“Lea i Darija”- kutroazija na kiselo

Piše: Mia Mitrović

U nedjelju sam bila u HNK na premijeri novog filma Branka Ivande „Lea i Darija“. Iako me mučio mamurluk, a vani je sniježilo, veselila sam se što ću ga pogledati jer mi je njegov „Konjanik“ vrlo drag. Međutim, iz HNK sam izašla smorena, sa žgaravicom od kurtoazije na kiselo i loše frankovke koja se posluživala na domjenku.

Lea i Darija“ povijesna je biografska drama. Moram to naglasiti jer vidim da su ga u medijima proglasili dječjim filmom. Da je Ivanda u scenariju bolje razradio dječje likove, odnose među njima i dijaloge, dodao malo humora, mogao je to biti odličan dječji film s moćnom porukom o uvažavanju različitosti i snazi prijateljstva. Ali nije. Eto, to se događa kada redatelj piše scenarij umjesto da se drži redateljske palice, a pisanje prepusti nekom vičnijem. Od filma koji se bavi djecom i dječjim kazalištem uspio je napraviti pomalo ljigavu biografsku dramu. Očito je dugogodišnje režiranje sapunica („Ljubav u zaleđu“, „Pod sretnom zvijezdom“, „Obični ljudi“…) utjecalo na njegove umjetničke sposobnosti.

Priča prati stvarnu sudbinu djevojčice Lee Deutch i njezine obitelji u Zagrebu 30-ih i 40-ih godina. Mala Lea bila je pravo čudo od djeteta; glumila je, plesala i pjevala u HNK; kritika i publika ju je obožavala, kao i njenu najbolju prijateljicu Dariju Gasteiger, „hrvatsku Shierly Temple“. Međutim, zbog svog židovskog podrijetla, mala Lea biva deportirana te umire u vlaku za Auswitz 1943.

Tehnički, film je dobro odrađen. Kamera je super tako da sve profi izgleda. Svidjelo mi se poigravanje crno-bijelim filmom i dokumentarnim materijalima. Posebna pohvala kostimografkinji Barbari Bourek. Kostimi točno opisuju duh epohe, a opet su moderni i danas nošljivi. Lokacije snimanja su odlične i film odiše kolikom-tolikom autentičnošću. Lociranje premijere u HNK isto je bio dobar izbor. Gledati u HNK film u kojem se većina radnje odvija u HNK bilo je zanimljivo iskustvo. Mindfuck igra ogledala. Osim toga, drago mi je da sam saznala za Leu Deutch. Kao i 99.9% ljudi za nju nikad nisam čula. A njena priča vrijedna je da se ispriča. Samo mi je žao što nije ispričana kvalitetnije.

Radnja je šuplja i nejasna, a likovi nedefinirani. Uz sve to, poseban antišmek cijelom filmu daje usiljena, prenaglašena kazališna gluma vrlih Akademaca. Prirodni su kao Pameline sise 1997. Posebno je grozan Sebastijan Cavazza u ulozi Leina oca (čini mi se da se cijelo vrijeme pokušava furat na Clooneya, ali mu baš i ne ide). Groznu glumu nadopunjava i grozan umjetan jezik kojim nitko nikad nije govorio, osim glumaca u hrvatskim serijama, filmovima i sapunicama. Jedini koji su razbili ovu jezičnu monotoniju su Bojana Gregorić (u ulozi šnajderice) i Ivan Đuričić (Striček). Odlična je i Linda Begonja kao zla Darijina mama – volksdeutcherica.

Jedini razlog zbog kojeg se ustvari isplatilo provesti skoro 3 sata u HNK gledajući ovaj film su glavne protagonistice. Nikad neću saznati kakve su na pozornici bile prave Lea i Darija, ali Klara Naka i Tamy Zajec na silverscreenu stvarno rasturaju! Plešu, pjevaju, stepaju i glume ko velike, svaka im čast! Ustvari jedino što je iskreno u ovom filmu njih su dvije (kao i ostala djeca). Sve drugo mi se čini predugačko, predramatično i neiskreno. Kao da se opet uvlačimo u dupe nekome, ne znam kome.

Uz sve ovo, najveći je treš to što me film neodoljivo podsjeća na srpski hit iz 2010. glupog naslova „Montevideo, bog te video“. Neke scene kao da su preslikane iz Montevidea. Na prvi pogled, Montevideo i „Lea i Darja“ nemaju nikakve veze; prvi je o nogometu, drugi o kazalištu i holokaustu. Ipak, oba filma smještena su u isto razdoblje. Prvi prati prijateljstvo između dva nogometaša, Moše i Tirketa a drugi Leu i Dariju. Oba pokušavaju autentično prikazati život ljudi u Bg-u i Zg-u. Iako nisam pretjerano oduševljena ni s njim, Montevideu je to bolje uspjelo. Nogomet se igra na prljavim nepopločenim ulicama, rakija se loče u sumnjivim krčmama, fensi ekipa pleše čarlston i puši pljuge na muštiklu, sve uz odličan soundtrack. Ima života, psovki, zajebancije i nije ni čudo da ga je u kinima gledalo pola milijuna ljudi i da je snimljen nastavak.

Čisto sumnjam da će Leu i Darju vidjeti upola toliko publike. Upravo zbog toga jer fali životnosti i iskrenosti kao i većini hrvatskih filmova. Naši redatelji kao da se razmeću i prenemažu svojim tehničkim znanjem, a priču i likove stavljaju u drugi plan. I naravno, sve mora biti dramatično, dubokoumno i tragično, nedo bog da netko neku foru baci tu i tamo. Tužno je da je najbolji hrvatski film snimljen prije 42 godine, a otad – ništa.

Osvrnut ću se još na nedavna sportska događanja, pobjede, poraze i dodati još malo ljute rane na ljutu travu. Naši mrski istočni susjedi već su desetljećima regionalni prvaci jedne važne discipline, a to je sedma umjetnost. I umjesto divljanja po tribinama bilo bi dobro da se pokrene zdravo natjecanje i u filmu – tko će snimiti bolji. Na radost svih!

Oglasi

10 misli o ““Lea i Darija”- kutroazija na kiselo

  1. ”Kamera je super tako da sve profi izgleda”. Wtf?

    Filmski kritičar ili Jurica s kvartovskog igrališta? Moramo bit ozbiljni ovdje.

    Glumu akademaca nije trebalo spominjati. Jasno je kao dan da su s glumom spretni ko dikobrazi s vodenim balonima.

  2. why so serious?

    “Anwa pokušava spojiti dvije naoko potpune suprotnosti – pisati o objektivnih 5W (Who, Where, When, Why, What) ali kroz prizmu subjektivnog”

    a dikobrazi su morali bit spomenuti jer su film unakazili

  3. Hmm, zašto bi bilo bitno da su kostimi u povijesnim filmovima “ipak moderni i danas nošljivi”? Inače sam zagovornik postojanja neformalnih medija i općenito “casual” pisanog stila, ali kad vidim stil ovog članka i ovakvo zloupotrebljavanje pojma “treš”, moram reći da mi je ta ideja malo prisjela. Konstruktivnih prijedloga za poboljšanje bi se moglo nabrojati mnogo, ali, za početak, već samo i nalaženje malo manje otrcanih usporedbi od Pamelinih cica bi pomoglo. Ili, recimo, elaboriranje o nekim stvarima koje su spomenute, a ovako djeluju prilično nasumično – npr. kakve veze manjak životnosti filma ima s “uvlačenjem u dupe nekome”. Također, malo proofreadinga ne bi škodilo (počevši od naslova). Mislim, znam da je ovo amatersko novinarstvo, ali… jao. Uglavnom, ideja iza ovog sajta mi se sviđa, ali nažalost egzekucija je zasada stvarno loša.

  4. potpisujem svaku riječ. ideja je odlična, ali realizacija za sada šteka. trebalo bi educirati kadar, nakon toga formirati stil koji mora biti suptilan i elegantan ukoliko se hoće ići u pravcu kritike.

  5. Hej, pa mladi smo jos i sve je ( jos ) u duhu zajebancije i nastojanja. Kritika je apsolutno dobrodosla, ako ste spremni poraditi na kvaliteti slobodno se angazirajte. Otvoreni smo po tom pitanju.

  6. ma koji kurac vi serete?

    pratim anwu već neko vrijeme i tvrdim da je ovaj kadar educiraniji i inteligentniji od 95% hrvatskih novinara!

    suptilnost i elegancija?? ako oćete eleganciju i suptilnost, čitajte pavića, zareze i ostale perplaćene drkadžije a anwu pustite na miru!

    supermi je to što u ovoj zemlji ima 5 milijuna stručnjaka za filmsku kritiku, sport i politiku a kad treba napravit nešto pametno odna svi zakažu i zaseru. ili ako neko nešto nedobog napravi onda se uredno sere po tome!

    marš

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s