Industrija, arhitektura i party u Berlinu

Piše: Matija Cvetković

Berghain je tehno klub u Berlinu koji se nalazi na granici dviju gradskih četvrti, Kreutzberga i Friedrichshaina. Upravo mu lokacijska odrednica daje i ime – Berg od KreutzBERG i -hein od FriedrichsHEIN.

Napuštena toplana u središtu Berlina, Berghain, velik je i mračan prostor u kojem se održavaju trenutno najpoznatiji berlinski techno partyi. Arhitektura same zgrade ne nameće ništa, ona je samo okvir ispunjen zabavom. Ona je neutralna, dominira ples, tjelesni užici, “techno”, piće i droga. Labirintski svijet sjena pomalo je nejasan i u svakom se trenutku otvaraju novi prostori, nove niše i zakutci koji impresioniraju. Snažni volumen kluba okružen je neuređenim okolišem koji djeluje kao gradilište. Posvuda su hrpe građevnog materijala, neuređen šljunčani pristupni put, žičane ograde. Posjetitelj je u neizvjesnosti, okoliš i neutralno neoklasicističko pročelje ni na koji način ne odaje zbivanja unutar zgrade. Tajanstvenost vanjštine u funkciji je same filozofije kluba. Na ulazu je dugačak red ljudi koji strpljivo čekaju, potiho razgovaraju. Skrušenost i mirnoća ispred kluba u apsolutnoj je kontrarnosti sa zbivanjima unutar, dojam je poput mise – mise ispred golemog hrama.

Nije pritom slučajan odabir ove zgrade toplane za njenu današnju funkciju. Izvana neutralna, mirna i staložena skriva vrhunac dekadencije unutrašnjosti. A unutrašnjost je dekadentna u svakom, pa i najdubljem smislu te riječi. Neobuzdanost koja se očituje kroz ples (podržan svim mogućim opijatima) i tjelesne užitke, a sve podržano izrazito glasnom glazbom personifikacija su suvremenog njemačkog društva. Izvana mirni, staloženi, radišni, organizirani i ponašanjem slijedeći “Pruski drill”, a unutra divlji, razuzdani i posve slobodni.

Zgrada kluba smještena je u blizini stanice lakošinske gradske željeznice (S Bahn) Ostbanhof, a pristup se ostvaruje slijepom ulicom Am Wriezener Bahnhof. Smještena je između velike gradske aleje (Karl-Marks Allee) i rijeke Spree. Zagrada nastaje u pedesetim godinama XX. stoljeća i dio je velikog zahvata poslijeratne obnove Berlina obilježenog socijalističkim neoklasicizmom. Najbolji ilustrativni primjer te gradnje možda je Frankfurter Tor – dvojne zgrade na križanju Karl-Marks Allee i Warschauer Straße koja je svojom urbanističkom kompozicijomm svojevrsni istočni ulaz u grad. Uzduž Aleje Karla Marksa nižu se monumentalne neoklasicističke zgrade koje najjasnije opisuju poslijeratni socijalistički režim u Berlinu. Sama zgrada zbog svoje prvotne funkcije, industrijske, djeluje kao da je isčupana iz snažnog poteza socijalističko neoklasicističkih zgrada koje se nalaze sjeverno od nje.

Zgrada je građena 1953. – 1954. godine u socijalističkom neoklasicizmu. Zbog svoje je namjene zgrada posve fleksibilnog tlocrta koji je ostvaren armiranobetonskim sustavom stupova i greda u unutrašnosti i obodnih zidova od opeke. Snažno i jasno pročelje trodjelne je kompozicije. Baza, središnji dio s naglašenim vertikalnim otvorima te vijenac oblikno ne odstupaju od standarda socijalstičke arhitekture pedesetih godina u Berlinu. Zgrada ima 3 etaže i mezanin; prizemlje je bilo u funkciji spremišta za ugljen. Prenamjenom u klub prizemlje postaje ulaznim prostorom i garderobom te višenamjenskim prostorom u kojem dominiraju čelična stubišta.

Obnova i prenamjena zgrade toplane započinje 2004. godine. Zgrada je prije toga izgorjela. Arhitektonsko – dizajnerski dvojac Karhard arhitekti (Thomas Karsten i Alexandra Erhard) uređuje klub u više faza, započevši s Panorama barom. Pročelje zgrade ostalo je intaktno i cjelokupno se preuređenje odnosilo na interijer i uređenje vrta. Preuređenje se izvodilo u nekoliko faza.

Prizemlje je ulazni prostor s garderobom, barom, lounge zonom i sanitarijama. prostor je visine 18.0 metara i arhitektonska intervencija se satojala od impozantnog čeličnog stubišta koje dominira prostorom, pultom za prihvat garderobe, diskretne rasvjete i mobilijara. Armiranobetonski stol i klupe intervencije su koja slijedi logiku materijala koji dominira prostorom – armirani beton. Zapravo su to građevinaski elementi za odvodne kanale koji su ovdje upotrijebljeni u interijeru. Ostali namještaj je od trespe (pult, klupe). Monotonost boja – tonovi sive i crna jedini su akcenti u sivilu zatečenog natur betona. U prolazu prema sanitarijama, uz zonu za odmor izvedena je 2004. godine zidna instalacija umjetnika Piotra Nathana koja se sastoji od 175 aluminijskih ploča. Dimenzije instalacije su 27 x 5 metara i prikazje četiri elementa bazirana na uvećanim povijesnim gravurama. Time ovaj interijer dobiva treću dimanziju u boji, materijalu i igri svjetla i sjene. Grubost i nerafiniranost osnovni su dojam koji ovaj prostor ostavlja na posjetitelja.

Čeličnim stubištem ostvaruje se komunikacija prema glavnom plesnom podiju Berghaina. Kapaciteta je do 500 ljudi. Podij je okružen četirima velikim zvučnicima koji formiraju prostor te pultom za DJ-a. Na istoj etaži su i dva bara, uniseks wc-i i “dark rooms” – tamne i skrivene prostorije zbog kojih sam klub i dobiva kultno obilježje. Stubištem uz podij odvaja se komunikacija prema drugom katu na kojem je smješten Panorama bar.

Panorama Bar je smješten na 2. katu zgrade u longitudinalnom prostoru s više otvora, na kraju kojeg se nalazi komunikacija prema sanitarijama. Veliki prozori zasjenjeni su griljama kako bi se regulirao dotok svjetlosti, imajući na umu da partiji traju i po nekoliko dana bez prestanka.

Nastavak logike projektiranja očituje se i u vrtu. Naglašavaju se industrijske karakteristike samog postrojenja. Masivni armiranobetonski blokovi uklopljeni su u perivojno oblikovanje i jasno pozivaju na odmor nakon cjelonoćnog plesa.

Prenamjena industrijske građevine u klub primjer je kod kojeg je uz minimum intervencija staroj zgradi koja se u jednom trenutku našla bez primjerene funkcije dala nova vrijednost. Pritom se nije diralo u vanjsko oblikovanje zgrade, već samo u interijer i instalacijske sustave koji trebaju podržati novu funkciju. Uređenje interijera karakterizira minimum arhitektonskih intervencija – uvode se nova čelična stubišta i sanitarni prostori. Jasna distinkcija starog i novog naglašena je u materijalima i njihovoj obradi.

Ovo je, dakle, primjer prenamjene kroz koji je jasno vidljivo da se i s ekonomskog aspekta može stvoriti nova i višestruka vrijednost kroz pravilan odabir arhitektonskog programa.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s