Return of the super grandads: NoMeansNo @ KSET, 04.12.2012.

Piše: Maja Čuljak

NoMeansNo su prošle godine održali odličan koncert u KSET-u: duga svirka, super zajebancija s publikom, skakanje, znojenje i nabrijana atmosfera unatoč totalnoj natrpanosti prostora i manjku zraka. Ove godine su to isto ponovili, a i zagrebačka publika im je uzvratila. Unatoč sigurnom mršavljenju novčanika koje je uzrokovala ova (pre?)bogata koncertna sezona i nimalo ugodnim vremenskim uvjetima, KSET je bio pun do te granice da su neki manje sretni morali potpuno rasprodani koncert gledati s ulaznih vrata. U takvoj je gužvi svako micanje zahtjevalo popriličan trud, pa sam po dolasku otišla po obveznu ksetovsku CO2 pivu i osigurala si mjesto u prvim redovima u nadi da ću možda nešto i fotkati (nažalost, ajfoni su dobri jedino za instagramanje doručka).

Onima koji su došli na NoMeansNo po prvi put možda i nije bio jasan sav hype oko benda ni sva ta gužva – uđeš u KSET i kratkom demografskom analizom zaključiš da većinu publike čine tipovi od 35+ godina, a na balkonu je i jedan tata s klincima koji cuclaju Red Bull. I onda u pol deset na stejdž izađu tri dedeka – koji počnu svirati kao da im je to zadnja stvar na svijetu. A ONDA dođe do trenutka prosvjetljenja koji se dogodio i mojoj frendici Renati – „Isse, gle ga kako sviraaaa, ovo je genijalno!“ Ekipa iz NoMeansNoa, braća Rob i John Wright, s podrškom Toma Hollistonea, već je odavno udomaćena u Zagrebu i dočekana je s oduševljenjem publike koja ih gleda po tko zna koji put. I oni znaju uzvratiti dobrodošlicu – jedan su od rijetkih bendova koji ima pravu komunikaciju s publikom, pa kad nakon zahvala Mati Škugoru koji ih je ponovno doveo u Zagreb Rob kaže da smo wonderful, a čujte, ja se tako i osjećam.

U preko sat i pol vremena svirke, NoMeansNo cijeli su KSET držali napetim – čak su i oni koji obično stoički mrko promatraju koncerte sa strane nabacili čagicu jer koncert je zapravio bio best of gdje je svatko mogao čuti svoju najdražu stvar, bilo da se cupka na Oh no! Bruno! ili malo uspori tempo na The World Wasn’t Built In A Day. Moram reći da mi sjećanje nije najjasnije, što zbog piva, što zbog ventilacije u KSETU zbog koje sam bila fino ošamućena na trideset i nešto stupnjeva, pa setlistu nećete dobiti. Ionako vam ne treba ako ste bili na koncertu, a ako niste, samo bih vam vadila mast jer ja jesam. Ali da, tema članka je načelno NoMeansNo. Iako mi se činilo da je publika nekako premirna tokom koncerta, to se promijenilo negdje oko drugog bisa kada su zaredom odsvirali moja dva favorita, The Tower i The End of All Things – Wrong mi je najdraži album, je li to klišej? – i kada se u prvim redovima jedan momak valjda sjetio da je kao na pank koncertu pa šta ne bi malo i zaplesao k’o panker. Kako šutka djeluje kao zaraza, na trećem se bisu, kada su se NoMeansNo vratili već potpuno mokri i umorni (Rob u seksi deda izdanju bez majice, uf!), razvila punokrvna bacarka nakon koje sam bila zahvalna što sam obula čizme. Kratko i jasno, a već i s dosta truda, NMN su koncert zatvorili s Two Lungs, Two Lips And One Tongue – i nije da ih ne bih mogla još gledati i prakticirati svoje plesne pokretne u čitavih četvrt metra kvadratnih prostora što mi je bilo dostupno, ali jedva sam čekala da dođem do svježeg zraka pa sam i ja požurila vani, zanemarujući poprilično širok izbor mercha koji su dofurali.

Kad NoMeansNo svira, svi slušaju. Rijetko kad se dogodi da publika zaista toliko voli bend koji gleda, a da i bend voli tu publiku. Rob, John i Tom su nam izveli još jedan „NAJBOLJI KONC IKAD, FRENDE“, a euforija će potrajati barem do sljedeće sezone – možda i tad navrate?

Ja bih da su NoMeansNo moji dede. Eh.