ROJC: Kultura, umjetnost i bambus

Piše: Maja Čuljak

Photo by Mia Miletić & Dora Tominić

Nekada jugoslavenska kasarna i „partizanska mašinska škola“, kompleks Karlo Rojc danas je društveni centar u kojem djeluju deseci pulskih udruga raznih djelatnosti – od kazališta i klubova preko manjinskih udruga do gimnastike i izviđača. Kultna oaza pulske alternative, smještena u širem centru Pule, poznata je daleko van granica Istre kao punkt slobodnog razvoja kulture i umjetnosti, ali i kao fino mjesto za našikat se i radit haos.

Iako nam je danas poznata po imenu narodnog heroja Drugog svjetskog rata, ex-kasarna Rojc otvorila je svoja vrata 1870. godine kao Marinen Schule za austro-ugarske mladiće i sve do početka devedesetih djelovala u službi države i vojske. S raspadom Jugoslavije, vojska JNA napustila je Rojc, a prazne prostorije popunile su izbjeglice, skvoteri i pankeri. Tu počinje priča Rojca kakav je danas – melting pot različitih subkultura i generacija, mjesto na kojem se danju druže mažoretkinje i održavaju tečajevi šivanja, a noću se na parkiralištu pije bambus iz kanistra. Ili veliki Löwen.

Kako ja nemam ambicija ka tekstilnom dizajnu, a pretrapava sam da lovim štapove u zraku, preostali su mi kanistri. U noćni život Rojca ušla sam kao derište od četrnaest godina dok sam bježala starcima kroz prozor da bih se mogla družiti s kul starijom ekipom koja fura kožnjake i smije ostati vani i nakon ponoći. Bilo je novo, bilo je uzbudljivo i ubrzo sam se udomaćila u Rojcu i njegovom sustavu funkcioniranja: metalci se rugaju pankerima, pankeri seru po metalcima, cuga se ispija tinejdžerskim žarom i brzinom, vode se svađe oko bendova i, u pravom anti-fa duhu Rojca, netko se hvali kako je skinjari pokazao srednji prst. Za odrastanje buntovne tinejdžerice koja misli da je anarhizam stvarno ok, a martensice najljepša obuća, jednostavno nije bilo boljeg mjesta.

Tamo sam otkrila i klub zbog kojeg je Rojc i dobio na svojoj popularnosti i iz kojeg po dolasku zapravo nikad nisam otišla – Monteparadiso, „podzemlje“ Rojca. Prvi put kada sam ušla unutra, hodnik je bio izrigan, smrdilo je po pišalini, neki čudni deda me pokušavao zbariti, svirao je neki opskurni srpski punk za kojeg vjerojatno ni onaj za kompom nije znao što je. Ali piva je bila jeftina, a većina ekipe zapravo prilično simpatična. Ekipa je i danas super, ali u puno boljim uvjetima – šank odgovara osnovnim higijenskim zahtjevima, a većina odjeljaka u WC-u ima vrata, pa čak i vodu.

Monteparadiso je dom istoimenog punk festivala s dugom tradicijom – ove se godine slavila dvadeseta godišnjica! – koji privlači brojnu, vrlo zanimljivu publiku iz regije, što bi reklo svakog pankera/krastera u krugu od 1000 kilometara. Iako se Paradiso kroz godine mijenja, osnove ostaju iste – DIY fest na kojem se kampira gdje se stigne, tušira gdje se stigne (ako uopće), pije dok se ne popije, a misao vodilja je „Tko šteka, uštekat će!“ Kako zadnjih nekoliko godina radim na upadu festivala, poseban sam svjedok realizaciji te misli, pa sam vidjela sve od dosadnih osnova štekanja („Ma fali mi samo dvajs kuna, šta me ne možete pustit samo da vidim Bolesno Grinje?“) do zajebantsko-majstorskih razina (furanje ovećeg komada drva koje je postalo „pravi dječak“ imenom Ante pa ne može ući bez ulaznice).

DIY filozofija zapravo i jest duh Rojca. Iako zgrada pripada Gradu Puli, njeni stanari su ti koji vladaju i uređuju prostor. Od prostorija udruga do hodnika koje su oslikali što naši, što inozemni umjetnici, sve je rađeno na samostalnoj razini zajednice. Ali ta zajednica ne postoji samo na službenoj razini – ona je tu i kada se oko devet žgadija počne skupljati po stepenicama i zidićima na parkiralištu i krene prva runda Vranca i Sky Cole. Neslužbena tradicija nalaže da se pije u grupicama: pankerija pije u kutu lijevo, metalci u kutu desno, klinci na najjačem svjetlu, nesvrstani u mraku preko puta. Ali i sa takvom podjelom, svi se znaju, sigurno imaju frenda u drugoj grupi, a vjerojatno su se i zbarili s neprijateljem. Univerzalni ujedinitelj naroda Rojca je definitivno i teta koja skuplja boce. Već je par godina u Rojcu, ne znam joj ime, ali to je jedina žena tamo prema kojoj nitko nikad nije bio bezobrazan. Štoviše, ekipa skuplja boce posebno za nju. A ona se pak šeta parkiralištem sa svojim bijelim maltezerom i nudi ljudima trešnje. Zvuči čudno? Malo i je.

Ovakve priče su ono što čine Rojc. Raznovrsna zajednica ljudi koji su u stalnoj svađi, ali ne mogu jedni bez drugih, koji iznenada nude trešnje (cugu, obuću, pirseve, lakiranje noktiju, karte za koncerte… vjerojatno bih se mogla sjetiti još toga), koji bježe pred nadrkanim zaštitarima, koji svi znaju motat i uvijek će rađe piti na stepenicama nego u kafiću. Klošarski šarm zagrebačke klupice na pulski način. Na zidiću ionako ima više mjesta nego na klupi, pa ako se zateknete u Puli, prođite do Rojca – garantirano ćete imati o čemu pričati svojima kad se vratite.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s