvođača sa slovenske, hrvatske i srpske scene?
Uf… Ja sam dosadan oko toga. Slušam sve. Od Abbe do Žbuke. Jedini žanr kojeg volim je dobar žanr. Ostalo mi je totalno sranje. Od slovenskih izvođača mi je definitivno najbolji electro-hoper N’toko. Ali to je jako nezahvalno govoriti. Sada ću se sjetiti nekoga, sutra ću biti inspiriran i oduševljen nekim trećim. Sorry, nije da želim biti diplomat ali to je jednostavno tako.

Možemo li uskoro očekivati hit na slovenskom?

Na slovenskom ne ali sigurno bi mogli napravit nešto na prekmurskom jeziku. To je službeno slovenski dijalekt, kojeg pričamo u Prekmurju, ma da ga ne ni Slovenci ne razumiju.

lolobrig

Koliko je synth pop kvalitetna glazba?
Koliko je metal kvalitetna glazba? Koliko su dalmatinske klape kvalitetna glazba? Imaš dobrih, jebeno dobrih, a imaš i jebeno loših.

Ima li Lollobrigida kao bend neke glazbene uzore?
Svakako. Bez uzora u životu ne bi bilo realizacije života. Ne mogu pričati za ostale, ali na meni je najveći trag ostavio bend The Beatles. “All boy” bend.

Što misliš, zbog čega vam se uporno lijepi etiketa gay friendly benda?
Pa zar gejevi nisu ljudi? Ne želim biti uvredljiv ali meni se čini jako, jako, jako dosadno u 2013. godini pričati o hetero, homo, bi, trans ili žnjseksualnim osobama. Mi smo svima na svijetu friendly, pa i gejevima. A ostalo ti ide uz ono iz osmog odgovora “tko voli, nek izvoli”. Sorry ali ja sam Slovenac. Nedavno smo imali referendum o gay brakovima. Onih protiv bilo je neznatno više. Godinu nakon toga su slično postupili u SAD-u.

Kako komentiraš kada vašu glazbu opisuju kao..’Toliko loše da je ustvari dobro’?
Pa to je dobro. To je u stvari odlično! Ja volim bendove, koji so toliko loši, da su najbolji. Ozbiljno mislim.

Da li su bogata scenografija (šljokice,perike,sintići  itd) pomogli da vas se lakše uoči na sceni?
Sigurno. Nema tog benda, koji nema imidža a da je uspješan.

Što bi izdvojili kao dosadašnji Lollobrigidin najsvjetliji trenutak u karijeri?Koji bi nastup izdvojili kao najupečatljiviji?
Najsvijeetliji je sigurno bio onaj na Exitu 2009, kada smo počeli u tami, a završili nakon zore. Genijalna atmosfera. Ali ima tu nekoliko koncerta, kojih se volimo sjećati. No ja imam tu mali problem. Često se mi desi, da sam razočaran dok je cijeli bend oduševljen nastupom, te suprotno.

Što bend radi poslije nastupa? Nastavlja li se žurka ili se ide u krevet?
Kako kad, kako gdje. Zavisi od situacije. Imam naviku da prvi legnem, jer vozim ekipu, i nemam više toliko potrebe da tulumarim. Ajde, volim da tulumarim ali mi je puno draže, kada smo sami negdje u hotelu usred Srbije ili kod mene na selu, kad spremim mojim dragim kolegama i prijateljima iz benda roštilijadu.

Postoji li stalni redatelj vaših spotova i koji je proces stvaranja priče za spot?
Ne. Volimo raditi sa što više različitih ljudi. Tu Ida ima glavnu riječ, a sve više uključuje i druge. Sa Kleemarom so snimili pretposlijednji spot za “Ja se resetiram”, Isključivo za iPhone4. Montirali su zajedno, dok je Ida furala režiju. Slično se dešava sada, gde smo nekako Ida i ja našli temu za spot “Pilula”. Snimio ga je beogradski super fotograf Vladimir Miladinović, dok ga je Ida montirala i režirala. Prije toga se radilo sa različitim kreativcima i režiserima. Svi su nam dragi. Nisam fin, samo kažem istinu.

A sad mi priznaj jeste li očekivali nagradu najboljeg izvođača MTV Adrie 2009?
Ni u snovima! Bili smo nominirani zajedno sa Dubiozom, Elvis Jacksonom, Darkwoodim, Superhiksima… Ne možeš tu očekivati niti brončane medalje ali eto, desilo se. Nije nam jasno kako. Možda je bila naša prednost to što smo već tada bili puno bolje angažirani na internetu.

Hoćete li i nakon 25.godina postojanja i dalje pozivati na tulum, party, žurku, igranku?
Ozbiljna pitanja traže ozbiljne odgovore. Ako je to to, onda mogu reći: živi bili pa vidjeli.

Koja je zapravo misija ovog benda?
Drogiranje muzikom, vožnje Balkanom, upoznavanje novih ljudi. Prijateljstvo, održavanje prijateljstva širom Bivše. I ostale male radosti.

Smatraš li Lollobrigidu uspješnim bendom tipa ‘sviram, lova curi,dobro mi je’?
Uspješni smo, jer još postojimo. To je naš najveći uspjeh. Ostalo je sve nagrada. Ali ne, ne možemo živjeti samo od nastupa sa Lollama. Možda je tako i bolje. Da ne prodajemo muda da bi bili svuda.

Kako izgledaju probe benda? Tko kamo putuje? Koliko saznajemo, Ida se preselila u Srbiju?

Prošle godine imali smo samo jednu pravu probu u Zagrebu. Najviše “probnih” aktivnosti je u Zagrebu. Tako barem možemo reći, da smo svirali u Hrvatskoj. Tu i tamo se desilo, da je došla ekipa u Mursko Sobotu. No, dolazila je Ida često, dok smo sa Kleemarom pripremali album Pilula. Često smo bili i u Ljubljani kod našeg producenta Gregora Zemljiča. Ida sada živi u Srbiji, to je istina. Ne znam još kako će to utjecati na bend. Možda će čak i naći ekipu u Beogradu pa ćemo mi dobiti nogu.

Planirate li dovesti još kojeg člana u bend? Možda nekog iz Srbije?:D Pa da to bude all ex-yu bend?
Nadam se, da ne. Proračun benda to ne može izdržat. Osim ako ta osoba svira za sok i sendvič.

Poruka za čitatelje anwe?
Volite sebe, da bi mogli voljeti druge.

Standardno
Hipstagram dana, Zagreb

Foto dana: Između tramvaja

Između‘Novi’ zagrebački tramvaji možda nisu funkcionalni kao njihovi rođaci diljem Europe i svijeta ali barem ne izgledaju loše izvana. ‘Češke četrnaestice’ i ‘tenkovi’ iz Đure Đakovića imaju svoj poseban šarm. Pogotovo kada se moralo preskakti ‘kroz sendvič’. Iako ekstremno opasan sport, skakanje ‘kroz sendvič’ ponekad je bio jedini način da se stigne do tramvaja koji dolazi iz suprotnog smjera. Danas se skakanje kroz tramvaje rijetko viđa. Modno osvještena gospođica jednostavno ih je – zaobišla. (np)

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Dvije priče o Atari Teenage Riot

Revolucija je pretiha: Atari Teenage Riot @ Tvornica, 14.04.2012.

Piše: Maja Čuljak

Atari Teenage Riot jedan je od onih bendova koje vjerojatno niste baš slušali, ali ste sigurno za njih čuli od nekog iz širokog spektra njihove publike – od frenda koji sluša samo politički angažiranu glazbu ili od onog koji je zaključio da su najbolje stvari one s najvišim brojem BPM-a. Atarijevci, od čije je jezgre ostao samo nabrijani subverzivac Alec Empire, zaslužni su za stvaranje digital hardcorea, u kojem su spojili anarhističke stavove hardcore punka sa zvukom njemačkog techna ranih devedesetih da bi proizveli čistu agresivnu buku. Nakon što su se raspali 2001. godine te se posvetili svojim samostalnim projektima, ATR se 2010. vratili na posao – Empire je sa starom miljenicom publike Nic Endo i novim članom koji se krije iza imena CX Kidtronik izdao album Is This Hyperreal? te odradio turneju tokom koje su posjetili i riječku Harteru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S obzirom na to da se radi o jednom, možda ne mainstream, ali svakako poznatom bendu s dugom poviješću i ogromnim utjecajem – što u glazbi, što u drugim područjima – poprilično sam se iznenadila kada sam po dolasku u Tvornicu vidjela da se pojavilo tek stotinjak ljudi. Na eventu na kojem se po nekim mojim, očito prevelikim očekivanjima trebalo pojaviti oko petsto ljudi, Velika je dvorana Tvornice izgledala samo još praznije s tom šačicom raspršenih ljudi. Ipak, malobrojna publika nije spriječila Atarijevce da krenu u akciju – s malim su zakašnjenjem (valjda su u nadi očekivali još koga?) izašli u klasičnim crnim outfitima i s dobro definiranim mišićima, što je stvarno samo još jedan razlog zašto ih je trebalo doći vidjeti. Koncert su otvorili s Activate! sa svojeg zadnjeg albuma i nastavili s novijim stvarima. Čini se da je višak prostora dobro došao onima koji su se odlučili razbacati jer se ispred pozornice odvijala sasvim pristojna tjelovježba uz zborno deranje – bučna trojka čeličnih glasnica i meni je dala razloga da dižem šaku u zrak i pridružim im se u izvedbi tekstova poput Destroy 2000 Years Of Culture. Posebno priznanje večeri ide tipu koji je odlučio isprobati do koje su granice ATR prijateljski raspoloženi, pa se na pozornicu popeo nekih pet puta dok ga zaštitar nije odvukao – ako ovaj tekst ikojim slučajem dođe do njega, legendo, zaslužuješ pet!

Atarijevcima definitivno ne nedostaje energije, štoviše, imaju je i viška, a to su u petak i pokazali. No unatoč načelno dobroj svirci, nešto jednostavno nije bilo kako treba. Bili su nabrijani, ali na kraju i pomalo dosadni, jer pet uzastopnih zahtjeva publici od stotinu ljudi da „stvori nešto buke“, kada ona to očito ne može, neće baš uroditi plodom. Zvuk je bio glasan, ali ne dovoljno za bend od kojeg očekujem da para bubnjiće – ako mogu normalno pričati s osobom do sebe tokom koncerta, a mogla sam, jednostavno nije dovoljno glasno. Iako mi se činilo da je većina publike uživala, a ni meni nije bilo loše, ipak nisam dobila ono što sam očekivala. Sve je nekako bilo nespretno, pa je i koncert završio na pomalo blesav način – čini se da su spržili mašineriju, pa smo od totalne buke odjednom ostali u totalnoj tišini. Kraj.

Neću reći da sam razočarana koncertom, daleko od toga – iznimno mi je drago što sam vidjela Atari Teenage Riot u Zagrebu, kad sam ih već propustila na navodno puno boljem koncertu na Harteri. Nažalost, prazan i u ovom slučaju preveliki prostor učinio je svoje. A nisam vidjela ni Aleca Empirea da skida majicu. U konačnici, žao mi je Atari, više sreće drugi put.

A Slight Glimmer of Hope: Atari Teenage Riot @ Tvornica kulture, 14.12.2012.

Piše: Franko Burolo

Dvije godine nakon ponovnog okupljanja, Atari Teenage Riot konačno nastupaju u Zagrebu.

U vremenu kada su zagrebački klubovi preplavljeni dosadom nostalgičnih slušaona, šminke i ofucanog dubstepa – nastup ovog pionirskog digital hardcore benda svakako dolazi kao dah svježeg zraka. Konačno nešto drugačije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Priznajem da sam i sam pred dvije godine bio vrlo skeptičan kada sam čuo za ponovno okupljanje ATR-a, zbog čega sam, uvjeren da se radi o još jednom nostalgičnom reunionu, propustio njihov nastup u Rijeci na Harteri 2010. No čim sam poslušao njihov prvi album u tom obnovljenom sastavu, shvatio sam da sam bio u krivu. Is This Hyperreal? (2011.) ostavlja dojam o bendu koji ne odbacuje svoju prošlost, ali nije niti njome opterećen, nego živi i djeluje u aktualnom trenutku.

U petak 14. prosinca ove godine, ATR su svirali u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Po prvi put u Zagrebu. Doduše, Alec Empire je već svirao u Močvari 2005. godine, kada je promovirao svoj solo album Futurist, a u pratećem bendu bila je i Nic Endo. Tako da možemo reći da su dvije trećine benda već jednom svirale u Zagrebu, ali ne kao Atari Teenage Riot.

Kada smo u petak sestra i ja tek ušli u Tvornicu, malo poslije 21 sata, nije još bilo mnogo ljudi. Ništa čudno, pomislio sam. Iako se i radi o bendu s kultnim statusom, ipak nije da raspolažu pretjerano moćnom propagandnom mašinerijom. A ne radi se ni o zvuku ni poetici na koje su ljudi ovdje navikli. Pjesnici s megafonima nisu nikada bili pretjerano dobro viđeni u ovim krajevima. A dodaju li si kao zvučnu kulisu gomilu buke koju nazivaju glazbom, bit će u najboljem slučaju proglašeni djetinjastima, a njihova publika još gorom. Pa ipak, kroz kojih sat vremena, Tvornica se čisto fino popunila, mada nije da se može pričati o nekoj gužvi, čak ni pored toga što je Veliki pogon bio prepolovljen za ovu priliku. I tad se odjednom čula buka sa pozornice i Nic Endo je već vikala na mikrofon. Koncert je počeo.

Otvoren je s pjesmom Activate, dok se ljudi skupe. A već na drugoj pjesmi, Black Flags, krenuo je i pogo u prvim redovima, koji nije prestao do kraja koncerta. Ali publika u začelju mi se činila ipak malo presuzdržanom za tako nabrijani koncert.

Alec Empire, Nic Endo i Rowdy Superstar su se svo troje izmjenjivali podjednako na konzoli i na vokalu. Time ostavljaju dojam jednakih uloga u grupi, što je i u skladu sa slobodarskim idejama koje provlače kroz svoj rad. I treba reći da svatko od njih zaista čini upečatljivu prisutnost na pozornici svojim sigurnim i energičnim nastupom. Nakon kojih sat vremena Alec Empire je predstavio članove benda, a nakon još nekoliko pjesama je održao i govor u kojem je objasnio kako se od 1992, kada je bend prvi put osnovan, do danas nažalost nije nimalo izgubila potreba za društveno angažiranom umjetnošću i da oni, kao glazbenici, ne mogu i ne smiju jednostavno zažmiriti pred rastućim fašizmom i autoritarnošću, kako na ulici, tako i u institucijama. Nakon čega su nastavili sa Start the Riot! i još nekoliko pjesama do kraja koncerta.

S tehničke strane, htio bih čak i pohvaliti i bend i tonce, pošto mi se čini da su zaista izvukli maksimum iz Velikog pogona Tvornice. Ne znam je li to samo do mene ili je ipak do prostora, ali imam dojam da tamo redovito nešto ne štima sa zvukom, ma tko da svira. Tako sam i ovaj put povremeno imao poteškoće kod prepoznavanja prvih taktova čak i nekih od meni najdražih pjesama. No ipak, vokali su se uglavnom čuli vrlo jasno i razgovijetno i bio je to jedan od rijetkih slučajeva kada sam izašao iz Velikog pogona Tvornice bez zujanja u ušima, unatoč zaista glasnoj glazbi.

No na kraju, koncert je nakon sat i pol naprasno prekinut, i to usred legendarne Revolution Action, jer im je sva oprema odjednom jednostavno prestala svirati. Odjednom, samo tišina… Alec se još i vratio iza pulta i nešto prčkao, da bi konačno odustao i spustio se s pozornice da bi se rukovao i izgrlio s publikom u prvim redovima. Ubrzo poslije nastupa, zahvalili su se zagrebačkoj publici i na svojim službenim Twitter i Facebook profilima, uz isprike za ovaj incident s opremom.

Sve u svemu, bio je to jedan zaista energičan i nabrijan nastup. ATR su se stvarno potrudili i dokazali da drže do svoje publike. Relativno mali broj prisutnih nije ih pokolebao i pružili su brdo energije. Sve je skupa trajalo kojih sat i pol vremena, što se meni učinilo čak i za nijansu kratko… ali tko zna da ne bi odsvirali još koju pjesmu da nije bilo tehničkih problema. No i ovako je sasvim u redu, zapravo. Najveća zamjerka s moje strane ide na after u Malom pogonu. Dubstep mi jednostavno nije nikako odgovarao nakon ovakvog koncerta.

Na kraju, mogu reći da jedva čekam sljedeći ATR album i nadam se da ćemo ih imati još prilike vidjeti u Zagrebu ili već negdje u blizini.

Start the riot! NOW!!

Standardno