Interview, Vijesti, Zagreb

Bebe na Vole: Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja.

Razgovarala: Snježana Žilka

‘Živim isključivo od glazbe zadnjih 10 godina. Radim glazbu za kazališne predstave. Član sam koautorske inicijative OOUR-Zagreb, kazališta TRAFIK u Rijeci. Imam preko 15 cjelovečernjih plesnih predstava iza sebe. Podučavam gitaru, bass, banjo, mandolinu…sve sto ima žice. Trudim se ulagati svoje vrijeme u ljude koje zanima glazba i koji žele učiti i od kojih mogu učiti. Snimam film o Bebe Na Vole s ubertalentiranim redateljem, divnim čovjekom i prijateljem Vladimirom Gojunom. Raditi ću glazbu za novi animirani film genijalne Ivane Jurić. Vjerojatno ću raditi glazbu za sljedeću kazališnu predstavu Renea Medvešeka. Sestra i ja opet surađujemo na zajedničkom projektu Calajimes, a s Višeslavom Labošem pripremam materijal za 1. BNV LP vinil. Svakodnevno razrađujem aktivističke koncepte i ideje sa svojom partnericom i sretnom kućanicom Selmom Banić. Uglavnom freelancer. Živim vrlo skromno ali živim ono što želim, a to je glazba.’

bebe 2

Sa svim ovime odmah mi je na početku intervjua začepio usta mladi blues glazbenik (za kojeg ćemo još i te kako čuti u budućnosti pa i sadašnjosti) kada sam počela sa svojim uobičajenim podpikavanjima ‘da li se u Hrvatskoj može živjeti od glazbe..’..Skromni tridesetogodišnjak, svira čistokrvni ‘root’ blues kao da ga je majka ljuljala u kolijevci,negdje na delti Mississipija. A kao pravi moderni bluzer ‘novoga vremena’ opire se izdavačkim kućama, i odrađuje sam svoju promociju na youtube kanalu. Ime mu je Adam Semijalac, ali možda ćete ga bolje prepoznati ako ga nazovemo samonadjenutim pseudonimom Bebe na Vole…

Reci nam Adame tko su (ili bolje) tko je Bebe na Vole, zašto taj pseudonim? Meni iskreno zvuči kao francuska inačica za nešto. Ispričavam se ako nije, ne poznajem baš francuski.

Ja sam Adam Semijalac i kad nastupam kao one man band zovem se BNV. Ime je nastalo kad je prijateljica izjavila da joj mala djeca toliko idu na živce da bi ih šutirala po aerodromu. Naime, pri povratku sa gostovanja s plesnom predstavom u Španjolskoj, zaglavili smo cijelu noć na Bečkom aerodromu. Uglavnom, u tom trenu kad je ona to izjavila ja sam samo rekao: ‘Aha! Bebe Na Vole!’

Iako se ‘vole’ u principu piše volley, nije mi se svidjelo kako izgleda na papiru, pa je ostalo više fonetski s prijeglasima. Ime nekako najbolje opisuje način na koji se obračunavam s pjesmama koje izvodim uživo. A one su moja djeca.

Kako je ustvari počela tvoja glazbena priča?

Bebe na Vole je čak i prije imena nastao raspadom bivšeg benda Gloft. Akumulirale su se neke pjesme koje smo Marko Jurić (bubnjar) i ja svirali par puta uživo prije nego što smo zaključili da bend nema više smisla držat na okupu. Te pjesme su poslije u kućnoj produkciji završile na albumu ‘Channels’. Na tom albumu zapravo samo jedna stvar stilski koketira sa bluesom.

Čitam o tebi neki članak gdje je tvoja glazba okarakterizirana kao ‘autentični hrvatski delta blues’ i sad si ja mislim, ako je hrvatski da nije sa delte Save? Kliknem na jedan od tvojih klipova i sve mi postade jasno ali pojasni čitateljima malo taj pojam. Onima koji još nisu vidjeli ni jedan tvoj nastup niti čuli za tebe?

Ako je ljudima lakše tako tumačiti ono sto čuju kad me slušaju onda ok. Ja se ne bih nikada stavljao u takve kategorije čisto iz poštovanja prema onima koji su tu glazbu stvarali kroz protekle decenije i zbog toga što su na mene su utjecaj vršili i svakodnevno vrše razni ljudi kojima je zajednička stvar da su iskreni u tome što rade i da kroz svoju kreaciju i postojanje beskompromisno komuniciraju sa mnom kao ljudskim bićem. Prije bih rekao da je moja glazba za mene terapija i način da se nosim sa svijetom oko sebe. Ili ne. Blues forma je nešto što najbolje kanalizira moje emocije. Da citiram Alberta Camusa: ‘One must imagine Sisyphus happy.’ Tako doživljavam kreativni i izvedbeni proces u BNV. Ma što bilo, uvijek nastojim asimilirati svoje glazbene utjecaje u nešto svoje, makar to bio i potpuni promašaj. Inače cijeli proces ostaje na kopiranju postojeće forme, što obično završi loše.

Koliko sam vidjela nastupaš sam. Nisi li se ikada imao potrebu proširiti u bend? Ili si od početka htio svu slavu samo za sebe? (smijeh)

Ljudi me često na koncertima to pitaju. Iskreno, imati bend košta, a novaca ionako nema. Već 7 godina nastupam sam i to čovjeka transformira u sasvim drugačijeg izvođača. Povremeno bih našao načina da surađujem s drugim ljudima. Izdvojio bih Melitu Sabljo koja je jedno vrijeme svirala bubanj. Njoj sam snimio i donekle producirao prvi demo uradak. Onda Vedran Jozić (Markiz). Npr. tu je bio program koji sam 2 godine vodio svaki ponedjeljak u klubu “Soba” te je po tom pitanju jako dobro funkcionirao. Svirao bih jedan set nakon čega bi slijedio gost večeri te bi onda zajedno muzicirali. Bilo je fantastičnih situacija no niti jedna još nije zaživjela kao dugotrajnija suradnja. Iskreno volio bih imati tonu projekata no ne vidim načina kako bi ih financijski suportirao.

Jesi li ikada svirao na ulici?

Kao BNV nisam. Kao klinac jesam. Kvartovska spika. Nije me to nikad privlačilo. Ulica je bučna, a glazba koju izvodim ima velik dinamički raspon. Sumnjam da bi išta uspio prenijeti na prolaznike. No kako stvari stoje u ovoj našoj ‘državi’ možda bolje da počnem spremati repertoar, hehehehe.

bebe 3

I tako imaš nastup recimo jedan petak navečer i pojavi ti se 350 ljudi. Sljedeći petak opet nastup, a ovaj puta dođe 7 ljudi. Koji ti je draži? Gubiš li nekad entuzijazam i samu volju za nastupom zbog manjka publike?

U mom slučaju nebitno koliko je ljudi. Sviram za jednog isto kao i za sto. Bitnija je kvaliteta publike nego kvantiteta. Imao sam koncerata gdje prostor bio krcat no koncert je bio katastrofa.

Najdraži nastupi su mi gdje publika participira jednako slušanjem kao i aktivnom interakcijom s izvođačem. Mislim da ljudi koji dolaze na koncerte nisu ni svjesni koliku ulogu imaju u nastupu izvođača. Takvi su koncerti rijetki jer obično ljudi dolaze na koncerte vise da bi bili viđeni te razglabali o tekućim problemima, nego da uživaju u glazbi. Malo se sluša a puno se priča. U tim situacijama žalim sto nemam bend. Puno lakše bi bilo nadglasati zamor ljudi nego ovako kad nastupam sam. Da publike fali na koncertima (govorim općenito o klupskoj scenu u ZG) to je istina. Puno toga se promijenilo. Od koncentracije do motivacije slušatelja. Glazba je već dugo vremena sporedna stvar. Soundtrack na koji se pije pivo i lamentira o politici ili ljubavnim problemima. Lakše je dat 20kn za 2L pive i sjedit u parku nego kupit kartu za koncert i tim novcem direktno podržati izvođača. Nekad mi se čini da bi mi glazbenici trebali početi nakon svakog nastupa pisati kritiku kakva je bila publika. Možda to počne formirati neku novu publiku koja ce na koncerte dolaziti isključivo zbog glazbe. Ovako se često početno oduševljenje kad vidiš broj posjetitelja, pretvori u mukotrpno odrađivanje koncerta jer interakcije gotovo da niti nema kao niti koncentracije da se koncert ispercipira u potpunosti i do kraja.

Gdje te se može najčešće vidjeti (da obavijestimo sve zaluđene obožavateljice tebe i bluesa) mislim što se tiče nastupa naravno, čujem da si rezident u Booksi i da imate svako malo neke svirkice tamo, daj mi reci nešto više o tome? Baci reklamu 🙂

Zaluđene obožavateljice? Hahhhahaha! Nisam ja Sane pa da horde predivnih dama pohode moje nastupe. U Booksi moderiram “Škrabicu” no ne nastupam. Nakon dvije godine sviranja svakog ponedjeljka u klubu Soba zaključio sam da je vrijeme da regrupiram snage i malo promijenim taktiku.

Sljedeći nastup ce biti u Križevcima u Siječnju na Crosstown music festivalu koji organizira moj dragi kolega i prijatelj Luka Belani.

Što je u stvari Škrabica i koji je njezin cilj?

Škrabica je glazbeni program kojeg su u Booksi prije dvije godine pokrenuli Ante Perković, Nina Romić i Luka Belani i koji vam je predstavio mlade i/ili još neafirmirane i/ili još naširoko popularne glazbenike-kantautore.Svirka se održava svaki četvrtak,dakle uz prisustvovanje možete učiniti i dobro djelo. Naime, kako je upad slobodan za sve, a u svirku koju čujete uloženo je vrijeme, trud, entuzijazam, da ne kažemo i putni troškovi za neke, fer je i suvislo da glazbenici dobiju nešto zauzvrat. A to nešto su dobrovoljni novčani prilozi koje svi prisutni mogu ubaciti u škrabicu. Sva skupljena lova ide glazbenicima.

Koje bi glazbenike izdvojio kao one koji su možda najviše utjecali na tvoj glazbeni izričaj..ili neke koji uopće nisu ali ih jednostavno voliš slušati dok kuhaš ručak?:)

Sramota me reci al jako malo slušam glazbu u zadnjih par godina. To je valjda kao kad si postolar pa svi misle da cijelo vrijeme gledaš cipele po gradu. Trudim se naci nešto sto je novo a da valja sto postaje nemoguća misija. Recimo od recentnijih imena Anna Calvi pa, kći pokojnog Chrisa Whitleya – Trixie Whitley, Sunny War. Uglavnom se vrtim oko starih već utabanih staza i trudim se otkrit nove izvođače iz minulih vremena. Npr. John Lee Hooker (solo albumi), Fred McDowell, sva tri Kinga, pa cijela north Mississippi hill country blues scena. Frend iz Austina ima dobar band: “Old Gray Mule” . Ima stvarno tona toga. S jednakom strašću obožavam band Meshuggah kao i japansku noiz scenu ili NYC eksperimentalnu glazbu ili pakistanski quawwali ili recimo ortodoksni country. Sve sto me “pogodi” obožavam slušati i proučavati. Život je prekratak za lošu glazbu.

bebe

Uuuu..’život je prekratak za lošu glazbu’ tu se definitivno slažem.Što je sa domaćom blues scenom,tko su po tebi mladi i perspektivni..ili možda tvoja najveća konkurenciji (prijateljska naravno )..i prokomentiraj mi malo našu glazbenu scenu općenito.

Ne znam sto je s domaćom blues scenom i da li ona uopće postoji. Po svemu viđenom blues se kod nas interpretira kao glazbena forma u kojoj grupica glazbenika vrti “dvanaesticu” te se uz pjevanje na lošem engleskom izmjenjuju beskrajno dosadne pentatonske solaže. Cijeloj priči se pristupa jako površno i bez imalo respekta. Kao i kod drugih žanrova, često je tu bitniji image nego stvarna kvaliteta. Lijenost glazbenika se očituje u odabiru vječito istog repertoaru koji se bazira na 10-tak provjerenih blues standarda. Na sve ostalo se gleda prijekim pogledom. S druge strane postoji npr. http://www.myspace.com/iggyknucklehead . Njega bih izdvojio zato što čovjek ima svoj film i na svoj način odaje počast onima koji su nas zadužili da nastavimo s glazbom sviđalo se to nekome ili ne. Volio bih da mogu izdvojiti više primjera gdje naši izvođači odvode blues u nekom novom pravcu no zasad se stvar više bazira na reprodukciji nego autorstvu. Barem koliko ja pratim “scenu”.

Možeš li poručiti nešto za kraj čitateljima Anwe.com.hr? Znaš ono neku mudru za buduće naraštaje bluzera koji su još sada u pelenama?

Nebitno koji žanr glazbe je u pitanju. Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja. Odluka da budete glazbenik, slikar, plesač, kipar je jednako legitimna kao i to da želite postati inženjer ili stolar stoga se ne sramite svojih unutarnjih poriva da stvarate i dijelite to što imate u sebi. To što infrastruktura ne funkcionira na istom nivou kao u drugim profesijama ne znači da vas rad neće doprinijeti nekoj pozitivnoj promjeni. Zajebite izdavaštvo i priče kako je trava zelenija kod susjeda. To je čisto gubljenje vremena. Nitko drugi ne može bolje od vas obavljati i razumjeti vaš “posao”.Poštujte i podržavajte svoje sadašnje i buduće kolege. Oni nisu konkurencija, već potencijalna inspiracija.

Oglasi
Standardno
Interview, Koncerti, Vijesti

Drak iz Igre Staklenih Perli za Anwu: Imamo sjajnu ekipu i mislim da zvučimo bolje nego ikad ranije

Razgovarala: Snježana Žilka

Povodom nedavnog koncerta Staklenih Perli – The next Generation, kultnog srpskog benda, koji je prošle godine nakon skoro 3 desetljeća odlučio ponovno zasvirati, porazgovarali smo sa utemeljiteljem samih Perli Draškom Nikodijevićem ‘Drakom’.

30969_4357428531873_1823522454_n

Dakle Drak, čija je ustvari bila ideja za reunion Perli nakon skoro 30 godina, koliko je sada novih članova, a koliko ste uvezli novih snaga?

2011. sam se posle 25 godina provedenih u Americi vratio u Beograd. Uželeo sam se bio svirke sa svojim starim prijateljima, pa smo veoma brzo okupili originalni sastav Igre Staklenih Perli i krenuli sa probama. Održali smo dve svirke u Beogradu u 12. mesecu kao Igra Staklenih Perli, a vecć trećem mesecu ove godine došlo je do osipanja, pa smo od originalne postave ostali samo Wolf i ja. Odlučili smo da nastavimo kao IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION. Sada imamo sjajnu ekipu i mislim da zvučimo bolje nego ikad ranije.

Znači razlaz orginalnih Perli se dogodio relativno brzo (nakon dva albuma) praktički na početku, koji je bio glavni razlog tome?

Ja sam bend bio napustio pred samo snimanje drugog albuma, jer nisam bio zadovoljan muzičkim materijalom drugog albuma, a bend se ubrzo posle toga i raspao. Teško je odrediti stvarne uzroke uzroka, ali mislim da je došlo do razmimoilaženja između Zorana Lakića, našeg orguljaša, i ostatka benda jer je on insistirao na zvuku u kome dominira njegova Farfisa organa, dok je ostatak benda više gravitirao ka “gitarskom” zvuku. (Zato smo, posle raspada Igre Staklenih Perli, Vojkan Rakić i ja napravili White Rabbit Band u kome nije ni bilo klavijatura….)

O čemu govori ‘Apokaliptus’, novi album sadašnjih Perli,misliš li da nas čeka smak svijeta za par tjedana?

APOKALIPTUS zaista najavljuje kraj sveta, ali istovremeno i nailazak jednog novog razdoblja u ljudskoj evoluciji. Jos su hipici 60ih godina najavili dolazak doba Aquariusa u kome će vladati ljubav, razumevanje i međuljudska saradnja. Moj učitelj meditacije Sri Sri Ravi Shankar je često govorio o nailasku perioda mira na planeti u trajanju od oko 5000 godina. To vreme nastupa sada. O tome u biti govori APOKALIPTUS.

Koja je razlika sadašnjeg zvuka benda,i starih Perli?Da li su mlade snage doprinjele nekim novim idejama?

Za razliku od starih Perli, IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION ima povećanu dinamiku, bolji ritam i kristalno čist zvuk (za to veliko hvala Koji). Priznajem, izgubili smo nešto od onog “mističnog” zvuka Perli sa Prvog Albuma, ali smo zato otkrili nove horizonte produkcije, nove dimenzije zvuka. Drago mi je da smo na snimanju APOKALIPTUS-a imali prilike da eksperimentišemo i sa stilom i sa zvukom. Na albumu su gostovali Koja (Disciplin A Kitschme), Ljubomir Djukić (Elektricni Orgazam, Collateral Damage), Dejan Utvar (Partibrejkersi, Kazna za Usi) i Spomenka Milić. Sa svima njima me vezuje dugogodišnje prijateljstvo, sa Kojom se znam od malih nogu, sa Ljubom sam u prošlosti zajedno i svirao i išao na kurseve meditacije, čak smo i u Indiju isli zajedno 2006. Spomenku znam preko časopisa Treće Oko u kome se puno govori o legendama o kraju sveta. Bilo mi je bilo veliko zadovoljstvo da podelim svoju ljubav sa svojim prijateljima na stvaranju ovog albuma. Mislim da APOKALIPTUS sadrži u sebi i veliku dozu duhovnosti, koju raniji albumi nisu imali.

Nazivaju vas kultnim Kraut rokerima, psihodeličarima, sada i progresivcima.Kako bi vas ti okarakterizirao što se tiče žanra?

Koliko se ja sećam, u 70-im zvali su nas “jugoslovenskim Pink Floydima”, a onda kad je u 90-im godinama nemac Thomas Werner osnovao u Nemačkoj Kalemegdan Disk i krenuo da izdaje nova izdanja Igre Staklenih Perli, počeli su nas svrstavati u kraut rock. U New Yorku sam u jednoj radnji našao nas Prvi Album na CD-u, a našao sam ga u “kraut rock” sekciji.

IGRU STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION vidim kao jedan altrenativni rock bend koji je uvek otvoren za eksperiment i za istraživanje novih muzićkih horizonata.

Kako je izgledao proces stvaranja ovoga albuma?

Dakle, u trećem mesecu smo se oformili kao IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION i odmah se postavilo pitanje naseg identiteta: da li ćemo svirati samo stare stvari ili ćemo praviti i novu muziku, da li ćemo zvukom pokušati da oponašamo nekadašnji zvuk ili ćemo ići na više “contemporary” varijantu… Odlučili smo se za kombinaciju svega navedenog i počeli praviti i nove stvari. Onda negde u petom ili šestom mesecu je neko predložio da bi trebalo snimiti i singl. Nismo mogli da odlučimo koju stvar da izaberemo kao singl, pa smo rešili da napravimo EP sa četiri stvari, ali nismo mogli da odlučimo koje četiri stvari, pa smo ih na kraju (u eksploziji kreativnosti) snimili dupli album sa 11 muzičkih numera. Prva i poslednja stvar na albumu su nastale tokom snimanja.

Ja sam odavno želeo da saradjujem sa Kojom na nekom muzičkom projektu, pa je to bila dobra prilika. On nam je miksao zvuk na beogradskom koncertu u Gun klubu, a rado je prihvatio da radi kao producent na snimanju APOKALIPTUS-a. Na snimanju u Digimedia studiju je vladala veoma opuštena radna atmosfera, gosti muzičari su dolazili i odlazili, koristili smo miks digitalne i analogne tehnologije…. Dosta smo ekperimentisali, puno toga se desilo na licu mesta, dok je ceo album ipak zadržao super radiofonični zvuk.

Naslovnica vaših albuma od ranije su pozante po izuzetno kvalitetnom artworku. Tko vam je radio naslovnicu za ‘Apokalipso’?

Artwork jer radio Pedja “Wolff” Vukovic, nas perkusionista i illustrator. On je radio ilustracije za skoro sve albume Perli, kako za domaća, tako i za nemačka izdanja. Wolff je izuzetan crtač i njegovi radovi savršeno idu uz muziku Perli.

U Domu Omladine Beograda biće izložba njegovih originalnih radova od 17. do 21. 12. 2012.

Koliko je danas lakše plasirati glazbu publici, uz sve te društvene mreže te internet kao krajnji glavni prijenosnik svih mogućih poruka svijetu, koji je kao filter veoma rijedak i svašta propušta?

Pa, svako vreme ima i svoje prednosti i svoje nedostatke. Nekada je jako teško bilo doći do ploče, a samim tim do radio i tv difuzije, a sada uz pomoć laptopa svako može snimiti muziku solidnog kvaliteta i okačiti je na youtube. Konkurencija je prevelika i opet je teško doći do publike.

Međutim, verujem da je kvalitet sam po sebi jedna pokretačka energija i da dobra muzika nađe načina da dopre do publike.

Što si radio u međuvremenu nakon raspada Perli? Gdje živiš trenutno?

Nakon raspada Perli sam napravio sa Vojkanom, gitaristom Perli bend koji se zvao White Rabbit Band i sa tim bendom smo proputovali celu bivšu Jugoslaviju. U Zagrebu smo 1986. gostovali na televiziji i nastupali u Jabuci.

E, onda je meni već 1987. vec bilo dosta svega, pa sam zapalio za New York, gde sam radio kao prevodilac za američku vladu i izucavao meditaciju, reiki i slične discipline. Posle dugih godina treninga postao sam učitelj Art of Livinga i reiki majstor-učitelj. Godinama sam predavao meditaciju po zatvorima, centrima za rehabilitaciju narkomana i u mentalnim institucijama.

Dosta sam svirao i objavio nekoliko CD-ova sa različitim muzičarima. Interesantan je CD na kome sam svirao djembe u grupi koja se zvala Bhakti Singers. World music.

Onda sam se 2005. iz New Yorka preselio u državu Michigan i tamo sam pet godina pokušavao da uživam u blagodatima provincijske Amerike, međutim taj eksperiment nikako nije uspeo, pa sam odatle 2011 pobegao nazad za Beograd i za sada mi je super ovde.

Dosta si putovao po svijetu,što bi izdvojio kao najljepše iskustvo sa svojih putovanja? Kada bi morao preporučiti meni jednu jedinu destinaciju na cijelom svijetu za posjetiti, koja bi to bila?

Santa Monica, California!

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Return of the super grandads: NoMeansNo @ KSET, 04.12.2012.

Piše: Maja Čuljak

NoMeansNo su prošle godine održali odličan koncert u KSET-u: duga svirka, super zajebancija s publikom, skakanje, znojenje i nabrijana atmosfera unatoč totalnoj natrpanosti prostora i manjku zraka. Ove godine su to isto ponovili, a i zagrebačka publika im je uzvratila. Unatoč sigurnom mršavljenju novčanika koje je uzrokovala ova (pre?)bogata koncertna sezona i nimalo ugodnim vremenskim uvjetima, KSET je bio pun do te granice da su neki manje sretni morali potpuno rasprodani koncert gledati s ulaznih vrata. U takvoj je gužvi svako micanje zahtjevalo popriličan trud, pa sam po dolasku otišla po obveznu ksetovsku CO2 pivu i osigurala si mjesto u prvim redovima u nadi da ću možda nešto i fotkati (nažalost, ajfoni su dobri jedino za instagramanje doručka).

IMG_2403[1]

Onima koji su došli na NoMeansNo po prvi put možda i nije bio jasan sav hype oko benda ni sva ta gužva – uđeš u KSET i kratkom demografskom analizom zaključiš da većinu publike čine tipovi od 35+ godina, a na balkonu je i jedan tata s klincima koji cuclaju Red Bull. I onda u pol deset na stejdž izađu tri dedeka – koji počnu svirati kao da im je to zadnja stvar na svijetu. A ONDA dođe do trenutka prosvjetljenja koji se dogodio i mojoj frendici Renati – „Isse, gle ga kako sviraaaa, ovo je genijalno!“ Ekipa iz NoMeansNoa, braća Rob i John Wright, s podrškom Toma Hollistonea, već je odavno udomaćena u Zagrebu i dočekana je s oduševljenjem publike koja ih gleda po tko zna koji put. I oni znaju uzvratiti dobrodošlicu – jedan su od rijetkih bendova koji ima pravu komunikaciju s publikom, pa kad nakon zahvala Mati Škugoru koji ih je ponovno doveo u Zagreb Rob kaže da smo wonderful, a čujte, ja se tako i osjećam.

U preko sat i pol vremena svirke, NoMeansNo cijeli su KSET držali napetim – čak su i oni koji obično stoički mrko promatraju koncerte sa strane nabacili čagicu jer koncert je zapravio bio best of gdje je svatko mogao čuti svoju najdražu stvar, bilo da se cupka na Oh no! Bruno! ili malo uspori tempo na The World Wasn’t Built In A Day. Moram reći da mi sjećanje nije najjasnije, što zbog piva, što zbog ventilacije u KSETU zbog koje sam bila fino ošamućena na trideset i nešto stupnjeva, pa setlistu nećete dobiti. Ionako vam ne treba ako ste bili na koncertu, a ako niste, samo bih vam vadila mast jer ja jesam. Ali da, tema članka je načelno NoMeansNo. Iako mi se činilo da je publika nekako premirna tokom koncerta, to se promijenilo negdje oko drugog bisa kada su zaredom odsvirali moja dva favorita, The Tower i The End of All ThingsWrong mi je najdraži album, je li to klišej? – i kada se u prvim redovima jedan momak valjda sjetio da je kao na pank koncertu pa šta ne bi malo i zaplesao k’o panker. Kako šutka djeluje kao zaraza, na trećem se bisu, kada su se NoMeansNo vratili već potpuno mokri i umorni (Rob u seksi deda izdanju bez majice, uf!), razvila punokrvna bacarka nakon koje sam bila zahvalna što sam obula čizme. Kratko i jasno, a već i s dosta truda, NMN su koncert zatvorili s Two Lungs, Two Lips And One Tongue – i nije da ih ne bih mogla još gledati i prakticirati svoje plesne pokretne u čitavih četvrt metra kvadratnih prostora što mi je bilo dostupno, ali jedva sam čekala da dođem do svježeg zraka pa sam i ja požurila vani, zanemarujući poprilično širok izbor mercha koji su dofurali.

Kad NoMeansNo svira, svi slušaju. Rijetko kad se dogodi da publika zaista toliko voli bend koji gleda, a da i bend voli tu publiku. Rob, John i Tom su nam izveli još jedan „NAJBOLJI KONC IKAD, FRENDE“, a euforija će potrajati barem do sljedeće sezone – možda i tad navrate?

Ja bih da su NoMeansNo moji dede. Eh.

Standardno