Bebe na Vole: Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja.

Razgovarala: Snježana Žilka

‘Živim isključivo od glazbe zadnjih 10 godina. Radim glazbu za kazališne predstave. Član sam koautorske inicijative OOUR-Zagreb, kazališta TRAFIK u Rijeci. Imam preko 15 cjelovečernjih plesnih predstava iza sebe. Podučavam gitaru, bass, banjo, mandolinu…sve sto ima žice. Trudim se ulagati svoje vrijeme u ljude koje zanima glazba i koji žele učiti i od kojih mogu učiti. Snimam film o Bebe Na Vole s ubertalentiranim redateljem, divnim čovjekom i prijateljem Vladimirom Gojunom. Raditi ću glazbu za novi animirani film genijalne Ivane Jurić. Vjerojatno ću raditi glazbu za sljedeću kazališnu predstavu Renea Medvešeka. Sestra i ja opet surađujemo na zajedničkom projektu Calajimes, a s Višeslavom Labošem pripremam materijal za 1. BNV LP vinil. Svakodnevno razrađujem aktivističke koncepte i ideje sa svojom partnericom i sretnom kućanicom Selmom Banić. Uglavnom freelancer. Živim vrlo skromno ali živim ono što želim, a to je glazba.’

bebe 2

Sa svim ovime odmah mi je na početku intervjua začepio usta mladi blues glazbenik (za kojeg ćemo još i te kako čuti u budućnosti pa i sadašnjosti) kada sam počela sa svojim uobičajenim podpikavanjima ‘da li se u Hrvatskoj može živjeti od glazbe..’..Skromni tridesetogodišnjak, svira čistokrvni ‘root’ blues kao da ga je majka ljuljala u kolijevci,negdje na delti Mississipija. A kao pravi moderni bluzer ‘novoga vremena’ opire se izdavačkim kućama, i odrađuje sam svoju promociju na youtube kanalu. Ime mu je Adam Semijalac, ali možda ćete ga bolje prepoznati ako ga nazovemo samonadjenutim pseudonimom Bebe na Vole…

Reci nam Adame tko su (ili bolje) tko je Bebe na Vole, zašto taj pseudonim? Meni iskreno zvuči kao francuska inačica za nešto. Ispričavam se ako nije, ne poznajem baš francuski.

Ja sam Adam Semijalac i kad nastupam kao one man band zovem se BNV. Ime je nastalo kad je prijateljica izjavila da joj mala djeca toliko idu na živce da bi ih šutirala po aerodromu. Naime, pri povratku sa gostovanja s plesnom predstavom u Španjolskoj, zaglavili smo cijelu noć na Bečkom aerodromu. Uglavnom, u tom trenu kad je ona to izjavila ja sam samo rekao: ‘Aha! Bebe Na Vole!’

Iako se ‘vole’ u principu piše volley, nije mi se svidjelo kako izgleda na papiru, pa je ostalo više fonetski s prijeglasima. Ime nekako najbolje opisuje način na koji se obračunavam s pjesmama koje izvodim uživo. A one su moja djeca.

Kako je ustvari počela tvoja glazbena priča?

Bebe na Vole je čak i prije imena nastao raspadom bivšeg benda Gloft. Akumulirale su se neke pjesme koje smo Marko Jurić (bubnjar) i ja svirali par puta uživo prije nego što smo zaključili da bend nema više smisla držat na okupu. Te pjesme su poslije u kućnoj produkciji završile na albumu ‘Channels’. Na tom albumu zapravo samo jedna stvar stilski koketira sa bluesom.

Čitam o tebi neki članak gdje je tvoja glazba okarakterizirana kao ‘autentični hrvatski delta blues’ i sad si ja mislim, ako je hrvatski da nije sa delte Save? Kliknem na jedan od tvojih klipova i sve mi postade jasno ali pojasni čitateljima malo taj pojam. Onima koji još nisu vidjeli ni jedan tvoj nastup niti čuli za tebe?

Ako je ljudima lakše tako tumačiti ono sto čuju kad me slušaju onda ok. Ja se ne bih nikada stavljao u takve kategorije čisto iz poštovanja prema onima koji su tu glazbu stvarali kroz protekle decenije i zbog toga što su na mene su utjecaj vršili i svakodnevno vrše razni ljudi kojima je zajednička stvar da su iskreni u tome što rade i da kroz svoju kreaciju i postojanje beskompromisno komuniciraju sa mnom kao ljudskim bićem. Prije bih rekao da je moja glazba za mene terapija i način da se nosim sa svijetom oko sebe. Ili ne. Blues forma je nešto što najbolje kanalizira moje emocije. Da citiram Alberta Camusa: ‘One must imagine Sisyphus happy.’ Tako doživljavam kreativni i izvedbeni proces u BNV. Ma što bilo, uvijek nastojim asimilirati svoje glazbene utjecaje u nešto svoje, makar to bio i potpuni promašaj. Inače cijeli proces ostaje na kopiranju postojeće forme, što obično završi loše.

Koliko sam vidjela nastupaš sam. Nisi li se ikada imao potrebu proširiti u bend? Ili si od početka htio svu slavu samo za sebe? (smijeh)

Ljudi me često na koncertima to pitaju. Iskreno, imati bend košta, a novaca ionako nema. Već 7 godina nastupam sam i to čovjeka transformira u sasvim drugačijeg izvođača. Povremeno bih našao načina da surađujem s drugim ljudima. Izdvojio bih Melitu Sabljo koja je jedno vrijeme svirala bubanj. Njoj sam snimio i donekle producirao prvi demo uradak. Onda Vedran Jozić (Markiz). Npr. tu je bio program koji sam 2 godine vodio svaki ponedjeljak u klubu “Soba” te je po tom pitanju jako dobro funkcionirao. Svirao bih jedan set nakon čega bi slijedio gost večeri te bi onda zajedno muzicirali. Bilo je fantastičnih situacija no niti jedna još nije zaživjela kao dugotrajnija suradnja. Iskreno volio bih imati tonu projekata no ne vidim načina kako bi ih financijski suportirao.

Jesi li ikada svirao na ulici?

Kao BNV nisam. Kao klinac jesam. Kvartovska spika. Nije me to nikad privlačilo. Ulica je bučna, a glazba koju izvodim ima velik dinamički raspon. Sumnjam da bi išta uspio prenijeti na prolaznike. No kako stvari stoje u ovoj našoj ‘državi’ možda bolje da počnem spremati repertoar, hehehehe.

bebe 3

I tako imaš nastup recimo jedan petak navečer i pojavi ti se 350 ljudi. Sljedeći petak opet nastup, a ovaj puta dođe 7 ljudi. Koji ti je draži? Gubiš li nekad entuzijazam i samu volju za nastupom zbog manjka publike?

U mom slučaju nebitno koliko je ljudi. Sviram za jednog isto kao i za sto. Bitnija je kvaliteta publike nego kvantiteta. Imao sam koncerata gdje prostor bio krcat no koncert je bio katastrofa.

Najdraži nastupi su mi gdje publika participira jednako slušanjem kao i aktivnom interakcijom s izvođačem. Mislim da ljudi koji dolaze na koncerte nisu ni svjesni koliku ulogu imaju u nastupu izvođača. Takvi su koncerti rijetki jer obično ljudi dolaze na koncerte vise da bi bili viđeni te razglabali o tekućim problemima, nego da uživaju u glazbi. Malo se sluša a puno se priča. U tim situacijama žalim sto nemam bend. Puno lakše bi bilo nadglasati zamor ljudi nego ovako kad nastupam sam. Da publike fali na koncertima (govorim općenito o klupskoj scenu u ZG) to je istina. Puno toga se promijenilo. Od koncentracije do motivacije slušatelja. Glazba je već dugo vremena sporedna stvar. Soundtrack na koji se pije pivo i lamentira o politici ili ljubavnim problemima. Lakše je dat 20kn za 2L pive i sjedit u parku nego kupit kartu za koncert i tim novcem direktno podržati izvođača. Nekad mi se čini da bi mi glazbenici trebali početi nakon svakog nastupa pisati kritiku kakva je bila publika. Možda to počne formirati neku novu publiku koja ce na koncerte dolaziti isključivo zbog glazbe. Ovako se često početno oduševljenje kad vidiš broj posjetitelja, pretvori u mukotrpno odrađivanje koncerta jer interakcije gotovo da niti nema kao niti koncentracije da se koncert ispercipira u potpunosti i do kraja.

Gdje te se može najčešće vidjeti (da obavijestimo sve zaluđene obožavateljice tebe i bluesa) mislim što se tiče nastupa naravno, čujem da si rezident u Booksi i da imate svako malo neke svirkice tamo, daj mi reci nešto više o tome? Baci reklamu 🙂

Zaluđene obožavateljice? Hahhhahaha! Nisam ja Sane pa da horde predivnih dama pohode moje nastupe. U Booksi moderiram “Škrabicu” no ne nastupam. Nakon dvije godine sviranja svakog ponedjeljka u klubu Soba zaključio sam da je vrijeme da regrupiram snage i malo promijenim taktiku.

Sljedeći nastup ce biti u Križevcima u Siječnju na Crosstown music festivalu koji organizira moj dragi kolega i prijatelj Luka Belani.

Što je u stvari Škrabica i koji je njezin cilj?

Škrabica je glazbeni program kojeg su u Booksi prije dvije godine pokrenuli Ante Perković, Nina Romić i Luka Belani i koji vam je predstavio mlade i/ili još neafirmirane i/ili još naširoko popularne glazbenike-kantautore.Svirka se održava svaki četvrtak,dakle uz prisustvovanje možete učiniti i dobro djelo. Naime, kako je upad slobodan za sve, a u svirku koju čujete uloženo je vrijeme, trud, entuzijazam, da ne kažemo i putni troškovi za neke, fer je i suvislo da glazbenici dobiju nešto zauzvrat. A to nešto su dobrovoljni novčani prilozi koje svi prisutni mogu ubaciti u škrabicu. Sva skupljena lova ide glazbenicima.

Koje bi glazbenike izdvojio kao one koji su možda najviše utjecali na tvoj glazbeni izričaj..ili neke koji uopće nisu ali ih jednostavno voliš slušati dok kuhaš ručak?:)

Sramota me reci al jako malo slušam glazbu u zadnjih par godina. To je valjda kao kad si postolar pa svi misle da cijelo vrijeme gledaš cipele po gradu. Trudim se naci nešto sto je novo a da valja sto postaje nemoguća misija. Recimo od recentnijih imena Anna Calvi pa, kći pokojnog Chrisa Whitleya – Trixie Whitley, Sunny War. Uglavnom se vrtim oko starih već utabanih staza i trudim se otkrit nove izvođače iz minulih vremena. Npr. John Lee Hooker (solo albumi), Fred McDowell, sva tri Kinga, pa cijela north Mississippi hill country blues scena. Frend iz Austina ima dobar band: “Old Gray Mule” . Ima stvarno tona toga. S jednakom strašću obožavam band Meshuggah kao i japansku noiz scenu ili NYC eksperimentalnu glazbu ili pakistanski quawwali ili recimo ortodoksni country. Sve sto me “pogodi” obožavam slušati i proučavati. Život je prekratak za lošu glazbu.

bebe

Uuuu..’život je prekratak za lošu glazbu’ tu se definitivno slažem.Što je sa domaćom blues scenom,tko su po tebi mladi i perspektivni..ili možda tvoja najveća konkurenciji (prijateljska naravno )..i prokomentiraj mi malo našu glazbenu scenu općenito.

Ne znam sto je s domaćom blues scenom i da li ona uopće postoji. Po svemu viđenom blues se kod nas interpretira kao glazbena forma u kojoj grupica glazbenika vrti “dvanaesticu” te se uz pjevanje na lošem engleskom izmjenjuju beskrajno dosadne pentatonske solaže. Cijeloj priči se pristupa jako površno i bez imalo respekta. Kao i kod drugih žanrova, često je tu bitniji image nego stvarna kvaliteta. Lijenost glazbenika se očituje u odabiru vječito istog repertoaru koji se bazira na 10-tak provjerenih blues standarda. Na sve ostalo se gleda prijekim pogledom. S druge strane postoji npr. http://www.myspace.com/iggyknucklehead . Njega bih izdvojio zato što čovjek ima svoj film i na svoj način odaje počast onima koji su nas zadužili da nastavimo s glazbom sviđalo se to nekome ili ne. Volio bih da mogu izdvojiti više primjera gdje naši izvođači odvode blues u nekom novom pravcu no zasad se stvar više bazira na reprodukciji nego autorstvu. Barem koliko ja pratim “scenu”.

Možeš li poručiti nešto za kraj čitateljima Anwe.com.hr? Znaš ono neku mudru za buduće naraštaje bluzera koji su još sada u pelenama?

Nebitno koji žanr glazbe je u pitanju. Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja. Odluka da budete glazbenik, slikar, plesač, kipar je jednako legitimna kao i to da želite postati inženjer ili stolar stoga se ne sramite svojih unutarnjih poriva da stvarate i dijelite to što imate u sebi. To što infrastruktura ne funkcionira na istom nivou kao u drugim profesijama ne znači da vas rad neće doprinijeti nekoj pozitivnoj promjeni. Zajebite izdavaštvo i priče kako je trava zelenija kod susjeda. To je čisto gubljenje vremena. Nitko drugi ne može bolje od vas obavljati i razumjeti vaš “posao”.Poštujte i podržavajte svoje sadašnje i buduće kolege. Oni nisu konkurencija, već potencijalna inspiracija.

Oglasi

Jedna misao o “Bebe na Vole: Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s