Kafići

Quousque tandem abutere, Baccho, patientia nostra?

Piše: Nikola Pušonjić

Pita žena muža – gdje si bio sinoć, pička li ti materina pijana? Zajebo sam se draga! Molim? Zajebo? Što ti to znači? Pa znaš, nastavlja muž, kako se dijete zaigra, tako se ja zajebem! 

Svaki put kad sjednem u Bacchus prolete mi kroz misli mudrosti anonimnog mučenika.

Ne volim obično biti a priori negativan kada je riječ o birtiji. Znalo mi se više puta u karijeri hodočašćenja ka ugostiteljskim objektima dogoditi da krivo procjenim mjesto – ne valja ovo, ne valja ono, loše je pivo, neudobni su stolci, a čitavi dojam zapravo je ishitren i potenciran težim oblicima pijanstva. Međutim, Bacchusu sam više puta dao šansu. Čak i kada me je otac prvi put u homofobnom čudu pogledao na spomen odlaska tamo, branio sam ga. E, znate kako rulet automat kaže – ne ide više!

Doista Bacchuse, koliko si još mislio iskušavati moju strpljivost i stoicizam? Koliko si još puta morao dokazati svoju neobazrivost prema gostima i manjak ugostiteljske etike?

Mislio si, Bacchuse, da je dovoljno što se predstavljaš kao ”intelektualno” mjesto s divnom terasom u tihoj veži na Tomislavovom trgu i nudiš neloše točeno pivo za 14 kuna da narod neće prozrijeti kroz tvoju nacerenu masku?

Mislio si da ćeš organiziranjem pseudo jazz večeri skinuti sa sebe crnu auru koja je zapravo treniranom oku vidljiva na prvi pogled?

Dokle ćeš, Bacchuse, upošljavati lijene dementne krave koje ignoriraju i one najosnovnije moduse društvenog ophođenja koje čine našu civilizaciju i razlikuju nas od zvijeri i stoke?

Dokle, pitam sebe i svakog osvještenog slobodnog čovjeka, misliš lagati ovaj napaćeni narod?

Dokle, dokle?

Terasa na kojoj gosti dobiju piće samo ako su s otoka Lezbosa nije ugodna i nije ”pariška”. I kestenje koje poštenom svijetu pada na glavu nije šarmantno. I stolci sa Hrelića nisu ”vintage” nego su neudobni i krive kralježnicu i duh.

Nadam se, zaista se nadam, da će odličnici naše Republike biti obavješteni o neizdavanju računa i barbarskom ponašanju osoblja. Nadam se, zaista se nadam.

Tolerirali smo te predugo. I kada si zabranio pušenje, tolerirali smo te. I kada je bila gužva, tolerirali smo te. Pitam se, zašto?

Je li moguće da smo svi toliko glupi da ne vidimo kroz tvoju laž?

Je li moguće da unatoč svim lažima kojima nas truješ ti i dalje prkosiš logici i estetici?

Ma čekaj malo, je li moguće da si se drznuo dio terase nazvati VIP stolom? I to baš na onom mjestu gdje su stolci najneudobniji i gdje ljenčine koje zapošljavaš ne zalaze makar im potencijalne mušterije mogu ostvariti bilo kakav promet?

Kada samo pomislim koliko sam puta bio u prilici vidjeti nečasne ljude sumnjivog morala kod tebe u gostima i iz dobrog odgoja nikada nisam reagirao, obuzme me očaj, užas i osjećaj srama. A tek koliko sam puta pozvao nekog k tebi u goste? Groza.

Među mladeži popularan hip pokret i njegovi pripadnici samo su zabili poslijednji čavao u lijes u kojem će počivati tvoj, sada već pomalo truli leš.

Optužujem te Bacchuse, za izdaju osnovnih ideala ugostiteljstva i proklinjem te. I neka su mi Interneti svjedoci, nikada više neću prijeći preko tvog praga jer – Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis in errore perseverare.

Oglasi
Standardno
Klubovi

Dva ogleda o Green Goldu

Green Gold klub: robna kuća u Kazahstanu

Piše: Nikola Garma

Klub ko klub, jako je dobro osmišljen; velik je, prostran, kao u komunizmu (možda je zato Zoran Mamić imao crvenu kravatu). Ne znam kakve veze ime Green ima s prostorom, kad je samo u prizemlju ta neka trava , zelenilo; i to iza zgrade, idealno za narkomane i đibere s autobusnog. Zgrada ko zgrada, izgleda ko novoizgrađeni šoping centar na Barščaršiji, ukrašen lampicama za Bajram.

Barila me treba od cca 52 godine, koja me izrazito podsjećala na mog trenera, samo je imala velike sise. Usta su joj bila toliko velika da je istovremeno pila iz čaše, pjevala pjesmu i stavljala kikiriki dobrodošlice. Sloj ljudi bio je od 15 do 60, najmlađi je bio dečko – čager (Đontra Volta) s ruksakom na leđima i pokličem ‘Punk’s not dead’ napisanim korektorom,  očito iz srednje kemijske u blizini. Najstariji je bio muž od te koja me barila.

Ulaz nitko ne kontrolira – sreo sam lokalnog žicaroša kome sam neki dan ispred Jackie Browna dao cenera – kao, izgubio se, nije iz ZG, karta za bus, klasika. Nisam mogao odoljeti a da ga ne pitam kad opet ide na put – ako treba, nek se javi. Ulaz u klub je vrlo neobičan – pokretne stube te furaju jako visoko, filing je ko da sam u nekoj robnoj kući u Kazahstanu. Čim dođeš na vrh stepenica neizbježan je sudar s nekim ko ima čašu u ruci. Upravo je to razlog nekontroliranog ulaska svakakvih idiota, jer na tim stepenicama mogu se vidjeti bedra prijateljica noći u suknjicama, tako da sam se dobar dio noći vozio gore-dole kao da sam Borat.

DJ je bio EMILIO ZG, veseljak koji se probio kao najavljivač uličnih utrka u Gorici prije 10 godina. Bio je toliko rasplesan da sam mislio – on je u Gardalandu! Ljudi su ga slabo pratili, bez obzira što je imao crnačke ‘yea-yea’ povike…

Cijene su normalne kao i u ostalim fensi birtijama. Po cijeloj duljini kluba idu kabeli koji su u plastičnom kućištu. Svi posjetitelji, pa tako i ja, bar su dvaput strgali zglob, stoga predlažem da slijedeći put stave znak – LONGETA OBAVEZNA.

U wc-u nisam bio jer ga nisam mogao naći, kao ni stepenice, to jest lift koji bi me odveo na gornji balkon (snobovsko područje, promatranje s visoka). Na više različitih mjesta različita je i muzika, mada osjećaj nije kao da si u klubu, nego u nekom međuprostoru, kao u školskom predvorju kad su izbori, pa ljudi ćaskaju o Sanaderu, Jadranki, ali ovdje sa čašicom u ruci.

Pipls će vjerojatno fasovat zbog ovog kluba, samo 200 m udaljenog, slično kao i H2o-Sokol, ali normalno je u ZG da ljudi ko muhe idu di je IN, jer sam ja svejedno svratio i u Pipls, te sam zapjevao s tamburašima…
Ruta je izgledala ovako: Baschiera – Metropolitan – Green – People’s – h2o – čizburger kod Trovača u Zapruđu – buđenje Tonija – trening (ne pitaj) – špica na Bogovićevoj – Arena Centar, druženje s LINOM, hodajućim plišanim medvjedom – sarma kod buraza – crtići – i sad vas još i tu peglam…

Gosti su bili Žetoni Cetinski – samo sam ga čuo, nisam ga vidio (sumnjivo mi je), i još par zanimljivih trubadura, violinista… Ozbiljan sam! Mislio sam da gostuje Bečka filharmonija. Ispod, u garaži, bili su preeee-moćni auti! Idealni zavoji za drift uzbrdo! Šaljem pozdrave crnoj trebi, u crnom minjaku, cijeloj u crnom, ko na sprovodu. Hopsala je ko da je bingo dobila, a na nogama lakirane CRVENE štikle. Svaka čast, vjerojatno te više nikad neću vidjet… Bila mi je čast.

Green Gold: Cigani za picajzle, ili kako je Agent Smith ukrao Kočani Orkestar

Piše: Ivan Raić

Baš jučer razmišljam kako bih pronašao neko mjesto gdje bih se mogao dobro i besplatno zabaviti, pa prekopavam internet. Ima štošta. Od besplatnih projekcija hrvatskog filma u Centru za kulturu Trešnjevka pa do Oberhausen projekcija kratkih filmova u Tuškancu. Krećem prema Zagrebu da se nađem s frendicom. Ona dolazi i govori mi kako su danas Cigani u nekom fensi klubu. Ništa mi nije bilo jasno. Koji, što, kakvi Cigani u kojem fensi klubu?

Objašnjava mi da Kočani orkestar svira u Green Golden Clubu u Radničkoj. Dobro, mislim si, Kočani su bili na Bundeku prije par godina i na Bandićevim večerima, dva dana zaredom. Bio sam tamo i urnebesno se nalio. Valjda će biti dobri i u nekom fensi klubu. Prijedlog je odmah uzet kao mogućnost broj 1 za treš selebritije poput prije i moje malenkosti. Koncert je trebao početi oko deset pa smo odlučili prvo svratiti do Tuškanca na projekcije kratkih filmića.

Frendica se preračunala da su projekcije besplatne. Popeli smo se na kat, natočili si u plastičnjake frankovku i ipak upali na projekcije besplatno. Unutra pijemo još jednu čašicu i zaključujemo kako su filmići dosadni ko drek pa smo odjebali iz Tuškanca.

Na Trgu se održavao festival čokolade. No, tamo nas dočekuju zatvorena vrata jer se u 9 sajam zatvorio. Redar nas tjera, ful je bitan jer može izgovoriti dvije suvisle. No, u blizini je radila čokolaternica sa čoko kebabima. Gledamo u tu perverziju koja se nakon rezanja nožem i stavljanja u pseudopecivo zaleđuje u prvi mah. Slinenam cure, al kužimo da nemamo tu što raditi, jer nemamo novaca. Skužimo pokraj plastični štand i ogromnu skulpturu od čokolade koju nitko ne čuva, te brdo čokoladnih mrvica od štemanja. Tu smo našli što smo i tražili. Ruke su nam bile pune Mikado mrvica čokolade, a face zamusane.

Zadovoljni krenusmo u Radničku do ateljea  od frendice, kao pripremu za cigane. Dolazimo pred ulaz, kad tamo sva blijedo-buržujsko-jadna ekipa spicajzlana do boga u štikle i mentalne ponikve. Pokretne stepenice kao da te vode u neki zeleni raj. Ulazimo unutra, a kad tamo – nemoš se ni pomaknut, sve rezervirani stolići, na parove razbroj se. Đekiji leže u svojim kaležima, a napirlitane fufice čekaju svog spasitelja.

Kočani se taman spremaju, no nitko i ne mari za Cigane jer je fakin otvorenje, treba se pokazat. E pa, nek se i nas vidi! U odjeći ko za maškare, napirlitani smo s druge strane univerzuma. Svi nas gledaju ko da smo pali s Marsa. Neki jadničak, dečko, također stoji i gleda te ljude ko da su oni pali s Marsa. Drži jaknu u ruci tolko čvrsto kao da je bomba. Odmah smo ga ukrali i razveselili ga, jer je padobranac sam, a džungla opasna. I tako, odosmo s Mowglijem u prvi red, uz bok Ciganima, jer je naprijed rezervirana gerila pokupovala mjesta.

DJ završava Balkan beat-box, a mi se uigravamo, kad odjednom počinje predpjesma za Kočane! Rozgica mazgica, mi još luđi, hićemo se jer znamo – sad će Kočani, a rulja nas gleda ko da smo iz lazereta. Boli nas ona stvar, frendica uzima potajno dvije čaše s nekog stola i u wc-u toči prokrijumčarenu frankovku iz vinarije. Kočani počinju, Mowgli se opušta, vrištim, neki lik me opominje da ne čuje Cigane. Ne marimo za to. Bacamo garderobu ispod stejđa i počinjemo raspašoj. Ekipa ne kuži di se našla, no mi ne hajemo – pa znamo mi na Cigane plesat! Frendica odlazi po drugu rundu cuge u wc. Odjednom, netko me prima za rame. Bio je to redar, govori mi da uđem u lift. Ništa ne kužim. Pojavljuje se drugi redar po moju frendicu, moli me da uzmem stvari, ulazimo svi četvero u lift.

Skužim da su to 2 agenta Smitha, pucamo u smijeh. Fina odjelca i audio prijenosnici u uhu. Otpratili su nas ko predsjednike do suprotnih eskalatora, za put prema dolje. Pitam ih zašto smo izbačeni, a Smith odgovara da je tako rekao Šef. Nađemo se vani, popijemo svoju malu rakijicu, pa put do Klaonice, prema boljoj budućnosti.

Standardno
Kultura

SMRT, VRATA ŽIVOTA – STARA ZAGREBAČKA GROBLJA I POGREBI, Muzej grada Zagreba (12. 12. 2011. – 26. 2. 2012.)

 

Piše: Bojan Krištofić

‘Der Tod ist groß. / Wir sind die Seinen / lachenden Munds. / Wenn wir uns mitten im Leben meinen, / wagt er zu weinen / mitten in uns.’

 

‘Smrt je velika. / Mi pripadamo njoj / i onda kad je veseo naš glas. / I kada nam se čini da smo / usred života, ona smelo svoj / tužni i plačni diže poj / usred nas.’

Rainer Maria Rilke

Kratki tekst što slijedi subjektivni je osvrt na zanimljivu izložbu Smrt, vrata života – stara zagrebačka groblja i pogrebi, održanu od 12. prosinca prošle godine, do 26. veljače u potkrovlju Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici na Gornjem gradu. U duhu naše koncepcije pisanja o svekolikom životu mile nam metropole, prije ili poslije morali smo se osvrnuti i na vječno pitanje umiranja u Zagrebu, a održana izložba tome je upravo idealan povod. Premda ju se više ne može pogledati, mišljenja smo kako u medijima nije bila adekvatno popraćena (možda i s razlogom), pa neka ovaj ‘post scriptum’ posluži, ako ništa drugo, za promišljanje krajnje točke životnog ciklusa koja nas sve jednog dana očekuje. Veliki njemački pjesnik Rilke u uvodnom citatu o smrti mrmori prilično malodušno, uvijek i svugdje slušajući njen poj, pronalazeći ga, na kraju krajeva, prije svega u samom sebi.

Ako prihvatimo ideju kako je pogrebna glazba određena ljudska interpretacija tog apstraktnog samrtnog poja, onda su se autori izložbe, prema onome što smo čuli pri razgledavanju, mogli odlučiti i za bolji soundtrack odlaska na vječna lovišta. Uza sve ostale eksponate i dekoracije, a bilo ih je mnogo, pa je trebalo vremena da bi ih se smireno i koncentrirano proučilo, iz skrivenih zvučnika neprekidno su dopirale note sakralne pogrebne glazbe (znate već, crkveni zborovi i grleni glasovi onozemaljskog prizvuka), koje su, pretpostavljam, posjetiteljima trebale približiti meditativni i nespokojni pogrebni ugođaj, predstaviti smrt kao krajnje ozbiljan, obvezujući fenomen, no efekt je, dakako, bio posve suprotan, te je (ne samo) nametljiva glazba cijeli dizajn postava izložbe odvela u drugu krajnost, u smiješan i otrcan zagrobni kič. Pribrojite tome snimke govora sa zagrebačkih sprovoda i imate toliko precizan primjer pojma ‘kontraefekt’ da se gotovo zapitate kako Zagreb nije pogodio oveći potres od prevrtanja u grobu svih gradskih pokojnika. Ipak, nije sve bilo tako crno. Dapače, većinom je bilo vrlo ljubičasto. Osim crnih paravana na koje su dizajneri postava, Lana i Željko Kovačić, okačili tiskane fotografije, osmrtnice, članke iz novina i slične tragove umiranja, većina je prostora bila okićena dojmljivom ljubičastom tkaninom, vjerojatno prvim materijalom za kojim ćete posegnuti ako na brzinu morate u nešto zamotati leš. Ovdje je taj tipični element scenografije horror filmova bio obasjan, osim standardnom muzejskom rasvjetom, i umjetnim sjajem plastičnih svjećica, što je svakako pridonijelo svečanoj i duboko ozbiljnoj atmosferi izložbe. Posjetitelja je na ulazu, poput nekog suvremenog Harona, čekala bista Jima Morrisona s pariškog groblja, djelo domaćeg kipara Mladena Mikulina, krasan primjer kako nema boljeg recepta od smrti za mumificiranje nečijeg celebrity statusa. Na samom kraju izložbe, autori su izložili nekoliko majici i omota ploča metal i rokenrol bendova koji rado koriste kosture i lubanje u svojoj vizualnoj komunikaciji i modnom izričaju. Htjelo se tako upozoriti na sveopću relativizaciju simbolike smrti u dekadentnom zapadnom društvu, pojavu kojoj su dizajneri postava ove izložbe, da napokon ironiju pošaljemo dovraga, dali neupitan i upečatljiv prilog.

Nemojte me krivo shvatiti, izložbu je vrijedilo pogledati. Unatoč svemu, postav je pružao mnogo zanimljivih informacija svakome koga imalo zanimaju pogrebni običaji zagrebačke prošlosti, a takvi su rituali, ruku na srce, jedan od temelja svih ljudskih kultura. Stoga su izloženi primjeri primijenjene umjetnosti nastale u pogrebne svrhe (biste, pogrebne maske, nadgrobne ploče…) rječito govorili i o kulturnoj razvijenosti nekadašnjeg Zagreba, njegovoj spomeničkoj, arhitektonskoj i urbanoj sofisticiranosti, koja se može iznova doživjeti pri svakoj šetnji starom jezgrom Mirogoja, ali i drugim, manje poznatim lokacijama, navedenima na izložbi. Kako bi shvatili što se točno moglo vidjeti, dajem riječ Borisu Mašiću (autoru koncepcije izložbe, u suradnji sa Slavkom Šterkom): ‘U prvom dijelu izložbe, koncipiranom u osam tema, izloženi su predmeti koji, nakon teme o nastanku modela suvremenih groblja i o kršćanskoj eshatologiji, sa šireg aspekta zrcale radnje vezane uz smrt: od pisanja oporuke i primanja sakramenta bolesničkog pomazanja, preko samog trenutka umiranja i popratnih radnji – kao što je objava smrti (osmrtnice) ili priprema odra – pa do organizacije sprovoda, ukopavanja pokojnika te sjećanja na njega. (…) Nasuprot tome, predmeti i tema drugoga dijela izložbe prostorno i vremenski jasno su ograničeni. Kao što se u prvome dijelu izložbe, gotovo osobnim senzibilitetom promišlja fenomen smrti – i slovima su znakovito odijeljene teme – tako se u drugom dijelu izložbe prikaz starih zagrebačkih grobalja tretira formalistički suzdržano. (…) Više od 900 izložaka i muzeografskih pomagala, sabranih iz brojnih baštinskih i njima srodnih ustanova te vjerskih zajednica i osobnih memorabilija, ispisuju društveno-povijesni osvrt na poimanje smrti i zagrobnog života nekadašnjih stanovnika današnjeg Zagreba kojim se otvara čitav niz tema budućim istraživačima zagrebačke povijesti. S druge strane, ukazuje se na pogreb i pogrebne običaje u raznim fazama zagrebačke povijesti, bilo kao kulturološku osobitost srednjovjekovlja u kojem se pokojnici pokapaju na trgovima oko crkava, gdje se istodobno odvijaju sajmovi, bilo kao zaboravljenu činjenicu da su groblja postojala na mjestima koja danas imaju potpuno drugu funkciju.’

Autorima izložbe moram zahvaliti što su mi pomogli riješiti jedan drevni misterij, prisutan u mom životu još od ranog djetinjstva. U predškolskoj dobi, naše mame su mog frenda iz zgrade i mene prvi put odvele u Prirodoslovni muzej u Demetrovoj ulici. U to vrijeme bili smo zadojeni gusarskim filmovima, stripovima i legićima, Gooniesima i ostalim zdravim utjecajima, pa su nas već počele privlačiti lubanje i slično znakovlje, a vidjeti tako nešto odmah je značilo naslutiti prisutnost skrivenog blaga. I tako, nakon izlaska iz muzeja ulazili smo u zapuštene haustore Gornjeg grada, a u jednom, posebno mračnom i vlažnom, na zidu smo ugledali reljef nacerene lubanje ispred ukrštenih kostiju. Mi smo, naravno, željeli pronaći tako nešto, no čim smo ugledali taj zlokobni znamen, vrišteći smo otrčali iz haustora na danje svjetlo. Tako izravno suočavanje sa znamenjem smrti naše blesave dušice nisu uspjele podnijeti. Godine su prošle, sjećanje je bivalo sve nejasnije, i ponekad sam se pitao jesmo li to stvarno doživjeli ili je sve djelić nekakvog sna. Sve dok nisam pogledao izložbu i na jednoj fotografiji vidio točno tu lubanju i adresu kuće u kojoj se nalazi. Riječ je o nadgrobnoj ploči nekog uglednika, sazidanoj u nosivi zid kuće. Otišao sam do tog haustora i još jednom pogledao lubanju koja me nekoć davno prestrašila. Zadržala je dozu tajanstvenosti i nedokučivosti, apsolutno čvrsta u svojoj željeznoj vječnosti, poput onog poja koji je slušao Rilke. No, opet sam izašao na danje svjetlo i našao se usred života koji nas katkad spontano zadivi, te se svojom jednostavnošću i ljepotom opire banalnim prikazima naše putanje, prema Camusu ‘krivulje koju svatko treba prijeći.’

Standardno
Kafići

MELINOVO NOVO RUHO ili fejzore na pozdrav kad vidiš Komandanta

Piše: Nikola Pušonjić

Kada smo započinjali Projekt ”Anwa” jedna od prvih birtija koje smo stavili na listu obaveznih za osvrt bio je legendarni Melin u Tkalčićevoj ulici. Iako već godinama tamo ne zalaze mnoge ekipe, Melin je svakako ostao urezan u kolektivnu svijest pripadnika različitih subkultura svih uzrasta. Kolega Anwaš i ja sjeli smo tamo prije nekakvih devet mjeseci kako bismo malo ”izvidili situaciju”. Ok, sve je u redu, pivo je 13kn, glazba nije loša, moramo brzo napisati nešto o ovome. Pritisnuti obavezama i mojim geografskim porijeklom, osvrt o Melinu kasni skoro godinu dana. Nekidan sam slučajno doletio tamo i shvatio da sam zauvijek zakasnio.

Ruku na srce, Tkalča je oduvijek bila ”šminkersko” mjesto. Argentina, Sunčani sat, Ramazotti i ostali klonovi najposjećenije su i ”najstarije” birtije na ovom popularnom šetalištu. Najstarije ”alternativno” okupljašte drogeraša, mladih granđera, hašomana, (čegevarista, pedera, ljev’čara i inih) na Tkalči bio je parkić ispred Melina, taman po sredini ulice. 2005. i 2006. svaku večer bi park okupirali gore navedeni, neki bi donjeli svoju cugu i samo sjedili u gužvi, a neki bi pak, bili unutar trokuta birtija – MR, Portal i Melin. Ogromnu gužvu obavezno bi oko ponoći rastjerali organi reda i mira, pogotovo nakon što su jedne dnevne novine objavile specijal na tri stranice naslovljen: ”Tkalčićeva – leglo maloljetničkog pijanstva!”

Koliko me sjećanje služi, bio je to zaista prljav način druženja i mnogi su kukali radi toga ali su se nekakvom magijom opet svi vidjeli navečer na istom mjestu.

Promjena u vlasničkoj strukturi rezultirala je otvaranjem sada već mitskog ”Krivog puta” u Runjaninovoj, u prostorijama stare ”Močvare” gdje je dobar dio ”Melin” ekipe preselio (i uselio). Prvih par godina, mnogi su baš ”Krivi put” kolokvijalno nazivali ”Novi Melin”. Policijska pozornost prebacila se na parkiće sa stolovima za ping-pong, a Tkalčićeva je u očima ”alternativaca” postala passé.

Melin je polako padao u zaborav iako je naoko zadržavao stari ”štih”. Pivo je bilo povoljno, a lokacija u strogom centru grada sjajna. Čak sam tu i tamo, kada bi lijepo vrijeme dopustilo, znao i sjesti preko dana na terasu.

Prije par tjedana, kolegici iz redakcije i meni zalomio se jedan od onih ”neočekivanih” pijanih dana, klasična priča – jedno pivo završi safarijem po gradskim ugostiteljskim objektima. Klošareći se Tkalčom zaključimo da dugo nismo bili u Melinu – hajde da provjerimo!

Samouvjereno prilazimo vratima, čvrstim potezom ruke stiskam kvaku i – puf – vremensko-prostorni kontinuum u kojem smo se prije samo sekunde nalazili ostao je iza nas udaljen tisućama svjetlosnih godina.

”Captain, I belive we have been transwarped to the other side of Andromeda Galaxy. We are approximately 7.887.002 light years away from the Solar system. There is a M class planet 2.4 light years from our present location and our sensors are picking weak life signs. Should we hail them?”

”Hvala komandante Data! Komandante Riker, pripremite tim i spuštajte se dolje. Saznajte gdje smo i, što je najvažnije, kako da se vratimo!”

”Na zapovijed!”

”Kapetane, nalazimo se u čudnoj mračnoj prostoriji koja podsjeća na jedan zagrebački kafić s početka 21. stoljeća kojeg često posjećujemo u holodeku 003 ali svi senzori pokazuju fluktuacije u subprostornim česticama. Nešto ovdje opako ne valja. Očitavam par znakova života ali su dosta slabi, da nastavljamo?”

”Nastavite, budite oprezni. Pokušajte se sporazumjeti s bićima i ponašajte se prirodno. Javljate status.”

”Isuviše je mračno kapetane ali izgleda da možemo popiti pivo, samo 13 kuna je. Interijer je potpuno crn i loše osvjetljen, čekajte, dolazi konobar…”

”Ne izgledate mi poznato gospodo, kakve su vam to smiješne pidžame?” – zajedljiv je konobar.

”Da, nismo odavde, mislim, jesmo ali dugo nismo bili ovdje. Promijenio se vlasnik, zar ne?”

”Pa iz koje ste vi crne rupe ispali? Vlasnik je preuredio još za Badnjak!”

”Da, da, tako je. Recite, možemo li dobiti dva piva?”

”Evo izvolite.”

”Kapetane, naručili smo pivo ali nelagoda i dalje ostaje, izgleda da su stari visoki stolci koje imamo u holodeku pretapecirani šarenim filcom i da je sve prefarbano u nekakvom čudnom neukusnom stilu, mislim da su to u 21. stoljeću zvali ”kič” ili ”seljačija.”

”Samo hrabro komandante Riker. Picard out.”

”Popit ćemo pivo kapetane ali neka Geordi i Data što prije nađu način kako da se vratimo jer ovdje je grozno! Kapetane, ovdje su i dva romulanska agenta! Enterprise, dvoje za teleportaciju, ponavljam, dvoje za teleportaciju!”

”Komandante Riker”, zausti Data preko komlinka, ”magnetska polja ometaju vaš signal, odavde izgleda da smo upali u nekakvu vrstu romulanske kopije naših programa u holodeku, komandante, javite se, komandante, komandante…”

”Data!!”

Uz blještavu svjetlost i zaglušujuću buku stvorili smo se nazad na Tkalčićevoj. Pa dobro, koji kurac se dogodilo Melinu? Daj, ajmo negdje normalno na pivo!

Standardno