„Crne oči“ u zemlji krvi i mesa

Piše: Mia Mitrović

Proteklih nekoliko dana svjedočili smo nezapamćenom medijskom cirkusu vezanom uz dolazak Anđeline Jolie u Zagreb. Taj ultimativni pseudodogađaj najavljen je kao „kulturni događaj godine“ i svi su se toliko uzjebali da je čak i Severina odgodila porod dok Anđelina ne ode. A „Bred je ostao Pit u Bosni“.

U Multipleks je pohrlila čitava naša provincijska celebrity suita predvođena naravno, Anđelininim novim najboljim frendom, starim pozerom Šerbedžijom. Mene je zadovoljilo promatranje cijele te sramote preko teve ekrana koju su, na radost svekolikog rvackog pučanstva, uživo prenosile sve 3 televizijske kuće.

U sjeni cijelog tog, u svojoj suštini nebitnog performansa, desila se i jedna po meni puno bitnija kazališna premijera slične tematike kao Anđelinin razvikani film. Predstava „Crne oči“ izvedena je u Gavelli prošle subote uz prigodan popratni slavonski tulum na nekoliko florova i aftera.

Iako sam u početku bila pomalo skeptična („nee opet ratna spika, samo to ne, jao!“), bilo je to neloših dva sata i 15 minuta provedenih u teatru. Redateljsko-dramaturški dvojac Ferenčina/Špišić napravili su predstavu za koju mi se čini da će postati hit. Međutim, u ponedeljak u Sikirikiju listam novine i naletim na vrlo čudan neodobravajući tekst o „Crnim očima“. Kritičara je zasmetalo što glumci na sceni piju pivo i rakiju u ogromnim količninama.

Ekipa loče u predstavi? Come on! Komad se bavi slavonskim selom BOGAMU! Šta bi trebali piti? Espreso sa šlagom? Očito vrli kritičar nikada nije bio u slavonskom selu. Ili ga pere nekakva alkoholna apstinencijska kriza pa mu je teatralno pijančevanje zagolicalo jetru i natjeralo ga na ovaj bezrazložan hejt.

Ratna tematika doista je naporna tematika, pogotovo za kazališnu formu i svima nam je već dosta iste. Međutim, ovaj komad ratu prilazi iz sasvim drugog fokusa. Nema opipljivih krivaca, nema žrtve, nema silovanja, žigosanja, lažne patetike. Mali, dobri, pošteni, pijani čovjek iz naroda, nebitno koje nacije i vjere, ustvari se naložio na ratnu ideju i tako je počeo rat na našem otoku. Nema nikakve masonsko-iluminatsko-reptilske urote protiv hrvatskog i srpskog nebeskog naroda, formula je jednostavna. Svi skupa smo popušili najgoru moguću spiku od najgorih mogućih proroka u najgorem mogućem trenutku. I to je to.

Fabula prati 2 bračna para povezana kumstvom u periodu 80-ih i ranih 90-ih. Milenko je Srbin i JNA vojno lice. Ima ženu Zorku, Hrvaticu i kćerku tinejdžerku. Ona hoda s najmlađim od trojice sinova drugog para, Stipana i Mande. Kuha se rat, Stipan je nabrijan pa stavlja 10 metarsku rvacku zastavu na kuću, šalje sinove u rat itd. Najmlađi sin mu zaglavi na odsluženju vojnog roka u JNA i postaje ratnim invalidom u napadu na Sloveniju(!). Najstariji sin priključuje se HOS-u…

Ovo je jedna od rijetkih predstava u kojoj je prvi dio bolji od drugog. Vjerojatno zato jer se prvi dio bavi raspadom Jugoslavije a drugi bananom rata. Drugo poluvrijeme bilo mi je malo pretragično i dramatično za subotu navečer. Ali dobro. Nije mi se svidjela ni poanta s pjesmom Crne Oči koju žene na kraju pjevaju djetetu u kolicima. To bi valjda trebalo simbolizirati nove generacije koje dolaze, neopterećene ratom (moš mislit). Neopterećeni tim glupim ratom će biti tek unuci mojih unuka. Valjda.

Glumce moram pohvaliti, iako su neki imali tremu. Vjerojatno zbog premjere. Posebno su dobri bili Zoran Gogić i Darko Milas u ulogama Milenka i Stipana. Darko Milas kao da je ovom svojom ulogom napravio hommage velikom Fabijanu Šovagoviću. Podsjeća na njega kako fizički tako i glumačkom ekspresijom. Naprosto dominira scenom, što zbog takve uloge, što zbog karizme. Odlična je i Nela Kocsis u ulozi Stipanove žene Mande. Nevjerojatno je kako se uspjela transformirati u sredovječnu sijedu seosku ženu. Slavica Knežević u ulozi Milenkove žene također blista, kao i mlađi dio ansambla.

Ono što mi se najviše svidjelo je crna, čitaj-između-redaka, ironija koja u par momenata prelazi u mračan sarkazam. Ona se najviše očituje u izboru glazbe i zvučnih kulisa. Prva pjesma koja se čuje u predstavi je „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. Naglasak je na stihovima „tko ne sluša pjesmu, slušat će Oluju“. Tko bi rekao da je Bregović ustvari vidoviti Goran. Osim toga, u ratnom kontekstu, „Moja Jugoslavijo“ zvuči nekako tompsonovski. Također, mladi u klubu Havana čagaju na „Insieme“, priglupi hit o europskom jedinstvu, pobjednik Eurosonga u Zagrebu 90. Ružna je to ironija sudbine koju nisam ranije zamijetila. Zvučnu kulisu čine i Tuđmanovi i Slobini govori. Iz ove današnje perspektive zvuče pomalo nestvarno i smiješno.

Sve u svemu, ovakve predstave trebaju se igrati. Ali ne bi ih trebali dolaziti gledati mladi cinici i hipici poput mene nego dežurni dušobrižnici i hipokriti. No oni, koliko vidim, ionako neće shvatiti poantu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s