Metalci u Jedinstvu – Paradise Lost oduševili Zagreb!

Piše i fotografira: Anja Mitrović

Nakon dva koncerta u klubu Bogaloo (2005. i 2010.) Britanski gothic metalci “Paradise Lost” odlučili su nas opet posjetiti. U ponedjeljak, 15. 10 u Zagrebačkoj dvorani Pogon Jedinstvo održan je koncert u sklopu turneje povodom izdavanja njihovog novog, 13. albuma “Tragic Idol”.

Koncert je otvorila zagrebačka grupa Phantasmagoria, kultni gothic sastav legendarnog Tomija Phantasme. Sastav je nedavno doveo i novog bubnjara iz Teksasa što je novitet jer su do sada imali samo ritam mašinu.

Nakon Phantasmagorie na binu je stupila još relativno anonimna supergrupa Soen koja je u veljači 2012. izdala svoj debitantski album “Cognitive”. Bend je osnovao Martin Lopez, bivši bubnjar Opetha i Amon Amartha, udruživši snage s bivšim basistom Testamenta, Deatha i nekolicine drugih, Steve DiGiorgiom. Bendu su se pridružili vokalist Joel Ekelöf i gitarist Kim Platbarzdis, te službeno postoje od 2010. godine.

Početni skepticizam prema nepoznatom progressive bendu pokazao se neutemeljenim čim su zasvirali prvu stvar u neočekivano izraženom toolovskom štihu (čemu još dodatno pridonosi vokal glasovno vrlo sličan J.K.Maynardu). Odradili su odličnu svirku pred nažalost još uvijek polupraznom dvoranom.

Čim je nastupila pauza počeli su pristizati svi oni koji su markirali predgrupe ispijajući pivu na savskom nasipu i čuvajuć energiju za grand finale – Paradise Lost. Veterani gothic metala nastupili su standardnoj postavi kojoj se od osnutka benda mjenjao samo bubnjar. Unatoč glasinama da su često rezervirani prema publici, ovoga puta komunikacije nije nedostajalo. Vokal Nick Holmes raspoloženo je nazdravljao te poticao publiku na pljesak. Greg Mackintosh (prva gitara) je rasplesao bujnu crnu grivu pred ventilatorom žestokim hedbenganjem, a karizmatični Aaron Aedy (ritam gitara) se u transu previjao i pljeskao nakon svake odsvirane stvari ne skinuvši smješak s lica ni u jednom trenu.

Jedino je basist Steve Edmondson bio flegmatično (ali i simpatično) inertan dok je s polusmješkom i zastrašujućim pogledom zamišljeno promatrao publiku. Koncert su otvorili pjesmom “Widow” s kultnog “Icona”, u svrhu promocije odsvirali su “Honesty in death”, “Praise Lamented Shade” te istoimenu “Tragic Idol” sa novog albuma. Preko melodičnih ”Erased” i ”Enchantment”, vrhunac su očekivano postigli pjesmama ”Pity the Sadness” i ”As I Die”, posvetivši ih starijem dijelu publike. Nakon kratke pauze tokom koje nas je bliskom pojavom (a neke sretnike i palicama) počastio bubnjar Adrian Erlandsson vratili su se na bis. Toplim zvucima ”Embers Fire”, “Fear Of Impending Hell”, te završnom ”Say Just Words”, još su se jednom oprostili sa Zagrebom, ostavivši iza sebe prilično zadovoljnu i nezasitnu publiku.

 

Oglasi

Jedna misao o “Metalci u Jedinstvu – Paradise Lost oduševili Zagreb!

  1. Iz III. knjjge BOSANSKO-NOVSKA TRILOGIJA
    mr.sc. Ante Milinovića, osnivača Zavičajnog muzeja u Bosansko Novom

    (9.18.) Optimizam Novljana i u raljama katilskog progonstva

    Obišao sam na poziv naših prognanika mnoge naše drage Novljane, rasute u više europskih država, a sa onim u Americi i u Australiji sam vrlo često na internetskoj vezi i moj prvi dojam je mnogo bolji od onog mog straha da ću ih naći većinom izgubljene kao neke prognaničke fukare u raljama katilskog progonstva, muhadžirluka, iako nas ima i takvih, čak i u blizini našeg zavičaja. Na našu sreću, takvih je među prognanicima ipak samo manji dio! Oni žive kao tužni muhadžeri, oplakujući svoju sudbinu žrtava tuđeg komšijskog šovinizma i naoružanog srpskog “drugarskog” ili čak “bratskog” sadizma! Neki od tih šovinista su mi 1996. kad sam obišao našeg dobrog čovjeka, sada već rahm. Brebera, i okupali se u Uni “na špicu” Vidorijske ade, iz grada čak dovikivali da bi se odmah mijenjali s nama i oni išli u progonstvo na Zapad, jer nemaju ni šta jesti, a kamo li radna mjesta, plaće i nekadašnju (opljačkanu) industriju! U tome su se isticali baš oni žestoki četnici koji su nas opljačkali i s veseljem istjerali iz rodnog grada, kao Mikići, Bere, Rajlići i drugi. Dakle, naši progonitelji su postali fukare, a ne mi njihove žrtve !

    Hiljade novskih Bošnjaka i Hrvata su ti zlikovci natjerali da svoj novi dom osnuju daleko od voljene zemlje, da nas kao fukare unište neimaštinom, koja im se vratila kao bumerang, kao Božja kazna! Međutim, svijet je osudio taj genocidni zločin, pomogao nam i dao nam krov nad glavom i dovoljno posla, da je sada čak i nekadašnja naša sirotinja vani redovito dosegnula pristojan nivo života, a mnogi od nas i vrlo dobar, pa čovjek samo može reći “Hvala Bogu, ima pravde na svijetu!”
    Jedino mi je malo čudno što neki od naših zemljaka i dalje idealiziraju diktaturu komunizama i njegovu lažnu ideologiju bratstva-jedinstva, iako su mnogi od njih mogli zapamtiti ne samo izdaju “dobrih komšija”, nego i još starije udbaško nasilje obaveznog otkupa i nacionalizacijske otimačine naših trgovina, radnji, zemljiih parcela i druge imovine, kao i nasilno utjerivanje seljaka u kolhoze ili seljačke radne zadruge, a zanatlija u zanatske zadruge. Mislim da nisu mogli zaboraviti u kakvoj su oskudici i sirotinji tada živjeli naši roditelji i mi s njima, kad je i moj otac bio bez posla a mi djeca bez hrane, tako da je on kao nekadašnji dalmatinski ribar pokušavao ne samo danju nego i veći dio noći uloviti nam u Uni i Sani nešto ribe za prehranu, pa i za razmjenu s prijateljima i seljacima za koji kilogram brašna. Još mi je čudnije da su neki naši sugrađani već zaboravili velikosrpsko šovinističko nasilje nad nama, a još više naši srpski dobri drugari. Iako nikad nisam bio čovjek za međuetničku mržnju i vjerske sukobe, već mi je cijela uža i šira porodica bila ušla u mješovite brakove, često se pitam kako su Jole, Slobo, Dule, Branko i Duco mogli prekinuti staro prijateljstvo sa mnom, samo zato što sam zapisao vrlo mali dio istine o tom strašnom srpskom nasilju nad nama, izgovarajući se politikom ili strahom od četničke osvete. Nisu ništa bolje postupili ni neki moji stari bošnjački i hrvatski jarani, kao Jasmin, Hasan, Ferhad, Miro i Joža, iako mi je njihov strah od osvete lakše razumjeti.

    Kako god se uzme, iako ni kapitalizam nije idealan, mi zahvaljujući njemu, danas ipak bolje živimo i ispravljamo pogreške koje nam je tada donio onaj dženetski ili rajski a zapravo šejtanski komunizam. Većina zemljišta, kuća i druge otete imovine u našem zavičaju ni do danas nije vraćena vlasnicima, već su je komunisti 1945. katastarski uknjižili kao državnu ili “općenarodnu imovinu”, ali će se po zakonima EU ona ipak uskoro morati vratiti!
    Danas našim ljudima, osobito onim najvitalnijim, mlađima, taj kapitalizam u EU, Americi i Australiji razvija njihov osjećaj za biznis i tako podiže standard o kome naši zlotvorni progonitelji mogu samo sanjati. Naravno, jedan dio komunističke elite, vojske i doušnika Udbe je imao privilegije i dobro je živio i u komunizmu, ali su drugi bili više gladni nego siti, jer su čak i kruh dobijali na deke, preko knjižica s bonovima-tačkicama! Ne povratilo se !
    One naše zemljake u zavičaju koje nisu likvidirali, tako su zarazili bacilom komunizma, da i danas neki od njih, a posebno većina stranačkih lidera, robuje toj ideologiji i njenim “zakonitostima”, čime koče preobražaj i moderni razvitak Bosne i Hercegovine i susjedne Hrvatske, a osobito urliču na zdravi nacionalni (ne etniki, plemenski) osjećaj kao na neke navodne ostatke (talijanskog?) fašizma, pa još uvijek ne dopuštaju da se na utakmicama ili u školama prije nastave svira nacionalna himna, iako je u Europi, Americi i Australiji to sasvim normalna i obavezna pojava. Čak ni neki pripadnici naše srednje generacije u progonstvu nisu zreli da odbace stari mentalitet, već meni zamjeraju “izdaju idealnog” komunizma, jer je infekcija komunizmom kod njih bila prejaka, pa zato ni danas u domovini zapravo i nemamo ni napretka, ni poduzetnika ni menadžera, iako ih je svijet pkpl nas zapravo prepun.
    Zato sam se na tim putovanjima počesto pitao: Bože, hoće li nam ti okupatori i naše zadrte komunjare ikada dopustiti da normalno živimo u našem zavičaju, a da odmah ne započnu s pokoljima i građanskim ratom po našim šumama i gorama? Odgovor je: hoće, moraju, iako je još mnogo udbaša i djece komunizma u našem zavičaju, jer oni idu u zaborav ili na smetlište historije! Najbolji dokaz je to da je vani naš vitalni i vrijedni zavičajni milet, i pored surovog progonstva, ekonomski ipak dobro uspio, pa je sebi stvorio život dostojan čovjeka, a za svaki oblik našeg povratka će EU morati također stvoriti uslove dostojne čovjeka!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s