Dva ogleda o Green Goldu

Green Gold klub: robna kuća u Kazahstanu

Piše: Nikola Garma

Klub ko klub, jako je dobro osmišljen; velik je, prostran, kao u komunizmu (možda je zato Zoran Mamić imao crvenu kravatu). Ne znam kakve veze ime Green ima s prostorom, kad je samo u prizemlju ta neka trava , zelenilo; i to iza zgrade, idealno za narkomane i đibere s autobusnog. Zgrada ko zgrada, izgleda ko novoizgrađeni šoping centar na Barščaršiji, ukrašen lampicama za Bajram.

Barila me treba od cca 52 godine, koja me izrazito podsjećala na mog trenera, samo je imala velike sise. Usta su joj bila toliko velika da je istovremeno pila iz čaše, pjevala pjesmu i stavljala kikiriki dobrodošlice. Sloj ljudi bio je od 15 do 60, najmlađi je bio dečko – čager (Đontra Volta) s ruksakom na leđima i pokličem ‘Punk’s not dead’ napisanim korektorom,  očito iz srednje kemijske u blizini. Najstariji je bio muž od te koja me barila.

Ulaz nitko ne kontrolira – sreo sam lokalnog žicaroša kome sam neki dan ispred Jackie Browna dao cenera – kao, izgubio se, nije iz ZG, karta za bus, klasika. Nisam mogao odoljeti a da ga ne pitam kad opet ide na put – ako treba, nek se javi. Ulaz u klub je vrlo neobičan – pokretne stube te furaju jako visoko, filing je ko da sam u nekoj robnoj kući u Kazahstanu. Čim dođeš na vrh stepenica neizbježan je sudar s nekim ko ima čašu u ruci. Upravo je to razlog nekontroliranog ulaska svakakvih idiota, jer na tim stepenicama mogu se vidjeti bedra prijateljica noći u suknjicama, tako da sam se dobar dio noći vozio gore-dole kao da sam Borat.

DJ je bio EMILIO ZG, veseljak koji se probio kao najavljivač uličnih utrka u Gorici prije 10 godina. Bio je toliko rasplesan da sam mislio – on je u Gardalandu! Ljudi su ga slabo pratili, bez obzira što je imao crnačke ‘yea-yea’ povike…

Cijene su normalne kao i u ostalim fensi birtijama. Po cijeloj duljini kluba idu kabeli koji su u plastičnom kućištu. Svi posjetitelji, pa tako i ja, bar su dvaput strgali zglob, stoga predlažem da slijedeći put stave znak – LONGETA OBAVEZNA.

U wc-u nisam bio jer ga nisam mogao naći, kao ni stepenice, to jest lift koji bi me odveo na gornji balkon (snobovsko područje, promatranje s visoka). Na više različitih mjesta različita je i muzika, mada osjećaj nije kao da si u klubu, nego u nekom međuprostoru, kao u školskom predvorju kad su izbori, pa ljudi ćaskaju o Sanaderu, Jadranki, ali ovdje sa čašicom u ruci.

Pipls će vjerojatno fasovat zbog ovog kluba, samo 200 m udaljenog, slično kao i H2o-Sokol, ali normalno je u ZG da ljudi ko muhe idu di je IN, jer sam ja svejedno svratio i u Pipls, te sam zapjevao s tamburašima…
Ruta je izgledala ovako: Baschiera – Metropolitan – Green – People’s – h2o – čizburger kod Trovača u Zapruđu – buđenje Tonija – trening (ne pitaj) – špica na Bogovićevoj – Arena Centar, druženje s LINOM, hodajućim plišanim medvjedom – sarma kod buraza – crtići – i sad vas još i tu peglam…

Gosti su bili Žetoni Cetinski – samo sam ga čuo, nisam ga vidio (sumnjivo mi je), i još par zanimljivih trubadura, violinista… Ozbiljan sam! Mislio sam da gostuje Bečka filharmonija. Ispod, u garaži, bili su preeee-moćni auti! Idealni zavoji za drift uzbrdo! Šaljem pozdrave crnoj trebi, u crnom minjaku, cijeloj u crnom, ko na sprovodu. Hopsala je ko da je bingo dobila, a na nogama lakirane CRVENE štikle. Svaka čast, vjerojatno te više nikad neću vidjet… Bila mi je čast.

Green Gold: Cigani za picajzle, ili kako je Agent Smith ukrao Kočani Orkestar

Piše: Ivan Raić

Baš jučer razmišljam kako bih pronašao neko mjesto gdje bih se mogao dobro i besplatno zabaviti, pa prekopavam internet. Ima štošta. Od besplatnih projekcija hrvatskog filma u Centru za kulturu Trešnjevka pa do Oberhausen projekcija kratkih filmova u Tuškancu. Krećem prema Zagrebu da se nađem s frendicom. Ona dolazi i govori mi kako su danas Cigani u nekom fensi klubu. Ništa mi nije bilo jasno. Koji, što, kakvi Cigani u kojem fensi klubu?

Objašnjava mi da Kočani orkestar svira u Green Golden Clubu u Radničkoj. Dobro, mislim si, Kočani su bili na Bundeku prije par godina i na Bandićevim večerima, dva dana zaredom. Bio sam tamo i urnebesno se nalio. Valjda će biti dobri i u nekom fensi klubu. Prijedlog je odmah uzet kao mogućnost broj 1 za treš selebritije poput prije i moje malenkosti. Koncert je trebao početi oko deset pa smo odlučili prvo svratiti do Tuškanca na projekcije kratkih filmića.

Frendica se preračunala da su projekcije besplatne. Popeli smo se na kat, natočili si u plastičnjake frankovku i ipak upali na projekcije besplatno. Unutra pijemo još jednu čašicu i zaključujemo kako su filmići dosadni ko drek pa smo odjebali iz Tuškanca.

Na Trgu se održavao festival čokolade. No, tamo nas dočekuju zatvorena vrata jer se u 9 sajam zatvorio. Redar nas tjera, ful je bitan jer može izgovoriti dvije suvisle. No, u blizini je radila čokolaternica sa čoko kebabima. Gledamo u tu perverziju koja se nakon rezanja nožem i stavljanja u pseudopecivo zaleđuje u prvi mah. Slinenam cure, al kužimo da nemamo tu što raditi, jer nemamo novaca. Skužimo pokraj plastični štand i ogromnu skulpturu od čokolade koju nitko ne čuva, te brdo čokoladnih mrvica od štemanja. Tu smo našli što smo i tražili. Ruke su nam bile pune Mikado mrvica čokolade, a face zamusane.

Zadovoljni krenusmo u Radničku do ateljea  od frendice, kao pripremu za cigane. Dolazimo pred ulaz, kad tamo sva blijedo-buržujsko-jadna ekipa spicajzlana do boga u štikle i mentalne ponikve. Pokretne stepenice kao da te vode u neki zeleni raj. Ulazimo unutra, a kad tamo – nemoš se ni pomaknut, sve rezervirani stolići, na parove razbroj se. Đekiji leže u svojim kaležima, a napirlitane fufice čekaju svog spasitelja.

Kočani se taman spremaju, no nitko i ne mari za Cigane jer je fakin otvorenje, treba se pokazat. E pa, nek se i nas vidi! U odjeći ko za maškare, napirlitani smo s druge strane univerzuma. Svi nas gledaju ko da smo pali s Marsa. Neki jadničak, dečko, također stoji i gleda te ljude ko da su oni pali s Marsa. Drži jaknu u ruci tolko čvrsto kao da je bomba. Odmah smo ga ukrali i razveselili ga, jer je padobranac sam, a džungla opasna. I tako, odosmo s Mowglijem u prvi red, uz bok Ciganima, jer je naprijed rezervirana gerila pokupovala mjesta.

DJ završava Balkan beat-box, a mi se uigravamo, kad odjednom počinje predpjesma za Kočane! Rozgica mazgica, mi još luđi, hićemo se jer znamo – sad će Kočani, a rulja nas gleda ko da smo iz lazereta. Boli nas ona stvar, frendica uzima potajno dvije čaše s nekog stola i u wc-u toči prokrijumčarenu frankovku iz vinarije. Kočani počinju, Mowgli se opušta, vrištim, neki lik me opominje da ne čuje Cigane. Ne marimo za to. Bacamo garderobu ispod stejđa i počinjemo raspašoj. Ekipa ne kuži di se našla, no mi ne hajemo – pa znamo mi na Cigane plesat! Frendica odlazi po drugu rundu cuge u wc. Odjednom, netko me prima za rame. Bio je to redar, govori mi da uđem u lift. Ništa ne kužim. Pojavljuje se drugi redar po moju frendicu, moli me da uzmem stvari, ulazimo svi četvero u lift.

Skužim da su to 2 agenta Smitha, pucamo u smijeh. Fina odjelca i audio prijenosnici u uhu. Otpratili su nas ko predsjednike do suprotnih eskalatora, za put prema dolje. Pitam ih zašto smo izbačeni, a Smith odgovara da je tako rekao Šef. Nađemo se vani, popijemo svoju malu rakijicu, pa put do Klaonice, prema boljoj budućnosti.