Blijeda Leda ili silovanje Krleže u ZKM-u

Piše: Mia Mitrović

Loša režija i još gora gluma iskasapile Krležu u Zagrebačkom kazalištu mladih

Kad je 1930-ih u zagrebačkom HNK prvi put izvedena ‘Leda’, kritika ju je pokopala. Osamdeset godina poslije, na repertoaru je tri hrvatske kazališne kuće istodobno. Najnovija je ona redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić u koprodukciji ZKM-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom i festivala Kotor art, premijerno izvedena u petak. Postavljanje Krleže očito je bio prevelik zalogaj za mladi autorski tim, jer je dopustio da se bogatstvo Krležina britkog jezika izgubi u besmislenim prikazima pijančevanja, seksa i nasilja.

‘Leda’ je završna drama ciklusa ‘Glembajevi’, posvećenog kritici nakaradnosti buržoazijskog društva. Društvo je i danas na isti način pokvareno: starlete se udaju za primitivne tajkune koji žvaču čačkalice, grad je prepun preplaćenih (konceptualnih) umjetnika, a novinari pišu lažne tekstove zbog prijateljstava s gore navedenima. U mondenim salonima zagrebačkih kuća i dalje se loču butelje te nemilice troši nikotin i kokain. U pauzama i za vrijeme bračnih preljuba. Možda je zato ovaj tekst našim kazališnim direkcijama zanimljiv. Međutim, 3. ‘Leda’ u 2 godine je nepotrebna. Pogotovo ovako loša izvedba.

Kritika je ‘Ledi’ 30-ih zamjerala vulgarnost, lascivnost i perverziju. Autorski tim gradi komad tako da upravo kroz te segmente naglašava tragičnu stranu drame. Njihova ‘Leda’ ustvari je antipredstava. Međutim, ‘Leda’ nije pisana kao tragedija, nego kao ‘ljubavna igra’. U Krležinu tekstu ima više elemenata sapunice nego tragedije.

Glumatanje umjesto glume

Možda bi takav pristup bio sasvim legitiman, da su glumci uspjeli suvislo izgovarati Krležine rečenice. Međutim, nisu. Muški dio ansambla najviše je razočarao. Seksepilni Srđan Grahovac pokušao je Olivera Urbana interpretirati kao kombinaciju ruskog suvišnog čovjeka i Nicka Cavea. Oliver Urban nije Cave niti Pečorin, Urban je autoironični prikaz Krleže samog. Tekst je izgovarao nerazgovijetno i tiho, za razliku od Dejana Ivanića (Aurel), koji je bio preglasan. Ženski dio bio je nešto bolji.

Također, dodatno osuvremenjivanje autora koji je sam po sebi suvremen, postmodernistička je besmislica. Tekst i kontekst ‘Lede’ aktualni su jednako kao i u vrijeme kad je pisana, nije bilo potrebno radnju nasilno smještati u 21. stoljeće. Nije bilo potrebe ni za dodatnom dekadencijom na sceni, nauštrb dijaloga, jer su sami Krležini dijalozi dekadentniji i crnji od eksplicitnog prikazivanja silovanja, šamaranja i pijančevanja.

Jedino što je pogođeno jest scenografija, koju potpisuje isti dvojac kao dramaturgiju i režiju. Stolovi od crnog drveta i prigušene blijedožute stolne lampe bolje su opisali atmosferu Krležinih drama, nego li glumačko mahnitanje na pozornici.

Bolje je u Gaveli

Hvatanje u koštac s Krležom težak je redateljski pothvat. Rijetko kome uspije iščitati ga na pravi način. Jedan od onih kojima je to uspjelo je Boris Svrtan i zato je Gavellina ‘Leda’ bolja. Svrtan je shvatio da treba naglašavati ironiju teksta, ne tragične elemente. A imao je i bolje glumce. Ansambl u Gavelli ne glumata, već prirodno izgovara Krležine teške rečenice, za razliku od ZKM-ove koprodukcije.

ZKM-ova interpretacija ‘Lede’ nezadovoljavajuća je, pogotovo za pasionirane krležijance. Krležin tekst izgubio se u lošoj režiji i još goroj glumi. Mladi autorski tim pokušao je kroz Ledu prikazati suvremeni hrvatski spleen. Raspadanje jednog društva, poremećene vrijednosti i međuljudski odnosi; seks, droga, alkohol, nasilje i autodestrukcija, kulise su u kojima je stasala generacija osamdesetih, kojoj autorice pripadaju. Međutim, to se nije trebalo raditi na Krležinu tekstu. Ovako, umjesto da uživa u Krležinim dijalozima, publika je gledala eksplicitne scene silovanja, besmislenog pathosa i urlanja, zalijevanja alkoholom i gađanja hranom. Izvorni tekst je iskasapljen; pijani i drogirani likovi jedva ga izgovaraju. Krležin mač, kojim je bespoštedno sjekao nepravilnosti u društvu, su sarkazam, cinizam i gorka ironija, a ne forsiranje tragičnosti kroz scensku eksplicitnost. Ako je ovo Krležino ruho za mlađe generacije, ne ‘lajkam’ ga.