Piše: Bojan Krištofić
Nekoć davno, početkom osmog razreda, i ja sam vjerno štovao neke metal bendove. Bilo je to u onom divnom razdoblju kada nedoraslo i radoznalo čedo, muško ili žensko, s uživanjem kopa po svim raspoloživim izvorima ne bi li pronašlo i čulo glazbu koje nema na televiziji i u tinejdžerskim časopisima, a ne slušaju je ni dosadni šminkeri iz razreda. Tada naprosto ne postoje kriteriji, i sluša se sve što je glasno i slasno, sadrži sočnu psovku, britki sociološki komentar i oštru distorziju, a poželjan je i okus zabranjenog voća i pokoji eksplicitno anarhističko-sotonističko-seksualni motiv na omotu albuma. Kod mene je glazbena priča počela pankom i razgranala se u različitim smjerovima, ali tih sam nježnih godina razvio i toleranciju prema metalu, ljubav prema nekim bendovima, a naročito simpatije prema metalcima kao neprolaznoj i postojanoj subkulturi.
Trendovi dolaze i odlaze, različita su se urbana plemena rađala i umirala. Tipičnih pankera s onim imidžom stare škole, ruku na srce, danas je sve manje, a svjedoci smo i nastanka jedne nove, eklektične i zasada labavo definirane supkulture, sveprisutnih ‘hipstera’. Stari su rejveri odavno izumrli, a raste kao da su se pomiješale s nekim drugim bliskim im skupinama, i privremeno pritajile, barem u Zagrebu. A metalci? Neopterećeni raznovrsnim promjenama u svijetu glazbe, osim unutar svoga, zapravo prilično širokoga žanra, bogatog raznim stilovima, metalci borave u svom svijetu i baš ih briga. Budući da u metalu društveni aktivizam, za razliku od panka, nikad nije bio nužan sastojak supkulturnog koktela, metalci ni ne ovise toliko o najnovijim promjenama u svjetskom ekonomsko-političkom poretku, kao ni o debatama je li se neki bend prodao ili ne, osim ako je zvuk ublažio do neprepoznatljivosti.
Metal koncerata u Zagrebu uistinu ne manjka, a viđenije svjetske metal veličine (poput Mastodona), gosti su komercijalnih, više-manje ‘mainstream’ glazbenih festivala. Nego, pitanje glasi – gdje se metalci okupljaju osim u njima sklonim klubovima, te u parkovima poput Ribnjaka i Rokovog perivoja, kad je vrijeme prikladno? Jednom sam s par znanaca takvog usmjerenja cugao na najnižoj razini garaže na Langovom trgu, što je očito najjeftinije rješenje kad je Ribnjak zbog snijega i hladnoće nedostupan. A birtije? Kolegica Mia je prije nekog vremena obišla i opisala Dobar zvuk, koji je jedno od mjesta u Zagrebu blisko metalcima, ali nije jedino.
Na Gornjem gradu, dalje od pogleda šire javnosti, na adresi Opatička 5, iza neuglednih, drvenih vrata, skriva se Runa, prema riječima vlasnika ‘prvi metal bar u Zagrebu’, ako ne i u Hrvata. Vrata su možda neugledna, ali ugled Rune među zagrebačkim metalcima ne jenjava. Ako se ne varam, kraće vrijeme Runa je bila zatvorena, ali njena su gruba vrata sada opet otvorena, na radost i sreću svih ljubitelja žešćeg zvuka. Da, čini se da se u Runi pušta isključivo metal, mekši ili blaži, pa izbor glazbe zasigurno uvjetuje vrstu klijentele i utječe na interes, ali i ukus ciljne publike. S druge strane, Runa se svojim metalom ne nameće, gradi ga ugodno i suptilno, ispunivši prilično velik prostor detaljima oblikovanima pomalo naivno, al s očitom strašću i zadovoljstvom. Replike runskih natpisa na drvenim reljefima i papirnatim slikama, izrezbarene i naslikane bez pretenzije za simuliranom autentičnošću, daju birtiji sasvim osobit tinejdžerski šarm, poput daha onoga doba kad se slušalo sve, samo da je tajanstveno i opasno.
Ipak, atmosfera Rune nije mračna niti odbojna slučajnim posjetiteljima, pogotovo ne danju. Udobni kauči i glomazne, debele crne fotelje ne bi ostavile ravnodušnim ni poklonike lakih nota, pa kako onda neće privući i ljude koji nisu nikad bili metalci, ali vole čuti malo skandinavskog vrištanja ili grmljavinu bubnjeva s Floride. Kako bi proveli što više vremena na toplom, tu su i popratni sadržaji – na vas čekaju biljar i stolni nogomet, neizostavne prednosti svakog ozbiljnijeg ugostiteljskog objekta koji teži biti nešto više od birtije, a Runa svakako spada u tu grupu. Ne znam održavaju li se u Runi manje žive svirke, no prostor je svakako dovoljno velik za tako nešto, ali zaredali su se posebni programi i tematske glazbene, pa i alkoholne večeri.
Trebalo bi u Runu navratiti četvrtkom navečer, kada rakije koštaju svega četiri (brojkom: 4) kune, i kada atmosfera zasigurno nije mirna, a ljudi, pretpostavljam, ne manjka. No, ja sam u Runu prvi put ušao tek nedavno, jednog hladnog dana, kad sam se s djevojkom vraćao iz Muzeja grada Zagreba, gdje smo pogledali zanimljivu i poučnu izložbu Mors porta vitae – smrt, vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi. Na izložbi su bile izložene i neke majice poznatih metal bendova, kako bi tobože prikazale sveopću trivijalnost smrti kao pojma (ali ne i pojave) u suvremenoj svakodnevici, jer su kosturi i lubanje, zna se, standardna simbolika gotovog svakog (ne samo) metal glazbenog pravca, odnosno supkulture. Je li zato prikladno što smo nakon izložbe posve svjesno zakoračili u Runu, kako bi zaokružili taj kratki izlet do metal subkulture, koju sam u svojim formativnim godinama samo okrznuo? Možda ipak ne.
Metal, a pogotovo Runa, s banalnim poimanjem umiranja nema nikakve veze, a mladosti koja se tamo skuplja takve stvari doista nisu ni na kraj pameti. Ali, ne sumnjam da je vrijeme ispunjeno žestokom glazbom, u nekonformističkoj birtiji gdje se ne pita ni za robu ni za godine, bitan dio njihove svakodnevice. A možda i vaše, zašto ne? Otkada u Vranicanijevoj ulici i na Trgu svete Katarine više ne rade dvije Tolkienove kuće, nekadašnji ugostiteljski ponos Gornjeg grada, krunu najbolje birtije najstarijeg zagrebačkog kvarta suvereno nosi Runa.
anwa.com.hr 