Klubovi, Putopisi, Reportaže

Industrija, arhitektura i party u Berlinu

Piše: Matija Cvetković

Berghain je tehno klub u Berlinu koji se nalazi na granici dviju gradskih četvrti, Kreutzberga i Friedrichshaina. Upravo mu lokacijska odrednica daje i ime – Berg od KreutzBERG i -hein od FriedrichsHEIN.

Napuštena toplana u središtu Berlina, Berghain, velik je i mračan prostor u kojem se održavaju trenutno najpoznatiji berlinski techno partyi. Arhitektura same zgrade ne nameće ništa, ona je samo okvir ispunjen zabavom. Ona je neutralna, dominira ples, tjelesni užici, “techno”, piće i droga. Labirintski svijet sjena pomalo je nejasan i u svakom se trenutku otvaraju novi prostori, nove niše i zakutci koji impresioniraju. Snažni volumen kluba okružen je neuređenim okolišem koji djeluje kao gradilište. Posvuda su hrpe građevnog materijala, neuređen šljunčani pristupni put, žičane ograde. Posjetitelj je u neizvjesnosti, okoliš i neutralno neoklasicističko pročelje ni na koji način ne odaje zbivanja unutar zgrade. Tajanstvenost vanjštine u funkciji je same filozofije kluba. Na ulazu je dugačak red ljudi koji strpljivo čekaju, potiho razgovaraju. Skrušenost i mirnoća ispred kluba u apsolutnoj je kontrarnosti sa zbivanjima unutar, dojam je poput mise – mise ispred golemog hrama.

Nije pritom slučajan odabir ove zgrade toplane za njenu današnju funkciju. Izvana neutralna, mirna i staložena skriva vrhunac dekadencije unutrašnjosti. A unutrašnjost je dekadentna u svakom, pa i najdubljem smislu te riječi. Neobuzdanost koja se očituje kroz ples (podržan svim mogućim opijatima) i tjelesne užitke, a sve podržano izrazito glasnom glazbom personifikacija su suvremenog njemačkog društva. Izvana mirni, staloženi, radišni, organizirani i ponašanjem slijedeći “Pruski drill”, a unutra divlji, razuzdani i posve slobodni.

Zgrada kluba smještena je u blizini stanice lakošinske gradske željeznice (S Bahn) Ostbanhof, a pristup se ostvaruje slijepom ulicom Am Wriezener Bahnhof. Smještena je između velike gradske aleje (Karl-Marks Allee) i rijeke Spree. Zagrada nastaje u pedesetim godinama XX. stoljeća i dio je velikog zahvata poslijeratne obnove Berlina obilježenog socijalističkim neoklasicizmom. Najbolji ilustrativni primjer te gradnje možda je Frankfurter Tor – dvojne zgrade na križanju Karl-Marks Allee i Warschauer Straße koja je svojom urbanističkom kompozicijomm svojevrsni istočni ulaz u grad. Uzduž Aleje Karla Marksa nižu se monumentalne neoklasicističke zgrade koje najjasnije opisuju poslijeratni socijalistički režim u Berlinu. Sama zgrada zbog svoje prvotne funkcije, industrijske, djeluje kao da je isčupana iz snažnog poteza socijalističko neoklasicističkih zgrada koje se nalaze sjeverno od nje.

Zgrada je građena 1953. – 1954. godine u socijalističkom neoklasicizmu. Zbog svoje je namjene zgrada posve fleksibilnog tlocrta koji je ostvaren armiranobetonskim sustavom stupova i greda u unutrašnosti i obodnih zidova od opeke. Snažno i jasno pročelje trodjelne je kompozicije. Baza, središnji dio s naglašenim vertikalnim otvorima te vijenac oblikno ne odstupaju od standarda socijalstičke arhitekture pedesetih godina u Berlinu. Zgrada ima 3 etaže i mezanin; prizemlje je bilo u funkciji spremišta za ugljen. Prenamjenom u klub prizemlje postaje ulaznim prostorom i garderobom te višenamjenskim prostorom u kojem dominiraju čelična stubišta.

Obnova i prenamjena zgrade toplane započinje 2004. godine. Zgrada je prije toga izgorjela. Arhitektonsko – dizajnerski dvojac Karhard arhitekti (Thomas Karsten i Alexandra Erhard) uređuje klub u više faza, započevši s Panorama barom. Pročelje zgrade ostalo je intaktno i cjelokupno se preuređenje odnosilo na interijer i uređenje vrta. Preuređenje se izvodilo u nekoliko faza.

Prizemlje je ulazni prostor s garderobom, barom, lounge zonom i sanitarijama. prostor je visine 18.0 metara i arhitektonska intervencija se satojala od impozantnog čeličnog stubišta koje dominira prostorom, pultom za prihvat garderobe, diskretne rasvjete i mobilijara. Armiranobetonski stol i klupe intervencije su koja slijedi logiku materijala koji dominira prostorom – armirani beton. Zapravo su to građevinaski elementi za odvodne kanale koji su ovdje upotrijebljeni u interijeru. Ostali namještaj je od trespe (pult, klupe). Monotonost boja – tonovi sive i crna jedini su akcenti u sivilu zatečenog natur betona. U prolazu prema sanitarijama, uz zonu za odmor izvedena je 2004. godine zidna instalacija umjetnika Piotra Nathana koja se sastoji od 175 aluminijskih ploča. Dimenzije instalacije su 27 x 5 metara i prikazje četiri elementa bazirana na uvećanim povijesnim gravurama. Time ovaj interijer dobiva treću dimanziju u boji, materijalu i igri svjetla i sjene. Grubost i nerafiniranost osnovni su dojam koji ovaj prostor ostavlja na posjetitelja.

Čeličnim stubištem ostvaruje se komunikacija prema glavnom plesnom podiju Berghaina. Kapaciteta je do 500 ljudi. Podij je okružen četirima velikim zvučnicima koji formiraju prostor te pultom za DJ-a. Na istoj etaži su i dva bara, uniseks wc-i i “dark rooms” – tamne i skrivene prostorije zbog kojih sam klub i dobiva kultno obilježje. Stubištem uz podij odvaja se komunikacija prema drugom katu na kojem je smješten Panorama bar.

Panorama Bar je smješten na 2. katu zgrade u longitudinalnom prostoru s više otvora, na kraju kojeg se nalazi komunikacija prema sanitarijama. Veliki prozori zasjenjeni su griljama kako bi se regulirao dotok svjetlosti, imajući na umu da partiji traju i po nekoliko dana bez prestanka.

Nastavak logike projektiranja očituje se i u vrtu. Naglašavaju se industrijske karakteristike samog postrojenja. Masivni armiranobetonski blokovi uklopljeni su u perivojno oblikovanje i jasno pozivaju na odmor nakon cjelonoćnog plesa.

Prenamjena industrijske građevine u klub primjer je kod kojeg je uz minimum intervencija staroj zgradi koja se u jednom trenutku našla bez primjerene funkcije dala nova vrijednost. Pritom se nije diralo u vanjsko oblikovanje zgrade, već samo u interijer i instalacijske sustave koji trebaju podržati novu funkciju. Uređenje interijera karakterizira minimum arhitektonskih intervencija – uvode se nova čelična stubišta i sanitarni prostori. Jasna distinkcija starog i novog naglašena je u materijalima i njihovoj obradi.

Ovo je, dakle, primjer prenamjene kroz koji je jasno vidljivo da se i s ekonomskog aspekta može stvoriti nova i višestruka vrijednost kroz pravilan odabir arhitektonskog programa.

Oglasi
Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Metalci u Jedinstvu – Paradise Lost oduševili Zagreb!

Piše i fotografira: Anja Mitrović

Nakon dva koncerta u klubu Bogaloo (2005. i 2010.) Britanski gothic metalci “Paradise Lost” odlučili su nas opet posjetiti. U ponedjeljak, 15. 10 u Zagrebačkoj dvorani Pogon Jedinstvo održan je koncert u sklopu turneje povodom izdavanja njihovog novog, 13. albuma “Tragic Idol”.

Koncert je otvorila zagrebačka grupa Phantasmagoria, kultni gothic sastav legendarnog Tomija Phantasme. Sastav je nedavno doveo i novog bubnjara iz Teksasa što je novitet jer su do sada imali samo ritam mašinu.

Nakon Phantasmagorie na binu je stupila još relativno anonimna supergrupa Soen koja je u veljači 2012. izdala svoj debitantski album “Cognitive”. Bend je osnovao Martin Lopez, bivši bubnjar Opetha i Amon Amartha, udruživši snage s bivšim basistom Testamenta, Deatha i nekolicine drugih, Steve DiGiorgiom. Bendu su se pridružili vokalist Joel Ekelöf i gitarist Kim Platbarzdis, te službeno postoje od 2010. godine.

Početni skepticizam prema nepoznatom progressive bendu pokazao se neutemeljenim čim su zasvirali prvu stvar u neočekivano izraženom toolovskom štihu (čemu još dodatno pridonosi vokal glasovno vrlo sličan J.K.Maynardu). Odradili su odličnu svirku pred nažalost još uvijek polupraznom dvoranom.

Čim je nastupila pauza počeli su pristizati svi oni koji su markirali predgrupe ispijajući pivu na savskom nasipu i čuvajuć energiju za grand finale – Paradise Lost. Veterani gothic metala nastupili su standardnoj postavi kojoj se od osnutka benda mjenjao samo bubnjar. Unatoč glasinama da su često rezervirani prema publici, ovoga puta komunikacije nije nedostajalo. Vokal Nick Holmes raspoloženo je nazdravljao te poticao publiku na pljesak. Greg Mackintosh (prva gitara) je rasplesao bujnu crnu grivu pred ventilatorom žestokim hedbenganjem, a karizmatični Aaron Aedy (ritam gitara) se u transu previjao i pljeskao nakon svake odsvirane stvari ne skinuvši smješak s lica ni u jednom trenu.

Jedino je basist Steve Edmondson bio flegmatično (ali i simpatično) inertan dok je s polusmješkom i zastrašujućim pogledom zamišljeno promatrao publiku. Koncert su otvorili pjesmom “Widow” s kultnog “Icona”, u svrhu promocije odsvirali su “Honesty in death”, “Praise Lamented Shade” te istoimenu “Tragic Idol” sa novog albuma. Preko melodičnih ”Erased” i ”Enchantment”, vrhunac su očekivano postigli pjesmama ”Pity the Sadness” i ”As I Die”, posvetivši ih starijem dijelu publike. Nakon kratke pauze tokom koje nas je bliskom pojavom (a neke sretnike i palicama) počastio bubnjar Adrian Erlandsson vratili su se na bis. Toplim zvucima ”Embers Fire”, “Fear Of Impending Hell”, te završnom ”Say Just Words”, još su se jednom oprostili sa Zagrebom, ostavivši iza sebe prilično zadovoljnu i nezasitnu publiku.

 

Standardno
Koncerti, Vijesti, Zagreb

The Duke Ellington Orchestra – Koncert koji se ne zaboravlja

Produženi vikend u Zagrebu, barem što se glazbe tiče, započeo je čarolijom jazza i swinga u Lisinskom. Pred zagrebačkom publikom prvi put je nastupio The Duke Ellington Orchestra, a sudeći prema reakcijama posjetitelja vjerujemo da im to neće biti posljednji put.

Photo by Dejan Barić

Ellingtonov orkestar u Hrvatsku je stigao iz Ljubljane, a u Zagrebu se ukupno zadržao 3 dana uslijed odgode koncerta zbog Dana žalosti. Vrlo sličan scenarij dogodio se prije 34 godine, kad je u tragičnoj avionskoj nesreći poginuo tadašnji istaknuti političar, Džemal Bijedić. Koncert je bio otkazan i morale su proći pune 34 godine da glazba majstora zvanog “Duke” ponovo zaživi pred zagrebačkim ljubiteljima orkestralnog jazza.

A da je uistinu zaživjela, potvrdit će svi koji su se u subotu našli u publici. U gotovo dva puna sata očaravajućeg repertora odlično su se uklopili posebni gosti – Massimo ( na pjesmi Lush Life ) i Lela Kaplowitz ( “In a sentimental mood”, “It don’t mean a thing” ). Oba domaća vokalista oduševila su američke jazzere te izmamila ogroman pljesak na kraju svake izvedbe.

Photo by Dejan Barić

Pljeskovi su pljuštali svako malo, spontano bodreći vrsne glazbenike kako koncert ne bi prerano završio, prerano za one koji su bili voljni slušati ih satima. Na samom kraju cijelog programa, kad je četvrtina publike već napustila dvoranu, dirigent Tommy James vratio se na treći bis zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljima, basistom Hassanom Abdul Ash Shakurom i bubnjarem Daveom Gibsonom, te su izveli predivnu skladbu napisanu davne 1934. godine, “In my solitude”.

“Večeras sam se osjećao kao da sviram u svojoj sobi.” – nakon koncerta izjavio je dirigent i u tome leži tajna nevjerojatno opuštene i lepršave atmosphere koju su svi prisutni mogli osjetiti. Za poseban ugođaj koji nas je kao u vremeplovu vratio barem pola stoljeća unazad, pobrinuli su se i plesači Swing dance kluba jer su se potkraj koncerta digli sa svojih mjesta u publici i zaplesali.

Photo by Dejan Barić

Duke Ellington bi sigurno bio ponosan na čaroliju koju je njegov orkestar pružio zagrebačkoj publici, jer ovim je nastupom dan obol jednoj glazbenoj epohi. Ovo je bilo i posljednje inozemno gostovanje u ovoj godini za organizatora, diskografsku kuću Menart, koji je novu sezonu započeo 13. siječnja s isto tako uspješnim The world famous Glenn Miller Orchestra u Lisinskom.

Nadamo se da do sljedećeg nastupa The Duke Ellington Orchestra neće proći 34 godine, koliko je bilo potrebno da se ovaj sjajan višečlani “instrument” ponovno uputi prema Zagrebu.

 

Standardno

Izgrađen 1972. Vjesnikov neboder godinama je bio dom mnogim gradskim i republičkim listovima, a danas pomalo apokaliptično zjapi gotovo prazan. Kada ne bismo vidjeli reklame za Večernji List, kojem ovdje više i nije redakcija, pomisli bismo da se radi o paintball ili airsoft poligonu za ekipu koja se fura na post-nuklearne vojne igre. Ovako smeđ i socrealan, zaista izgleda ”grdo”. Ali opet, tko zna, možda ga čekaju neka bolja vremena…

 

Hipstagram dana, Zagreb

Hipstagram dana: Vjesnikov neboder

Slika