Piše: Bojan Krištofić
‘Der Tod ist groß. / Wir sind die Seinen / lachenden Munds. / Wenn wir uns mitten im Leben meinen, / wagt er zu weinen / mitten in uns.’
‘Smrt je velika. / Mi pripadamo njoj / i onda kad je veseo naš glas. / I kada nam se čini da smo / usred života, ona smelo svoj / tužni i plačni diže poj / usred nas.’
Rainer Maria Rilke
Kratki tekst što slijedi subjektivni je osvrt na zanimljivu izložbu Smrt, vrata života – stara zagrebačka groblja i pogrebi, održanu od 12. prosinca prošle godine, do 26. veljače u potkrovlju Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici na Gornjem gradu. U duhu naše koncepcije pisanja o svekolikom životu mile nam metropole, prije ili poslije morali smo se osvrnuti i na vječno pitanje umiranja u Zagrebu, a održana izložba tome je upravo idealan povod. Premda ju se više ne može pogledati, mišljenja smo kako u medijima nije bila adekvatno popraćena (možda i s razlogom), pa neka ovaj ‘post scriptum’ posluži, ako ništa drugo, za promišljanje krajnje točke životnog ciklusa koja nas sve jednog dana očekuje. Veliki njemački pjesnik Rilke u uvodnom citatu o smrti mrmori prilično malodušno, uvijek i svugdje slušajući njen poj, pronalazeći ga, na kraju krajeva, prije svega u samom sebi.
Ako prihvatimo ideju kako je pogrebna glazba određena ljudska interpretacija tog apstraktnog samrtnog poja, onda su se autori izložbe, prema onome što smo čuli pri razgledavanju, mogli odlučiti i za bolji soundtrack odlaska na vječna lovišta. Uza sve ostale eksponate i dekoracije, a bilo ih je mnogo, pa je trebalo vremena da bi ih se smireno i koncentrirano proučilo, iz skrivenih zvučnika neprekidno su dopirale note sakralne pogrebne glazbe (znate već, crkveni zborovi i grleni glasovi onozemaljskog prizvuka), koje su, pretpostavljam, posjetiteljima trebale približiti meditativni i nespokojni pogrebni ugođaj, predstaviti smrt kao krajnje ozbiljan, obvezujući fenomen, no efekt je, dakako, bio posve suprotan, te je (ne samo) nametljiva glazba cijeli dizajn postava izložbe odvela u drugu krajnost, u smiješan i otrcan zagrobni kič. Pribrojite tome snimke govora sa zagrebačkih sprovoda i imate toliko precizan primjer pojma ‘kontraefekt’ da se gotovo zapitate kako Zagreb nije pogodio oveći potres od prevrtanja u grobu svih gradskih pokojnika. Ipak, nije sve bilo tako crno. Dapače, većinom je bilo vrlo ljubičasto. Osim crnih paravana na koje su dizajneri postava, Lana i Željko Kovačić, okačili tiskane fotografije, osmrtnice, članke iz novina i slične tragove umiranja, većina je prostora bila okićena dojmljivom ljubičastom tkaninom, vjerojatno prvim materijalom za kojim ćete posegnuti ako na brzinu morate u nešto zamotati leš. Ovdje je taj tipični element scenografije horror filmova bio obasjan, osim standardnom muzejskom rasvjetom, i umjetnim sjajem plastičnih svjećica, što je svakako pridonijelo svečanoj i duboko ozbiljnoj atmosferi izložbe. Posjetitelja je na ulazu, poput nekog suvremenog Harona, čekala bista Jima Morrisona s pariškog groblja, djelo domaćeg kipara Mladena Mikulina, krasan primjer kako nema boljeg recepta od smrti za mumificiranje nečijeg celebrity statusa. Na samom kraju izložbe, autori su izložili nekoliko majici i omota ploča metal i rokenrol bendova koji rado koriste kosture i lubanje u svojoj vizualnoj komunikaciji i modnom izričaju. Htjelo se tako upozoriti na sveopću relativizaciju simbolike smrti u dekadentnom zapadnom društvu, pojavu kojoj su dizajneri postava ove izložbe, da napokon ironiju pošaljemo dovraga, dali neupitan i upečatljiv prilog.
Nemojte me krivo shvatiti, izložbu je vrijedilo pogledati. Unatoč svemu, postav je pružao mnogo zanimljivih informacija svakome koga imalo zanimaju pogrebni običaji zagrebačke prošlosti, a takvi su rituali, ruku na srce, jedan od temelja svih ljudskih kultura. Stoga su izloženi primjeri primijenjene umjetnosti nastale u pogrebne svrhe (biste, pogrebne maske, nadgrobne ploče…) rječito govorili i o kulturnoj razvijenosti nekadašnjeg Zagreba, njegovoj spomeničkoj, arhitektonskoj i urbanoj sofisticiranosti, koja se može iznova doživjeti pri svakoj šetnji starom jezgrom Mirogoja, ali i drugim, manje poznatim lokacijama, navedenima na izložbi. Kako bi shvatili što se točno moglo vidjeti, dajem riječ Borisu Mašiću (autoru koncepcije izložbe, u suradnji sa Slavkom Šterkom): ‘U prvom dijelu izložbe, koncipiranom u osam tema, izloženi su predmeti koji, nakon teme o nastanku modela suvremenih groblja i o kršćanskoj eshatologiji, sa šireg aspekta zrcale radnje vezane uz smrt: od pisanja oporuke i primanja sakramenta bolesničkog pomazanja, preko samog trenutka umiranja i popratnih radnji – kao što je objava smrti (osmrtnice) ili priprema odra – pa do organizacije sprovoda, ukopavanja pokojnika te sjećanja na njega. (…) Nasuprot tome, predmeti i tema drugoga dijela izložbe prostorno i vremenski jasno su ograničeni. Kao što se u prvome dijelu izložbe, gotovo osobnim senzibilitetom promišlja fenomen smrti – i slovima su znakovito odijeljene teme – tako se u drugom dijelu izložbe prikaz starih zagrebačkih grobalja tretira formalistički suzdržano. (…) Više od 900 izložaka i muzeografskih pomagala, sabranih iz brojnih baštinskih i njima srodnih ustanova te vjerskih zajednica i osobnih memorabilija, ispisuju društveno-povijesni osvrt na poimanje smrti i zagrobnog života nekadašnjih stanovnika današnjeg Zagreba kojim se otvara čitav niz tema budućim istraživačima zagrebačke povijesti. S druge strane, ukazuje se na pogreb i pogrebne običaje u raznim fazama zagrebačke povijesti, bilo kao kulturološku osobitost srednjovjekovlja u kojem se pokojnici pokapaju na trgovima oko crkava, gdje se istodobno odvijaju sajmovi, bilo kao zaboravljenu činjenicu da su groblja postojala na mjestima koja danas imaju potpuno drugu funkciju.’
Autorima izložbe moram zahvaliti što su mi pomogli riješiti jedan drevni misterij, prisutan u mom životu još od ranog djetinjstva. U predškolskoj dobi, naše mame su mog frenda iz zgrade i mene prvi put odvele u Prirodoslovni muzej u Demetrovoj ulici. U to vrijeme bili smo zadojeni gusarskim filmovima, stripovima i legićima, Gooniesima i ostalim zdravim utjecajima, pa su nas već počele privlačiti lubanje i slično znakovlje, a vidjeti tako nešto odmah je značilo naslutiti prisutnost skrivenog blaga. I tako, nakon izlaska iz muzeja ulazili smo u zapuštene haustore Gornjeg grada, a u jednom, posebno mračnom i vlažnom, na zidu smo ugledali reljef nacerene lubanje ispred ukrštenih kostiju. Mi smo, naravno, željeli pronaći tako nešto, no čim smo ugledali taj zlokobni znamen, vrišteći smo otrčali iz haustora na danje svjetlo. Tako izravno suočavanje sa znamenjem smrti naše blesave dušice nisu uspjele podnijeti. Godine su prošle, sjećanje je bivalo sve nejasnije, i ponekad sam se pitao jesmo li to stvarno doživjeli ili je sve djelić nekakvog sna. Sve dok nisam pogledao izložbu i na jednoj fotografiji vidio točno tu lubanju i adresu kuće u kojoj se nalazi. Riječ je o nadgrobnoj ploči nekog uglednika, sazidanoj u nosivi zid kuće. Otišao sam do tog haustora i još jednom pogledao lubanju koja me nekoć davno prestrašila. Zadržala je dozu tajanstvenosti i nedokučivosti, apsolutno čvrsta u svojoj željeznoj vječnosti, poput onog poja koji je slušao Rilke. No, opet sam izašao na danje svjetlo i našao se usred života koji nas katkad spontano zadivi, te se svojom jednostavnošću i ljepotom opire banalnim prikazima naše putanje, prema Camusu ‘krivulje koju svatko treba prijeći.’
anwa.com.hr 