Klubovi, Koncerti, Vijesti, Zagreb

PARTY UNITED: Tresla se brda – rodilo se niš’

Piše: Nikola Pušonjić

Organizacija i izvedba ovogodišnjeg Party Uniteda u najmanju ruke bila je– kilava. I prazna, u najveću ruku. Kriza? Recesija? Depresija? Dvije i dvanaesta, godina apokalipse? Jesu li to faktori koji su utjecali na dosadnu večer, zamišljenu kao ”najbolji party ikada”? Zaista ne znam, nisam pametan i teško bi bilo čak i znanstvenom metodom to ispitati.

Nouvelle Vague su u Tvornici Kulture uradili izvrstan show, ako izvrstan show određuje samo mehaničko muziciranje. Sve ostalo prštalo je prenaglašenom porno energijom. Parovi se zamišljeno drže za ruke (on si misli, ‘dobro, za koji vrag sam ja ovdje’, ona to kuži ali joj je lijepo jer sluša francuski) jer potrebe za plesom nema – glazba zvuči kao pozadina europskog eksperimentalnog (naravno, art) porno filma. Sama Tvornica nije izgledala loše ali za ”najbolji party u gradu ikada” nije bitno izgleda li klub dobro.

Najlakše je prepjevati pjesmu, a još je lakše nešto prepjevati na francuskom. Zamislimo kako bi zvučao npr. Škoro kada bi ga intetrpretirale gospođice u kratkim suknjama, najlon čarapama i tim (meni sasvim nejsasno zašto) erotičnim francuskim štihom. O usnoj harmonici da i ne govorim. Gospođice izvođačice su bile opako, opako sexy ali… Stenjanje, lamatanje svjetlosnom sabljom, neumjesni komentari i falusoidne ”zafrkancije” s mikrofonom….

Priznajem da me je uzbudilo ali kada želim biti uzbuđen ne odem na koncert nego se družim s drugim sisavcima koji me privlače ili u toploti i intimi svoje sobe pogledam dobar švedski film, naravno, ako nije art.

Ostatak večeri protekao je u razočaranju. Autobusi koji su bili namjenjeni razvažanju opuštene i razularene gradske i seoske mladeži, prometovali su gradom sablasno prazni. Na drugim tulumima nije bilo bolje od porno sajma u Tvornici. Dapače, tamo je bilo i najbolje.

Oglasi
Standardno
Kazalište, Kultura, Zagreb

Blijeda Leda ili silovanje Krleže u ZKM-u

Piše: Mia Mitrović

Loša režija i još gora gluma iskasapile Krležu u Zagrebačkom kazalištu mladih

Kad je 1930-ih u zagrebačkom HNK prvi put izvedena ‘Leda’, kritika ju je pokopala. Osamdeset godina poslije, na repertoaru je tri hrvatske kazališne kuće istodobno. Najnovija je ona redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić u koprodukciji ZKM-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom i festivala Kotor art, premijerno izvedena u petak. Postavljanje Krleže očito je bio prevelik zalogaj za mladi autorski tim, jer je dopustio da se bogatstvo Krležina britkog jezika izgubi u besmislenim prikazima pijančevanja, seksa i nasilja.

Photo by ZKM

‘Leda’ je završna drama ciklusa ‘Glembajevi’, posvećenog kritici nakaradnosti buržoazijskog društva. Društvo je i danas na isti način pokvareno: starlete se udaju za primitivne tajkune koji žvaču čačkalice, grad je prepun preplaćenih (konceptualnih) umjetnika, a novinari pišu lažne tekstove zbog prijateljstava s gore navedenima. U mondenim salonima zagrebačkih kuća i dalje se loču butelje te nemilice troši nikotin i kokain. U pauzama i za vrijeme bračnih preljuba. Možda je zato ovaj tekst našim kazališnim direkcijama zanimljiv. Međutim, 3. ‘Leda’ u 2 godine je nepotrebna. Pogotovo ovako loša izvedba.

Kritika je ‘Ledi’ 30-ih zamjerala vulgarnost, lascivnost i perverziju. Autorski tim gradi komad tako da upravo kroz te segmente naglašava tragičnu stranu drame. Njihova ‘Leda’ ustvari je antipredstava. Međutim, ‘Leda’ nije pisana kao tragedija, nego kao ‘ljubavna igra’. U Krležinu tekstu ima više elemenata sapunice nego tragedije.

Glumatanje umjesto glume

Možda bi takav pristup bio sasvim legitiman, da su glumci uspjeli suvislo izgovarati Krležine rečenice. Međutim, nisu. Muški dio ansambla najviše je razočarao. Seksepilni Srđan Grahovac pokušao je Olivera Urbana interpretirati kao kombinaciju ruskog suvišnog čovjeka i Nicka Cavea. Oliver Urban nije Cave niti Pečorin, Urban je autoironični prikaz Krleže samog. Tekst je izgovarao nerazgovijetno i tiho, za razliku od Dejana Ivanića (Aurel), koji je bio preglasan. Ženski dio bio je nešto bolji.

Također, dodatno osuvremenjivanje autora koji je sam po sebi suvremen, postmodernistička je besmislica. Tekst i kontekst ‘Lede’ aktualni su jednako kao i u vrijeme kad je pisana, nije bilo potrebno radnju nasilno smještati u 21. stoljeće. Nije bilo potrebe ni za dodatnom dekadencijom na sceni, nauštrb dijaloga, jer su sami Krležini dijalozi dekadentniji i crnji od eksplicitnog prikazivanja silovanja, šamaranja i pijančevanja.

Jedino što je pogođeno jest scenografija, koju potpisuje isti dvojac kao dramaturgiju i režiju. Stolovi od crnog drveta i prigušene blijedožute stolne lampe bolje su opisali atmosferu Krležinih drama, nego li glumačko mahnitanje na pozornici.

Bolje je u Gaveli

Hvatanje u koštac s Krležom težak je redateljski pothvat. Rijetko kome uspije iščitati ga na pravi način. Jedan od onih kojima je to uspjelo je Boris Svrtan i zato je Gavellina ‘Leda’ bolja. Svrtan je shvatio da treba naglašavati ironiju teksta, ne tragične elemente. A imao je i bolje glumce. Ansambl u Gavelli ne glumata, već prirodno izgovara Krležine teške rečenice, za razliku od ZKM-ove koprodukcije.

Photo by ZKM

ZKM-ova interpretacija ‘Lede’ nezadovoljavajuća je, pogotovo za pasionirane krležijance. Krležin tekst izgubio se u lošoj režiji i još goroj glumi. Mladi autorski tim pokušao je kroz Ledu prikazati suvremeni hrvatski spleen. Raspadanje jednog društva, poremećene vrijednosti i međuljudski odnosi; seks, droga, alkohol, nasilje i autodestrukcija, kulise su u kojima je stasala generacija osamdesetih, kojoj autorice pripadaju. Međutim, to se nije trebalo raditi na Krležinu tekstu. Ovako, umjesto da uživa u Krležinim dijalozima, publika je gledala eksplicitne scene silovanja, besmislenog pathosa i urlanja, zalijevanja alkoholom i gađanja hranom. Izvorni tekst je iskasapljen; pijani i drogirani likovi jedva ga izgovaraju. Krležin mač, kojim je bespoštedno sjekao nepravilnosti u društvu, su sarkazam, cinizam i gorka ironija, a ne forsiranje tragičnosti kroz scensku eksplicitnost. Ako je ovo Krležino ruho za mlađe generacije, ne ‘lajkam’ ga.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Kultura

ROJC: Kultura, umjetnost i bambus

Piše: Maja Čuljak

Photo by Mia Miletić & Dora Tominić

Nekada jugoslavenska kasarna i „partizanska mašinska škola“, kompleks Karlo Rojc danas je društveni centar u kojem djeluju deseci pulskih udruga raznih djelatnosti – od kazališta i klubova preko manjinskih udruga do gimnastike i izviđača. Kultna oaza pulske alternative, smještena u širem centru Pule, poznata je daleko van granica Istre kao punkt slobodnog razvoja kulture i umjetnosti, ali i kao fino mjesto za našikat se i radit haos.

Iako nam je danas poznata po imenu narodnog heroja Drugog svjetskog rata, ex-kasarna Rojc otvorila je svoja vrata 1870. godine kao Marinen Schule za austro-ugarske mladiće i sve do početka devedesetih djelovala u službi države i vojske. S raspadom Jugoslavije, vojska JNA napustila je Rojc, a prazne prostorije popunile su izbjeglice, skvoteri i pankeri. Tu počinje priča Rojca kakav je danas – melting pot različitih subkultura i generacija, mjesto na kojem se danju druže mažoretkinje i održavaju tečajevi šivanja, a noću se na parkiralištu pije bambus iz kanistra. Ili veliki Löwen.

Kako ja nemam ambicija ka tekstilnom dizajnu, a pretrapava sam da lovim štapove u zraku, preostali su mi kanistri. U noćni život Rojca ušla sam kao derište od četrnaest godina dok sam bježala starcima kroz prozor da bih se mogla družiti s kul starijom ekipom koja fura kožnjake i smije ostati vani i nakon ponoći. Bilo je novo, bilo je uzbudljivo i ubrzo sam se udomaćila u Rojcu i njegovom sustavu funkcioniranja: metalci se rugaju pankerima, pankeri seru po metalcima, cuga se ispija tinejdžerskim žarom i brzinom, vode se svađe oko bendova i, u pravom anti-fa duhu Rojca, netko se hvali kako je skinjari pokazao srednji prst. Za odrastanje buntovne tinejdžerice koja misli da je anarhizam stvarno ok, a martensice najljepša obuća, jednostavno nije bilo boljeg mjesta.

Tamo sam otkrila i klub zbog kojeg je Rojc i dobio na svojoj popularnosti i iz kojeg po dolasku zapravo nikad nisam otišla – Monteparadiso, „podzemlje“ Rojca. Prvi put kada sam ušla unutra, hodnik je bio izrigan, smrdilo je po pišalini, neki čudni deda me pokušavao zbariti, svirao je neki opskurni srpski punk za kojeg vjerojatno ni onaj za kompom nije znao što je. Ali piva je bila jeftina, a većina ekipe zapravo prilično simpatična. Ekipa je i danas super, ali u puno boljim uvjetima – šank odgovara osnovnim higijenskim zahtjevima, a većina odjeljaka u WC-u ima vrata, pa čak i vodu.

Monteparadiso je dom istoimenog punk festivala s dugom tradicijom – ove se godine slavila dvadeseta godišnjica! – koji privlači brojnu, vrlo zanimljivu publiku iz regije, što bi reklo svakog pankera/krastera u krugu od 1000 kilometara. Iako se Paradiso kroz godine mijenja, osnove ostaju iste – DIY fest na kojem se kampira gdje se stigne, tušira gdje se stigne (ako uopće), pije dok se ne popije, a misao vodilja je „Tko šteka, uštekat će!“ Kako zadnjih nekoliko godina radim na upadu festivala, poseban sam svjedok realizaciji te misli, pa sam vidjela sve od dosadnih osnova štekanja („Ma fali mi samo dvajs kuna, šta me ne možete pustit samo da vidim Bolesno Grinje?“) do zajebantsko-majstorskih razina (furanje ovećeg komada drva koje je postalo „pravi dječak“ imenom Ante pa ne može ući bez ulaznice).

DIY filozofija zapravo i jest duh Rojca. Iako zgrada pripada Gradu Puli, njeni stanari su ti koji vladaju i uređuju prostor. Od prostorija udruga do hodnika koje su oslikali što naši, što inozemni umjetnici, sve je rađeno na samostalnoj razini zajednice. Ali ta zajednica ne postoji samo na službenoj razini – ona je tu i kada se oko devet žgadija počne skupljati po stepenicama i zidićima na parkiralištu i krene prva runda Vranca i Sky Cole. Neslužbena tradicija nalaže da se pije u grupicama: pankerija pije u kutu lijevo, metalci u kutu desno, klinci na najjačem svjetlu, nesvrstani u mraku preko puta. Ali i sa takvom podjelom, svi se znaju, sigurno imaju frenda u drugoj grupi, a vjerojatno su se i zbarili s neprijateljem. Univerzalni ujedinitelj naroda Rojca je definitivno i teta koja skuplja boce. Već je par godina u Rojcu, ne znam joj ime, ali to je jedina žena tamo prema kojoj nitko nikad nije bio bezobrazan. Štoviše, ekipa skuplja boce posebno za nju. A ona se pak šeta parkiralištem sa svojim bijelim maltezerom i nudi ljudima trešnje. Zvuči čudno? Malo i je.

Ovakve priče su ono što čine Rojc. Raznovrsna zajednica ljudi koji su u stalnoj svađi, ali ne mogu jedni bez drugih, koji iznenada nude trešnje (cugu, obuću, pirseve, lakiranje noktiju, karte za koncerte… vjerojatno bih se mogla sjetiti još toga), koji bježe pred nadrkanim zaštitarima, koji svi znaju motat i uvijek će rađe piti na stepenicama nego u kafiću. Klošarski šarm zagrebačke klupice na pulski način. Na zidiću ionako ima više mjesta nego na klupi, pa ako se zateknete u Puli, prođite do Rojca – garantirano ćete imati o čemu pričati svojima kad se vratite.

Standardno
Špancirka

ŠPANCIRKA KOD ADAMA KONČIĆA U ZAČRETJU

ADAM ČEKA KĆERKICU

Već u kletici Adama Končića, uz sočnu bučnicu mamice Ruže, naša ekipa je skužila kako zagorska vina i nisu tako loša.  Zaboravljene kiseliše, glavoboljčeke i svadljivce zamjenila su ukusna sortna vina.

„Kroz par mesecov bute kušali i ono najbolše vino koje moj tatek čuva za rođenje unučice – otkrio nam je malu tajnu budući tatica Adam Končić dok smo se spuštali u prekrasnu vinoteku u centru Začretja. Simpatični pročelni  Marko Kos buduć  Vontekov zet , raspametio nas je prezentacijom zlatnih zagorskih kapi vinara Petrovečkog i Grozaja

-Moram malo povući ručnu jer imam probe s Perom Kvrgićem i Špirom Guberinom. Radimo tekst Ranka Marinkovića za njegov jubilej –pričao je Mliki pajdašima uz čuvene bunceke i krvavice i pečenice restorana Kozjak

Predstava Dražena Ferenčine dobila je nagradu na festivalu u Srbiji (Zlatni brk ),pa je i on imao razloga za odušak, a hotelijer Mate Renić  prije izleta oprostio se od  tv ekipe  RAI-1  koja je u Zagrebu snimala reportažu o njegovoj nećakinji Nini Morić

Negdje oko ponoći veseli zagorci su nam šapnuli kako je i krapinski pračovjek  guštao u vinskim zagorskim biserima.

Kako sve počinje i završava u Gavelli kod Pave Kremenića novi dubrovački kazališni knez  zaskočio nas je s novim vicem.

Stara bakica u domu pita prijateljicu:

Kak se ti ono zoveš?

Nakon pola sata prijateljica uzvraća:

A za kad ti to treba ?

Standardno
Anwa Friendly!, Interview

Punčke uoči sutrašnjeg nastupa u Vip Klubu ekskluzivno govore za Anwu!

Razgovarao: Igor Vikić

Punčke su tročlani ženski bend osnovan u Vinkovcima krajem 2007. godine. U početku je bend imao čak šest članica, no krajem 2009. vraćaju se tročlanoj jezgri koju čine Lucija Ivšić (vokal/gitara), Ena Baćanović (bubnjevi) i Anja Tkalec (bas gitara).

Kako ste uspjele snaći sa svim tim  (Television, Patti Smith, Sonic Youth, EKV, makar mene podsjećate na  The Breeders) bogatim utjecajima?

Photo by Denis Butorac

Ni ne razmišljamo o tome. Proces stvaranja pjesme je otprilike ovakav – na akustičnoj gitari napravim neki kostur, ubacim tekst, te onda na probi svaka od nas sudjeluje u njezinom oblikovanju i stvaranju konačnog aranžmana sa svojim instrumentom. Ni u jednom trenutku ne pomišljamo na stvaranje pop pjesme, pjesme koja je totalno Sonic Youthovska ili slično. U trenutku kad shvatimo da nas „pere“ – to je to.

Postojite već pet godina, koliko ste se uspjele realizirati na domaćoj sceni?(to jest, možete li se pohvaliti nekim uspjesima?)

Postojimo pet godina, međutim ozbiljan rad traje tek neke 3 godine. Prošle smo sve i svašta, svirale smo gdje god smo stigle i na taj način se uspjele promovirati. No veliku ulogu su odigrali Jelen Demofest u Banja Luci 2010.godine kada smo ušle u izbor 12 najboljih bendova regije te nastup na INmusic Festivalu 2012.godine. Ali kao što rekoh – ono što nas je održalo jest upornost. Znali smo poslati po sto upita za svirku dnevno. I malo pomalo, skupilo se preko 150 koncerata diljem regije i ljudi znaju za Punčke.

Tročlani ženski bend nije lako okupiti. Kako ste se našle i zašto ste otpisale cure koje su prije svirale s vama?

Punčke su nastale sasvim slučajno i iz zabave u Rubynom (bubnjarka) podrumu. Svirale smo Ramonese, Pixiese, The White Stripese, sve dok nismo počele raditi svoje pjesme. Nakon manje od godinu dana, postali smo šesteročlani ženski bend i zaista izgledale kao školska sekcija. Imale smo 15-16 godina i bilo je pravo otkriće putovati i upoznavati nove ljude. U međuvremenu, Lea, Nina i Ema su otišle na fakultet i ostale smo samo Ruby, Iva i ja. Počele smo sa intenzivnijim probama, u malo vremena smo napravile puno novih pjesama, odradile 50ak koncerata i objavile svoj prvi demo „Robot koji hekla“ koji smo snimili u garaži. I zapravo smo tek tada postale pravi bend. 2010.godine smo stigle u Zagreb i time smo dobile i novu (sadašnju) basisticu Anju.

Koliko vam je bitna glazbena karijera i koliko se žrtvujete za „slavu“?

Niti nam je to bila namjera kada smo osnivali bend, niti nam je sada to cilj. Često se zezamo da ćemo imati što god poželimo kad budemo bogate i slavne. Mi smo krenule od nule i zaista smo prošle od sviranja po šupama gdje ti ne plate ni putni trošak pa do ogromnog stejđa na INmusicu, ali upravo zbog toga sam uvjerena da se nikad nećemo umisliti već samo sve više ulagati.

Kakvu poruku Punčke šalju fanovima?

Nemate pojma koliko nam značite. Kada vidimo da je ljudima stalo do nas to nas samo gura naprijed i motivira da napredujemo.

Na kojim temama  se baziraju tekstovi?(o čemu pjevate i zašto?)

Više-manje se svi tekstovi baziraju na promjene koje se događaju u meni (ali ne samo u meni već vjerojatno u svima) i s kojima se teško nosim. Ima tu i nesretnih ljubavi, no uvjerila sam se da su mi najveća inspiracija svojstvena preispitivanja koja mi pune glavu, a koje nikako drukčije ne mogu izbaciti nego kroz stihove.

Standardno
Špancirka

Špancirka: Martinje kod Zlatka Viteza

Drele, Vid Balog, vozač ministara Bobo Bakić i Vitez krste vino

 

Zlatko Vitez više ne glumi, ne režira, ne predsjedava, ne igra nogomet, ne bavi se politikom, ali stasa u sve respektabilnijeg vinara i podrumara u stubičkom kraju. Svoj čuveni „histrionček“ krstio je na  Martinje s pajdašima u Histrionskom domu. “Sveti pomoćnici” bili su mu Vid Balog, Drele, Adam Končić uz kumovanje Bobe Bakića koji je vozio sve ministre kulture pa tako i  Viteza. „Črleni lajbeki“ tamburali su sve u šesnaest, a svoju maligansku pjesmu „I onda neš pil“ recitirao je autor Pajo Kanižaj.

„Uskoro bum i ja postal deda .“ – šapnuo je veselo prijateljima laburista Branko Vukšić.

Uz ikebanu od bunceka, krvavica, pečenica, zelja i bučnica gazda ljevaonice Zlatko Mačešić-Mačak  nasmijao je ekipu s vicem o Dinamovoj europskoj nuli:

Došli Dinamovi igrači u Konzum i pita prodavačica imaju li Konzumove kartice .

„Nemamo, šta će nam“ – kaže Samir.

„Pa jedino tako možete do bodova“ – uzvrati prodavačica .

U  nastavku fešte  frontmeni  zagorskih i slavonskih hitova bili su glumci Nenad Cvetko i Tomislav Palinić – Čošo, a među slušačima ekipa iz svih mogućih stranaka, generala i onih manjih činova, pisaca, ugostitelja, veseljaka, uz dominaciju umirovljenika.

“Ženama je ulaz na Martinje zabranjen” – bio je glasan i jasan domaćin Vitez pa je nekoliko dama moralo u rikverc na solo španciranja u Bogovićevu.

Pogledajte i galeriju:

Standardno
Kafići, Klubovi, Zagreb

Beertija – The place to be(eer)

Piše: Mirta Jurilj

Već deset-petnaest godina imamo prilike promatrati kako se u Zagrebu zatvaraju mjesta kojih se malo stariji i malo mlađi sa sjetom prisjećaju kao kultnih. Prepričavanje bilo kakve anegdote vezane uz te lokale ravno je internoj fori i povlači za sobom rizik da slušatelj, odnosno čitatelj stane kolutati očima, a u mislima mu krenu asocijacije na Broja Jedan. Usprkos tome, ostaje činjenica da je mjesta za pripadnike i štovatelje tzv. urbane kulture sve manje iako od te sintagme mnogima ispada kosa s glave (dok zaista ne postanu Urban).

Prije nekog kraćeg vremena, u Zagrebu je ipak zasjala nova zvijezda na urb**** nebu. Riječ je o baru/klubu The Beertija koja se nalazi u dvorištu u Hatzovoj 16, lijevo od prostora bivšeg Globala. Lokacija je veliki plus i olakšava (s)nalaženje, ali i orijentacijsko spoticanje ako ste se tamo zaputili u neko doba i slučajno ostali do fajrunta. Prvo što upada u oči je razmjerno velika unutrašnjost s vrlo dobrim potencijalom, a koji se povećava ako se ubroji dvorišna terasa. Druga stvar je pušiona u kojoj je u svako doba dana najživlje, ali se iz nekog razloga nikad ne čini pretrpanom. Opći (iako subjektivan) dojam prostora i atmosfere – kad zatvoriš oči, kao da si u Lapidariju, a kad ih otvoriš, kao da si u Thaliji kojoj su dodali koji kvadrat više.

Fajrunt službeno nastupa u 4 ujutro. Sljedeći radni dan počinje već za nekoliko sati, što Beertiju čini idealnim mjestom za dnevni coffee-break, večernju cugu ili pripite rasprave o smislu života u sitne noćne sate. Plesanje i cupkanje je izvedivo bez većih sudaranja i sličnih poteškoća zbog već spomenute veličine interijera. Ako se slučajno ipak počnete sudarati s ljudima ili inventarom u više od nekoliko navrata, možda je vrijeme da naručite čašu vode vulgaris.

Cijene? Uglavnom u redu i bez prevelikih zamjerki. Međutim, najzamjetnija karakteristika cjenika je njegov veliki format i sadržaj po kojem je Beertija i dobila ime. Cijela jedna strana je hvalospjev proizvodu od hmelja i tu se zbilja može naći svega, od piva dostupnih u svakom lokalu, do onih koja su se dosad mogla naći na jednom ili dva mjesta u gradu. Tu zbilja ima svega i za svaki džep. Dakle, ako ste pivopija (za razliku od autorice ovog teksta), u Beertiju ćete uistinu rado zalaziti. Kad se svemu ovome pridoda dobra do odlična zvučna kulisa – od punk/rock evergreena, novog vala, pa sve do glazbe novijeg datuma i klupskih setova – može se reći da se radi o klubu koji obećava i kao mjesto na kojem preko dana možete popiti kavu, i kao glavno odredište subotnjeg izlaska. Možda živi prekratko da bi bilo kultno, ali zbog neupitnog entuzijazma i dobrog temelja svakako zaslužuje uspjeh.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Vijesti, Zagreb

Kalifornijska art-rock grupa Xiu Xiu nastupila u polupraznoj Tvornici

Piše: Mia Mitrović

Ekscentrični američki indie dvojac Xiu Xiu zbunio zagrebačke hipstere.

Photo by Dana Mirković

Prošlog tjedna je u polupraznom Velikom pogonu Tvornice u sklopu IndiGO festivala nastupila kalifornijska experimental rock grupa Xiu Xiu. Ovaj nesvakidašnji dvojac čine frontmen Jamie Stewart i Shayna Dunkleman u ritam sekciji.

Stewartov vokal pomalo je patetičan i hipsteričan. Kako bi pjesma završila, srknuo bi šljuk kave (ili čaja) i zgrabio novi neidentificirani žičani instrument u ruke. Senzualna Azijatkinja Seo svirala je raznorazne udaraljke koje su se sastojale od hrpe činela, timpana i još nečeg limenog nalik na tave, cjedila, žlice i vilice.

Tvornička publika pomalo je zbunjeno i u tišini, bez žamora pratila njihov nastup koji je ustvari mješavina preformansa, kabukija, čitanja poezije i komornog koncerta. Bend je istovremeno proizvodio buku, poeziju, harmoniju i tišinu. Sve skupa imalo je i pomalo vagnerijanski prizvuk . Tempo izvedbe i količina patetike podsjeća na Tristana i Izoldu.

U glazbi grupe Xiu Xiu evidentan je utjecaj britanske grupe the XX. A i postav im je sličan, kao i kompletno raspoloženje odnosno spleen i atmosfera koju svirkom proizvode. Iako mi se čini da je kalifornijski dvojac u Zagrebu ostao prilično neshvaćen, mora im se priznati inovativnost i indie svježina koju su donjeli u Tvornicu. Ovakav bend u Zagrebu ne postoji.

Sve u svemu, svirka dvojca Xiu Xiu bila je opskurna, čudna i neshvaćena ali čini se da im je to bio i cilj. Odtamburali su 45 minuta i otišli bez bisa. Ali to je istinski hipsterski čin.

Standardno
Hipstagram dana, Zagreb

Fotka dana: Drveni skitnica odmara na ”Džamiji”

Instalacija na ”Džamiji”

Drveni skitnica odlučio je iskoristiti jučerašnje lijepo vrijeme i malo prileći na klupici. Buka tramvaja i motornih vozila (koja je na Trgu žrtava Fašizma velika) uopće mu ne smeta! Ne prođe ni jedan dan, a da se barem jedan savjesni zaposlenik MUP-a ljutito ne zaputi s blokićem prema našem prijatelju, u glavi već smišljajuć fore i vrijeđanja koje će bacati prilikom legitimacije. Sigurno se u svojim nježnim srcima nasmiju kada shvate da je riječ o umjetničkoj instalaciji.

Sigurno pomisle: ”Vidiš, ovo je baš zgodno”, a ne: ”Pa dobro, koji je sad ovo k….?! Jeliću, zovi u Bauerovu da nam jave što da radimo!”

Sretni smo što imamo takvu ”Sigurnost i povjerenje”’.

N.P.

Standardno