Kafići

Go to Europe, they said. It will be fun, they said…

Piše: Nikola Pušonjić

Lijepa Naša Republika 2013. postaje punopravnom članicom EU. Unatoč činjenici da su isključivo Hrvati zaslužni što Beč nikada nije pao u ruke Otomana i inih ne-europejaca i što su izmislili struju, padobrane, kemijske olovke i Apaurin, u elitnu zajednicu naroda Europe ulazimo relativno kasno i to baš u trenutku ozbiljnih previranja u istoj. Ali, u slučaju nekih drugih stvari, nevezanih uz ekonomiju, kriminal i korupciju, europejizirali smo se vrlo brzo. Čim smo u krvavom ratu izvojevali svoju samostalnost od jugoboljševičke tamnice naroda, Kino Balkan postalo je – Kino Europa!

Otvoreno 1924. Kino Europa ima veliku povijesnu ulogu u Zagrebu. Bla bla kultura, bla bla umjetnost, bla bla film – od kada su se hip i hipi građani Zagreba financirani od Soroša 2007. godine udružili u borbi protiv poludjelog Milana Bandića i njegovih halucinacija, malo ljudi ovdje stvarno dolazi radi filma. U sklopu kina nalazi se cafe bar koji je iznjedrio Zagrebačku Školu Hip-a. Smješten u Varšavskoj ulici, omiljeno je okupljalište mladeži koja voli biti viđena ali je isuviše kul da bi marila za to. Neki od njih toliko čitaju mudre knjige pa im trebaju jako velike naočale, a zbog toga što su jako zaposleni i boemski dezorijentirani, ponekad izađu odjeveni u kombinacijama odjeće koju su prvu stigli, onako ovlaš, nabaciti na sebe.

Kava nije loša i na nju se ne čeka predugo. Veliku čašu vode je, kao i u ostatku birtija na ”Špici”, nemoguće dobiti tako da ni to nije neki preveliki minus. Čak su i sanitarne prostorije ugodne. Postoji tek jedan ili dva tehnička problema…

U cafe baru Europa se ne puši, baš kao što naši ulagivački vlastodršci svih boja i opcija misle da se u Europi ne puši. Monoksid je super, bijeli azbest također ali glavni zdravstveni problem čovječanstva je uvlačenje duhanskog dima. Sasvim je jasno da eurobirokrati i njihovi pobočnici nisu nikada sjeli u Bruxellesu u birtiju. U svaku birtiju u glavnom gradu Unije u koju sam ušao se bez problema pušilo! Kada bi barem malo skrenuli pogled sa samih sebe i bacili pogled na život ljudi u suprancionalnom hibridu kojeg su stvorili, možda bi shvatili što je stvarnost. Opet, oni su tako i tako reptili pa ih mi i ne zanimamo.

I Kinoeuropljani su reptili. Hladni, proračunati i relativno skupi (i konobari nam nisu dali da zaljepimo plakat za Anwa Party! iako nam je resident DJ Danny Bwoy svjetski pomogao u Gjuri). Za pivo ćete izdvojiti 15, 16 kuna ali zato je vinska karta izrazito hip i cijena proizvoda na njoj je hip. Možda sam samo neuki Južnjački seljak, ali matematika je na mojoj strani – ako butelja vina u nabavi košta 35 kuna, 2 dcl ne može koštati 20. Nuff said.

Ali to je Hip. I Hip ima novaca. I ne smeta ga što su stolci na terasi namjerno dizajnirani tako da na njima ne možeš sjediti dulje od dvadesetak minuta ako si muško jer – nisu samo mošnje u lošem položaju već i kralježnica i stražnjica ali nema veze, možda sam prekomotan.

Spominjati kulturološku bitnost mjesta koje u startu to nije bila bi teška demagogija. JFF? ZFF? BlaFF? Tako je svejedno.

Hipu nije bitno ništa od toga jer je Hip, a Hip je Cool.

E pa, jedva čekam neku novu modu. Kao što čekam i mitsku Europu. Uglađenu ali realnu – cigansku ali i uređenu. Možda će tek nakon 2013. (pod jasnim uvjetom da preživimo 21.12.2012.) Lijepa Naša dobiti neke nove ugostiteljske vrijednosti.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

Kako sam i sam, očito, Hip, Europo, čuj moj vapaj i vrati pušenje! I daj neki normalan stolac!

Oglasi
Standardno
Putopisi

Pešta. Budim, Pešta.

Piše: Timea Vojković

Draga nam susjedna Mađarska. Stjecajem poslovnih mi okolnosti, imala sam čast otići na 6 dana u bespuće te recesijski empatične nam države. Da je ista ipak već članica EU možete zaključiti eventualno prema brojnim amerikaniziranim franšizama robnih marki i fast fooda na svakom drugom koraku. Za razliku od Zagreba, kraljica Dunava ima kako kulturnih, tako i subkulturnih znamenosti. Naime, UK (ugarsko kraljevstvo) loves to parteey. Naravno, sada vam ne mislim objašnjavati kako trebate vidjeti zgradu parlamenta, Széchenyi Lánchíd (ilitiga lančani most) ili Budim dvorac jer se vrlo vjerojatno trebate educirati. Ne. Ajmo odmah na bitno.

Za početak, odlazak u Budimpeštu je relativno, čak i za ova krizna vremena, jeftina investicija. Dakle za laganih 230 kunića imate povratnu kartu vlakom, koji, istina bog, staje u svakom selu, pa put traje 6 sati, ali ako imate dobro društvo (frendove, mpić i/ili kakav opijat) i sreću da uhvatite slobodan kupe, možete se zavaliti preko tri sjedala i uživati u scenografiji breathtaking Balatona. Još k tome, ako pravilno tempirate, možete se snaći i zapaliti cigaretu u kupeu, ili u manje uspješnoj varijanti, wc-u vlaka. Hotel u kojem sam bila (35€ noć) zove se Professor’s guest house te evocira sjećanja na Hostel, ali srećom bila sam potpuno u krivu jer me moje štedljivo dupe dovelo u dvoetažni dvokrevetni apartman s polupansionom i mukte kave koliko moš’ popit’. Slučajno se preko puta njega nalazi i fakultet. Što će reći da je ulica potkrijepljena kebabđinicama i gyros pečenjarama, jeftinim kineskim restačima i studentskim pubovima.

Soproni bi bio nekakav ekvivalent našoj Žuji, jednako reskog i prilagodljivog okusa i najprihvatljivije cijene u bilo kojem klubu. Nemojte se zajebat’ i nazdravljati pivom jer je to povijesno politički faux pas u Mađarskoj. Što se cuge tiče, postoji i divna legenda po kojoj se žena neće udati ako joj na glavi ne može stajati jedna određena boca za rakiju (što je apsolutno legitimno uzevši u obzir da ne znam koji lik bi htio ženiti djevojku koja istovremeno ne može davati blow job i držat pivu). Nemojte se dovesti u situaciju da vas mađarski studenti nagovore da u nedostatku te boce hodate s votkom na glavi.

Klupska scena je pravo reprezentativna za istočnoeuropljane. Neizostavan Sziget, sa klubom A38 najlakše mi je usporediti sa nečim tipa Aquarius kod nas. Dakle da, ima pica i ušminkanih frajera s previše kolonjske, ali također imaju kvalitetne dj-e, koji imaju prošireniji glazbeni spektar od Guette i diđej Tjesta. Od kvalitetne drumbe i dubstepa do dobrog jazza i lagane indie ambijentale. Može se desiti i da nabasate na live punk ili rock, ali ta sezona počinje tek s proljećem. Obzirom da ćete profitirati mjuzom, to će vas opaliti po džepu pa pivu nećete dobiti ispod 700-800 forinti što vas ispada cca 20 kuna. Međutim ako ste ženskog roda, znatno ćete uštedjeti lovu, ako samo namignete Mađaru. Nije da razumiju engleski (”i speak small english”) niti ćete vi, koliko god se pripremili ikada razumijeti mađarski (palyaudvar- kolodvor- wtf?), ali kada upikiraju strankinju evropejku, nema šanse da vas ostave bez barem dva promila u krvi.

Ukoliko ste pretenciozni hipster, dopast će vam se Domby koji je šikčeče maleno klub/kafić kind of place sa jednako pretencioznim cijenama i konobarima. Ovdje konobari ipak znaju pričati engleski. Predlažem da ovdje ne cugate pivu, nego sami sebe malo razmazite u ovom hemingvejskom raju i uzmete si recimo gin tonik ili neki drugi nepčani dražilnik.

Nažalost ne znam ime najboljeg kluba u kojem sam bila (imali su i Chuck Norris party) iako sam tamo bila čak dvaput. Znam da se nalazi na zadnjem katu nebodera na Blaha Lujza trgu pa avanturisti – u potragu. Divno mjesto sa pivom za 500 forinti, upadom za 400 forinti, definitvno je i najjeftiniji izlazak. Pušta se mjuza kakvu ste navikli čuti u Medici, a ambijent je odgovarajuće kreativno uređen, handmade rukotvorinama i šarenim zidovima. Malo je začuđujuća činjenica da se plaća WC, ali kada vidite da je u 3 ujutro on čist i da čekate red sjedeći na bolničkom krevetu ispred, isplati se iskeširati lovu više nego jednom. Ima i ogromnu terasu na krovu gdje možete čagati ili chillati, ili zapaliti pljugu i nitko vas (osim spomenutih napasnih mađara) neće smetati da se izvalite na ljuljačku i uživate u drmuckanju basova kata ispod.

Vis`-a-vis´ toga, mala napomena da su mađari jako eksplicitni i nemaju nikakvih problema sa, u najmanju ruku, dryhumpanjem u javnosti. Toliko da kada vidite dvoje beskućnika u pothodniku ili pak tinejđere u nekom shopping centru, imate osjećaj da im trebate platiti jer ste zaprepašteno buljili u xxx drpanje. Pdoa (public display of affection) ovdje poprima potpuno nove razmjere.

No, rezime klubova i bitnih klupskih detalja: cijene cuge i upada malo su skuplje nego u Zagrebu, 15 kuna je recimo najjeftinija piva, a upad, kakav god bio, plaća se manje-više svugdje iza 11 navečer. Mađari vole tulumariti pa ako ih ne odjebete, možete završiti i na nekom lokalnom tulumu koji su uglavnom tematski i ljudi ih doživljavaju dosta ozbiljno. Pušenje u klubovima i kafićima je zabranjeno, odnosno, nisam naišla niti na jedan kafić gdje se smije pušiti, a u klubovima funkcionirate po sistemu, kada je gužva sve se može pa svi i puše što nama ‘rvatima nije nepoznato. Scena lakih i težih droga proširena je dovoljno da sam u prvom izlasku već bila ponuđena spektrom konzumirajuće zabave, pa tko voli, nek izvoli, neće na tom području imati niti problema s nabavom, niti sa cijenom.

Taksiji će vas izvarati, voziti će vas kriš kraš i odbijati će uručiti vam račun, tako da idite pješke, vozite se u tramvaju, ali nemojte se švercati jer ovdje nema noćnih linija, tramvaji voze redovno, pa i kontrolori rade tako.

Budimpešta je zaista metropola na svjetskoj razini. Kulturološki i politički relevantna povijesna točka, nažalost danas pomalo zapostavljena od svoje vlade i djeluje prljavo i ekonomski oslabljeno. Stanovništvo od dva milijuna je multikulturalno, iako i oni djeluju zapostavljeno. Više protesta i štrajkova na koje sam naišla upućuju na jednake probleme kao i kod nas. Tračak nade nazire se u Europskoj uniji, pa se barem da osjetiti optimistični povjetarac. Mađari kurca ne znaju engleskog i to je ono što im jedino zamjeram, jer su otherwise veoma srdačni, susretljvi i veseli.

I zadnji detalj. Budimpešta je u više načina veća, grandioznija i naprednija od Zagreba, međutim; u nekom trenutku ponudit će vam se ljuta rakija da se nazdravi vaš boravak ovdje. Samo mogu reći da je ta ”ljuta rakija” goli kurac za našu travaricu. Cheers! Ili, egészségére!

Standardno
Update!

Anwa Party @ Gjuro 2! Zoran Šprajc za DJ pultom na Anwa Gjutorku!

Anwa.com.hr, portal namijenjen upoznavanju urbane kulture grada Zagreba, u utorak 17.4. slavi svoj prvi rođendan u sklopu programa Gjutorak heart & art kluba Gjuro II.

Program počinje u 21 sat otvorenjem izložbe fotografija Tonija Renauda i likovnih radova Pietra Bobana. Renaud je student prve godine fotografije na ADU i ovo mu je druga veća izložba koju bilježi u dosadašnjoj, nadamo se sve uspješnijoj karijeri. Pietro Boban studira slikarstvo na ALU, a iza sebe ima već nekoliko uspješnih izložbi.

Space-rock grupa Tix održat će live koncert, svirajući originalnu i autorsku glazbu koja seže od progresivne alternativne rock glazbe sve do suvremene elektronike. Posebnoj glazbenoj atmosferi doprinose razni gitaristički i synth efekti kojima se band služi kako u kako bi stvorili maksimalno uzbudljivu i energičnu, na momente i vrlo psihodeličnu atmosferu. Tix je nedavno snimio i novi singl „My colour blue“ u live akustičnoj verziji.

Atmosferu će svojim nastupom dodatno začiniti i Danny Bwoy, drum’n’bass dj s malog istarskog brdašca zvanog Motovun. Zvuk mu je prepoznatljiv po zanimljivom spoju raznih drum’n’bass pravaca; od jungla, neura, dubstepa pa sve do drumstepa i jakog jump up ritma koje sve spaja u jedan set i time publiku dovodi do ludila. Član je Trip to Zion crewa, i dosad je nastupio u mnogim klubovima diljem Hrvatske kao i na festivalima Outlook, Seasplash i Terraneo.

Kao šećer na kraju, nastupit će i DJ Kosa, resident dj-ica Radija 101, iliti stojedinice, koja će vrtiti hitove vaše i naše mladosti.

Za modu pobrinuti će se MwithM, Bee Bit, i Magic pearl by Adri.

Warm up party prije Gjure održati će se u Wine & Cigar baru 22000 Mlija uz program Karauoke.

Vidimo se!

Event na Anwa Facebooku

Gjutorak Heart&Art

***Službeno je! Nakon koncerta VIS-a Tix, a prije drum’n’bass seta Danny Bwoya rasplesati ćemo se uz rock playlistu Anwa Party!™ posebnog gosta – Zorana Šprajca! Poznati novinar i televizijski voditelj odlučio je podržati naš dragi projekt i prvi put javno se okušati u ulozi DJ-a!***

Standardno
Kultura

11. RAF – IZVRSNI STUDENTI, IZVRSNI DIPLOMAC I ZAMORNI BORE LEE

Piše: Boris Vuković – Bobi

Završio je i još jedan RAF. Revija je bila bogata programima i svaki dan ste mogli baciti oko na dobre i loše filmove, a nakon gledanja ste mogli odmoriti oko uz čašu pive na party-u. Iz mnoštva filmova bi sada valjalo istaknuti one najbolje, a i one o kojima se najviše pričalo – pa krenimo!

Filmovi iz programa Studentarija su bili doista zanimljivi (neki više, neki manje), no nakon gledanja pobjedničkog filma Miguela A. Trudua, dokumentarac ‘Broadcasting Myself’, jasno nam je zašto mu je žiri jednoglasno odlučio dati glavnu nagradu. Redatelj je sjajno uspio opisati opsjednutost televizijom Miguela Angela sa jako zanimljivim montažnim postupcima. Između iskaza stvarnih likova i snimaka Miguela, kroz cijeli film nam se prikazuju kratki inserti iz brojnih televizijskih emisija. Time nam je sjajno dočarana iskrivljena percepcija realnosti glavnoga lika. Nagradu publike je odnio dokumentarni film ‘Ispod pruge’ autora Dražena Žerjava i Kristine Baticeli.

Popratni program je najviše privukao pažnju pravim ljubiteljima amaterskih i trash filmova, a ono što im je trebala biti najveća poslastica je na kraju ispalo razočaranje vrijedno zaborava. Novi Bore Lee-ov film ‘Duboki tragovi zla’ je urnebesan prvih 45 minuta, no nakon bezbroj neinteresantnih trashy borbi, kojima nema kraja, toliko umori da je više nemoguće smijati se glavnome liku kako priča o ženama (!!!), već jedino preostaje iščekivati kraj. Uz koje podsmijehe, tijekom druge polovice projekcije su se većinom čuli bolni jecaji i izjave tipa: „Kad će više završiti!?!?“. Možda se krivica za takvo iskustvo može pripisati organizaciji što je odlučila prikazati film u 22,00 sata, no u istim satima se prikazao i dokumentarni film Luke Hrgovića, ‘Kunstmaler’, čije iskustvo gledanja je bila potpuna suprotnost, a film nije puno kraći od Borinog.

‘Kunstmaler’ je dokumentarni film koji prati studenta slikarstva na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, Stipana Tadića (čije radove možete vidjeti u Laubi!), kako stvara diplomski rad. Nakon gledanja ovog duhovitog, domišljatog i doista toplog filma, ostaju duboki tragovi, ali ne zla kao nakon Borinog.

Ovaj festival je doista poseban jer pruža priliku amaterima i umjetnicima u usponu da pokažu ono što znaju. Kad takvi umjetnici uspješno pokažu svoje talente, tada postaje uspješan i ovakav festival.

Standardno
Kafići

Limb – Samo za taj osjećaj!

Piše: Nikola Pušonjić

Limb je orginalno zamislio Toma Akvinski kad su ga pitali: Što se događa s djecom koja, spletom okolnosti, umru nekrštena. Kasnije je taj koncept proširen pa je tako, kroz Danteovu ”Božansku Komediju” ali i neke druge, teološke ”istine” Limb postao zrakoprazni prostor između Raja i Pakla, čekaonica i Asfodelska poljana kršćanstva. Iako su 2007. godine vatikanski mislioci ukinuli postojanje Limba i time ostavile stotine tisuća poklonika Pustinjskog Skitnice bez mjesta gdje će im ići mala, nekrštena djeca, jedan Limb se ipak održao i to onaj preko puta Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Limb je jedno u nizu od onih ”kultnih mjesta” o kojima sam često znao slušati svakakve mitske priče ali sam ih čuo u zadnjih par godina toliko da se stvarno više ne sjećam što je od toga poluistina, a što sam izmislio sam. Navodno su ga neke strane novine spomenule kao najkul alternativno mjesto za izlazak u ovom dijelu Svemira ali i taj podatak je zapravo nevažan.

Kad god nije bilo mjesta u starom Krivom putu ili kad god bih tamo pokušavali nekoga izbjeći, frend i ja smo provodili večere na ostakljenoj terasi Limba. Mislim da je razlog zbog kojeg smo u hladnom zimskom vrtu umjesto u relativno udobnim separeima unutra je dosta jednostavan – u Limbu je uvijek gužva i pronaći mjesto bilo je gotovo nemoguće. Drugi mogući razlog je što vas tamo ljupke konobarice ne vide baš dobro, a naša tadašnja navika da se kretenski cerećemo opijeni hlapljenjem gay afrodizijaka je zahtijevala ipak malo diskrecije, ne znaju svi da je alkil-nitrit legalan.

Piće nije lako dobiti jer je šank generalno okupiran ”starim limbašima”, a vrlo je rijetko da ljupka konobarica dođe do vašeg stola, osim da vam kaže da je fajrunt ili da moramo napustiti objekt iz nekih drugih razloga.

Unatoč svemu, Limb je česta postaja ”Križnog puta” mnogima, bilo da tamo počinju večer ili su samo u prolazu, a i zgodno je kada čekate početak tuluma u KSET-u, udaljenom tek desetak metara.

Kako su me pritisnule obaveze poluodraslog života, u zadnje vrijeme baš i ne zalazim tamo često ali malo-malo banem, onako usput, popiti barem piće.

Točeno pivo je i dalje 14 kuna i moram reći da se pokvarilo. Je li riječ o konstanti ili ne, ne znam, ali zadnjih par puta pivo stvarno nije valjalo.

Sjedimo tako nekidan jedan drugi frend i ja i mislimo si: ”Što je to Limb? Zašto smo ovdje?”

”Pa Limb je, znaš ono, nešto između Raja i Pakla. Ko Tantalove muke i Asfodel i sve to.” – mudro razmišljam.

”Ma znam to ali – što je Limb točno? Stanje duše, duha, uma, čega?” – nadovezuje se prijatelj i odlazi u WC.

”Da, što je Limb ali zaista?” – mrmljam si u bradu kad evo frenda, zadovoljnog što je obavio nuždu; ”Znaš što je Limb!”

”Ne, reci.”

”To je onaj osjećaj kad ti se ful kenja ali si u liftu i živiš na 15 katu. I znaš da ćeš se skenjati sigurno ali, znaš kako je s liftovima, ne znaš kad ćeš kenjati!”

”Pa to je to!” – ushićeno sam se složio.

I tako smo, oduševljeni spoznajom, krenuli nazdraviti.

”Pivo je ful odvratno, ajmo u Gjuru.”

”Ajmo.”

Standardno
Putopisi

U LJUBLJANI VIŠE NEMA DOLGCAJTA

Piše: Bojan Krištofić

‘Lublana ma pet občin / največa je Šiška / pol je Center / pol so Moste. / Lublana je bulana! /
Na Viču so še kmetje / v Mostah so delavci / kmetje delajo na polju / delavci v tovarnah. /
Lublana je bulana! / Lublana ma živalski vrt / Lublana ma učas cirkus / živalski vrt je zmeri /
če ni cirkusa je dolgcajt. / Lublana je bulana!

Pankrti, Lublana je bulana, 1978.

Kada su Pankrti ’78. prenerazili Jugoslaviju svojim epohalnim singlom Lepi in prazni/Lublana je bulana, Ljubljana je možda bila siv i dosadan grad, osim kad bi ju posjetio nekakav cirkus. Danas, tridesetak godina kasnije, na dva i pol sata brze vožnje vlakom od Zagreba, čeka nas uređena i uljuđena europska metropola, barem na prvi pogled. Jednom kada prijeđete slovensku, odnosno ‘europsku’ granicu, vrlo brzo ćete shvatiti kako više niste na brdovitom Balkanu. A kada se prošećete centrom, pa i periferijom Ljubljane, s uzdahom jedino možete zaključiti kako je teško povjerovati da su Slovenci i Hrvati nekoć živjeli u istoj državi. Jer, oni su svoju priliku itekako iskoristili, što je vidljivo na svakom koraku.

 U Ljubljani sam prvi put prenoćio prošle godine, ali nisam vidio gotovo ništa, osim izložbe zbog koje sam došao. Većina ekipe skupila se u frendovom stanu, pa smo se bavili onime što mlade najviše zanima kad se nađu u državi gdje zakon puno blaže gleda na određene tvari nego u miloj nam domovini. Drugi put, prije desetak dana, putovao sam ‘po zadatku’ – zbog sudjelovanja u jednom projektu ‘osvojio’ sam plaćeno putovanje u Ljubljanu s još nekolicinom studenata iz Zagreba i Rijeke. Misija – s domaćinima, voditeljima lokalnog NGO-a, u tri dana proći sve institucije – muzeje, galerije i klubove – zadužene za njegu suvremene umjetnosti. Noću tulumariti i otpustiti sve kočnice. Ne ponašati se kao da sam u penziji i zaspati nakon Dnevnika.

Ritam je bio relativno napet – od jutra do mraka jurcali smo okolo, od lokacije do lokacije, s pauzom za ručak, ali je sve nadoknadilo vrijeme kao na Elizejskim poljanama. Naravno, prvom prilikom otvorili smo pivicu na suncu – Nikšićko, a ako ga ne nađosmo, onda nezaboravni Union, a smazali smo i sarajevske ćevape, krumpiruše i sudžukice, jer jebeš zemlju koja Bosne nema. Bilo mi je jasno u kakvoj će atmosferi proći ekskurzija čim me kolegica za vrijeme uvodnog predavanja potiho upitala mogu li nabaviti smiješne cigarete. Moj domaćin elegantno je riješio taj problem te smo već predvečer uživali u zasluženom lijeku za blagu bol u nogama. Ipak, intenzivna šetnja gradom se isplatila. Cijelo sam vrijeme osjećao da gledam Zagreb kakav bi mogao biti. Istina, Lubljana je više nego upola manji grad, pa su samim time neki urbani zahvati možda bili lakše izvedivi, ali ne mogu se oteti dojmu kako su Slovenci na kulturnim i političkim temeljima vrlo sličnim ‘našima’ ostvarili mnogo viši civilizacijski doseg. Grad ima mnogo veću pješačku zonu nego Zagreb, u potpunosti uređenu biciklističku infrastrukturu, ‘cirkularno’ je organiziran oko Prešernovog trga kao neformalnog središta, a gradska se špica proteže cijelom obalom rijeke s obje strane, gdje različiti slojevi društva masovno ispijaju kavice na decentnim terasama, usred bijela dana, usred radnog tjedna. Ljenčare. Planduju. Ko i mi Hrvati. Znači, ne možemo biti baš toliko različiti. Park Tivoli, smješten sjeverozapadno od centra, mnogo je veći ekvivalent Zrinjevca, sav zbigecan, stoga i mnogo drukčiji od maksimirske šume, s kojom dijeli funkciju rekreacijskog središta starije gradske jezgre. U predvečerje, bijeli kombiji istovaruju Slovence na široke staze parka, te oni odmah počinju trčkarati ko navijeni, u grupama do dvadesetak ljudi svih generacija. Mislim si, gle budale, a kad malo promislim, shvatim da na ulicama nisam vidio ni jednog pretilog čovjeka. Nema što, sportski narod. Ipak, nakon par dana u tom raju zemaljskom, crv sumnje nagriza mi dušu. Znate na što mislim – sve je tako sređeno, tako cakum pakum, tako mudro planirano, poput zgodnog engleskog vrta s maketama od lego kockica, a bez one šarmantne razbarušenosti karakteristične za mnoge druge gradove jugoistočno od Save… Pothodnici i prometni terminali izgledaju potpuno isto kao i u svim drugim europskim gradovima, i može se govoriti o određenom zajedničkom nazivniku takvih i sličnih mjesta diljem Unije, o projektiranju jedinstvenog izgleda urbanih sredina, do neke granice… koja se uvijek pomiče. No, ovaj negativan dojam traje kratko. Središte Ljubljane nije na riječkoj špici, ni u parku Tivoli, niti na Prešernovom trgu. Noću, a često i danju, Metelkova mesto najuzbudljivije je mjesto u gradu, središte susreta živopisnih ljudi svih generacija, generator simpatične razbarušenosti i supkulturne eklektičnosti koje Ljubljana, zapravo, ima na bacanje.

Čak i u liberalnoj i različitosti sklonoj Ljubljani (i Sloveniji), Metelkova je oaza slobode. Ogroman kompleks bivših austrougarskih kasarni u Metelkovoj ulici skvotiran je početkom devedesetih, čim mu je zaprijetilo rušenje. Koliko mi je poznato, studenti i mlađi lijevi intelektualci nisu se micali od tamo, te su s gradskim vlastima naposljetku utanačili nekakav sporazum o dugoročnom korištenju tog kompleksa. Od tada Metelkova buja, razvija se i pregrađuje. Kako su nam rekli, danas u njoj djeluje više različitih udruga, s individualnim programom i konsenzusom o pitanjima od zajedničke važnosti. Desetak prostora gotovo svaki dan nudi neki vid bluda i nemorala, ali i kulturnog uzdizanja – Gala Hala, Jalla Jalla, Gromka, Menza pri koritu, kafić El Marijaći, galerija Alkatraz, i tako dalje… Da ne bude nismo znali, u sklopu Metelkove uređen je i vrlo pristojan, privatni hostel, u kojem je bio smješten dio naše ekipe. Pri kraju ture prvog dana čilamo u njegovom dvorištu, odlučujemo da nećemo ići na zadnju točku programa i naručujemo svi po još par Uniona. Uskoro dolazimo u oveći park, središte Metelkove, i palimo pljugu na spravama za igru. Tu večer je u Gromki psihodelični koncert, u Jalla Jalli tulumiška, i tko zna što nas sve još čeka. Oko nas cuga šarolika ekipa – od posve ležerno odjevenih tinejdžera, podivljalih krastera, rasti s mnogo pasa i hrpom šarenih modnih rekvizita, do ostarjelih hipija, ali i posve ‘normalnih’ ljudi u srednjim godinama, koji bez problema mogu biti vaši i naši starci. Sve se slijeva, sve se druži i neposredno komunicira u toj nevjerojatnoj Metelkovoj. Prepuna riva sretne mladosti i starosti. Naposljetku ulazimo u Jalla Jallu gdje nema mnogo ljudi, a DJ-ica piči prilično živahni dub reggae s nekim ska uletima. Ubrzo nakon nas dolazi nekoliko neobičnih faca – beduin s psom, nabildani ćelavac s minđušama i imidžom silovatelja iz turske kupelji, i romski Frank Sinatra. S potonjim se, na žalost, nismo slikali, ali riječ je o misterioznom, tamnoputom ćelavom djedici u izglačanom odijelu s naherenim šeširom, koji cijelu noć nije ništa rekao, ni popio, nego samo pogledom uporno zvjerao okolo… No to nas nije uznemirilo. Malo što bi nas u Metelkovoj izbacilo iz takta, osim možda koncerta Warpainta u nudističkom izdanju, ali tolike sreće ipak nismo. Njišemo se omamljeni zadovoljstvom i prepuštamo dobrim vibracijama. Dojam se razrađuje, upotpunjuje. Shvaćam kako je Metelkova nastajala postupno, godinama, obogaćena prilozima ljudi koji su možda nekada tamo živjeli ili su bili samo u prolazu, poput nas. Iz zidova tih zgrada izrasle su fantastične skulpture, od kojih su neke razbacane uokolo po dvorištu, tvoreći s oslikanim fasadama originalan vizualni okoliš, pun otkačenih detalja i prožet nepatvorenom maštom. Bjelodano je jasno kako Metelkova doista živi i razvija se, a sve što vidimo oko sebe posljedice su tog plodnog i eklektičnog procesa. Ako zaista živi, znači li to da će jednom i umrijeti? Vjerojatno i hoće, ali divno je što u životu Metelkove možemo sudjelovati već sad, kad nije još napunila ni dvadesetu, pa tek ulazi u ono najjače adolescentsko razdoblje, stvoreno za fokusiranje potencijala i rad na krucijalnim promjenama – dakako, u širem društvenom kontekstu. Pitanje glasi – je li ovako nešto moguće u Zagrebu? Može li Medika doseći jednu višu razinu i postati istinsko središte zagrebačkog ‘alternativnog’ života, a ne još samo jedno (ma kako kvalitetno i zabavno) mjesto za izlazak? Ne znam, ali priča Metelkove daje nadu i pruža inspiraciju.

Da se razumijemo, ima Ljubljana još mnoge adute, pa čak i ekstremnije i više ‘underground’ od Metelkove. Na primjer, posjetili smo i Tovarnu Rog, skvot u punom smislu riječi, u kojem ljudi žive u prilično lošim uvjetima, i troše sve (dobrovoljne) priloge od ulaznica na uređenje prostora i organizaciju punk koncerata. Mi smo naišli na Concrete Worms, dobro poznati garažni-rokenrol-hardcore bend iz Beograda, s nevjerojatnom basisticom koja izgleda kao da je došla iz filma Russa Meyera Faster, Pussycat! Kill! Kill! Siloviti nastup izbio nam je zrak iz pluća i potaknuo nas na pogo i divljanje s lokalcima, dok su stariji i ozbiljniji ljudi u publici žestoko mahali glavama i ispijali rakije jednu za drugom. Naravno, nakon završetka svirke vratili smo se u Metelkovu i oduševili se smiješnim DJ-em koji je u Gromki miksao Prodigy, Refused i hrpicu dobro znanih techno numera iz devedesetih. I tako su upijanjem znanja i mudrim klimanjem glavama danju, te veselim izmaglicama, energičnom čagom i nesuvislim razgovorima noću, protekla tri krasna i neponovljiva dana. Draga Ljubljano, vratit ću se uskoro, obećavam!

Moram izdvojiti bar jednu lokaciju koju smo vidjeli u edukativnom dijelu puta – galeriju Kapelica (http://www.kapelica.org/), koja usko surađuje s domaćim kolektivom kustosa Kontejner na sličnom polju ‘suvremenih istraživačkih umjetnosti’ i ‘umjetničkih praksi’, što će reći da se tamo mogu vidjeti performansi, instalacije, akcije i predavanja na granici umjetničkih i znanstvenih disciplina, posvećeni istraživanju tehnologije u umjetničkom, galerijskom kontekstu i živoj interakciji s publikom u oblikovanju kreativnog procesa, bez nužnog stvaranja završnog materijalnog proizvoda. Na osnovama konceptualne umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina, kustosi i izlagači u galeriji Kapelica zašli su duboko u područja ‘body-arta’, ‘bio-arta’ i sličnih hibridnih formi, čija je primarna tema ljudsko (ali i životinjsko, pa i biljno) tijelo u uvjetima daljnje mehanizacije i automatizacije industrijske proizvodnje, ali i intelektualnih i emotivnih odnosa živih bića. Dodirne točke su umjetničke aktivnosti tjelesnih invalida i sličnih marginaliziranih društvenih grupa. Da ne duljim, sve potrebne informacije nalaze se na linku, pa pogledajte.

Bitno je istaknuti kako su u Sloveniji ovakve vrlo avangardne i provokativne inicijative djelomično institucionalizirane, što znači da država do neke mjere novčano podržava progresivne i istraživačke akcije, nauštrb tradicionalnih i neadekvatnih koncepcija kulturne proizvodnje, te umjetnicima koji djeluju na takav način osigurava i prostor za rad (između ostalog i u Metelkovoj). U koji god smo muzejski prostor ušli, spoticali smo se o naslijeđe Laibacha i drugih frakcija pokreta Neue Slowenische Kunst, koji zbog svoje uznemirujuće političke satire i totalitarne vizualne estetike još uvijek ima donekle ‘podzemni’ status u drugim državama bivše Jugoslavije, ali ne i u Sloveniji. Suvremeni vlastodršci na vrijeme su prepoznali povijesnu ulogu koju su članovi NSK izvršili svojom multidisciplinarnom dekonstrukcijom komunističke ideologije, te njihovi radovi, kako rekosmo, danas čine bitan dio fundusa većine modernih galerija i muzeja. Time su, dakako, izgubili dio političke težine, ali su također priznati i kao dio temelja političkog projekta suvremene Slovenije, u kojoj građanske slobode stoje svakako bolje nego u Hrvatskoj. Negativan ishod ‘kontroverznog’ referenduma o usvajanju djece u istospolnim zajednicama to neće bitno promijeniti. Dakako, svaki grad i svaka zemlja imaju svoje probleme, no slovenski me u ovom kratkom posjetu Ljubljani nisu okrznuli, što ne znači da ne postoje. I taj svojevrsni idealizirani vakuum u kojem smo se tri dana kretali upućuje na potrebu šireg dijaloga između dva susjedna naroda, posebno među mlađim generacijama, u bliskoj budućnosti.

Standardno