Kafići

Runa, Gornjeg grada kruna

Piše: Bojan Krištofić

Nekoć davno, početkom osmog razreda, i ja sam vjerno štovao neke metal bendove. Bilo je to u onom divnom razdoblju kada nedoraslo i radoznalo čedo, muško ili žensko, s uživanjem kopa po svim raspoloživim izvorima ne bi li pronašlo i čulo glazbu koje nema na televiziji i u tinejdžerskim časopisima, a ne slušaju je ni dosadni šminkeri iz razreda. Tada naprosto ne postoje kriteriji, i sluša se sve što je glasno i slasno, sadrži sočnu psovku, britki sociološki komentar i oštru distorziju, a poželjan je i okus zabranjenog voća i pokoji eksplicitno anarhističko-sotonističko-seksualni motiv na omotu albuma. Kod mene je glazbena priča počela pankom i razgranala se u različitim smjerovima, ali tih sam nježnih godina razvio i toleranciju prema metalu, ljubav prema nekim bendovima, a naročito simpatije prema metalcima kao neprolaznoj i postojanoj subkulturi.

Trendovi dolaze i odlaze, različita su se urbana plemena rađala i umirala. Tipičnih pankera s onim imidžom stare škole, ruku na srce, danas je sve manje, a svjedoci smo i nastanka jedne nove, eklektične i zasada labavo definirane supkulture, sveprisutnih ‘hipstera’. Stari su rejveri odavno izumrli, a raste kao da su se pomiješale s nekim drugim bliskim im skupinama, i privremeno pritajile, barem u Zagrebu. A metalci? Neopterećeni raznovrsnim promjenama u svijetu glazbe, osim unutar svoga, zapravo prilično širokoga žanra, bogatog raznim stilovima, metalci borave u svom svijetu i baš ih briga. Budući da u metalu društveni aktivizam, za razliku od panka, nikad nije bio nužan sastojak supkulturnog koktela, metalci ni ne ovise toliko o najnovijim promjenama u svjetskom ekonomsko-političkom poretku, kao ni o debatama je li se neki bend prodao ili ne, osim ako je zvuk ublažio do neprepoznatljivosti.

Metal koncerata u Zagrebu uistinu ne manjka, a viđenije svjetske metal veličine (poput Mastodona), gosti su komercijalnih, više-manje ‘mainstream’ glazbenih festivala. Nego, pitanje glasi – gdje se metalci okupljaju osim u njima sklonim klubovima, te u parkovima poput Ribnjaka i Rokovog perivoja, kad je vrijeme prikladno? Jednom sam s par znanaca takvog usmjerenja cugao na najnižoj razini garaže na Langovom trgu, što je očito najjeftinije rješenje kad je Ribnjak zbog snijega i hladnoće nedostupan. A birtije? Kolegica Mia je prije nekog vremena obišla i opisala Dobar zvuk, koji je jedno od mjesta u Zagrebu blisko metalcima, ali nije jedino.

Na Gornjem gradu, dalje od pogleda šire javnosti, na adresi Opatička 5, iza neuglednih, drvenih vrata, skriva se Runa, prema riječima vlasnika ‘prvi metal bar u Zagrebu’, ako ne i u Hrvata. Vrata su možda neugledna, ali ugled Rune među zagrebačkim metalcima ne jenjava. Ako se ne varam, kraće vrijeme Runa je bila zatvorena, ali njena su gruba vrata sada opet otvorena, na radost i sreću svih ljubitelja žešćeg zvuka. Da, čini se da se u Runi pušta isključivo metal, mekši ili blaži, pa izbor glazbe zasigurno uvjetuje vrstu klijentele i utječe na interes, ali i ukus ciljne publike. S druge strane, Runa se svojim metalom ne nameće, gradi ga ugodno i suptilno, ispunivši prilično velik prostor detaljima oblikovanima pomalo naivno, al s očitom strašću i zadovoljstvom. Replike runskih natpisa na drvenim reljefima i papirnatim slikama, izrezbarene i naslikane bez pretenzije za simuliranom autentičnošću, daju birtiji sasvim osobit tinejdžerski šarm, poput daha onoga doba kad se slušalo sve, samo da je tajanstveno i opasno.

Ipak, atmosfera Rune nije mračna niti odbojna slučajnim posjetiteljima, pogotovo ne danju. Udobni kauči i glomazne, debele crne fotelje ne bi ostavile ravnodušnim ni poklonike lakih nota, pa kako onda neće privući i ljude koji nisu nikad bili metalci, ali vole čuti malo skandinavskog vrištanja ili grmljavinu bubnjeva s Floride. Kako bi proveli što više vremena na toplom, tu su i popratni sadržaji – na vas čekaju biljar i stolni nogomet, neizostavne prednosti svakog ozbiljnijeg ugostiteljskog objekta koji teži biti nešto više od birtije, a Runa svakako spada u tu grupu. Ne znam održavaju li se u Runi manje žive svirke, no prostor je svakako dovoljno velik za tako nešto, ali zaredali su se posebni programi i tematske glazbene, pa i alkoholne večeri.

Trebalo bi u Runu navratiti četvrtkom navečer, kada rakije koštaju svega četiri (brojkom: 4) kune, i kada atmosfera zasigurno nije mirna, a ljudi, pretpostavljam, ne manjka. No, ja sam u Runu prvi put ušao tek nedavno, jednog hladnog dana, kad sam se s djevojkom vraćao iz Muzeja grada Zagreba, gdje smo pogledali zanimljivu i poučnu izložbu Mors porta vitae – smrt, vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi. Na izložbi su bile izložene i neke majice poznatih metal bendova, kako bi tobože prikazale sveopću trivijalnost smrti kao pojma (ali ne i pojave) u suvremenoj svakodnevici, jer su kosturi i lubanje, zna se, standardna simbolika gotovog svakog (ne samo) metal glazbenog pravca, odnosno supkulture. Je li zato prikladno što smo nakon izložbe posve svjesno zakoračili u Runu, kako bi zaokružili taj kratki izlet do metal subkulture, koju sam u svojim formativnim godinama samo okrznuo? Možda ipak ne.

Metal, a pogotovo Runa, s banalnim poimanjem umiranja nema nikakve veze, a mladosti koja se tamo skuplja takve stvari doista nisu ni na kraj pameti. Ali, ne sumnjam da je vrijeme ispunjeno žestokom glazbom, u nekonformističkoj birtiji gdje se ne pita ni za robu ni za godine, bitan dio njihove svakodnevice. A možda i vaše, zašto ne? Otkada u Vranicanijevoj ulici i na Trgu svete Katarine više ne rade dvije Tolkienove kuće, nekadašnji ugostiteljski ponos Gornjeg grada, krunu najbolje birtije najstarijeg zagrebačkog kvarta suvereno nosi Runa.

Oglasi
Standardno
Kultura

„Crne oči“ u zemlji krvi i mesa

Piše: Mia Mitrović

Proteklih nekoliko dana svjedočili smo nezapamćenom medijskom cirkusu vezanom uz dolazak Anđeline Jolie u Zagreb. Taj ultimativni pseudodogađaj najavljen je kao „kulturni događaj godine“ i svi su se toliko uzjebali da je čak i Severina odgodila porod dok Anđelina ne ode. A „Bred je ostao Pit u Bosni“.

U Multipleks je pohrlila čitava naša provincijska celebrity suita predvođena naravno, Anđelininim novim najboljim frendom, starim pozerom Šerbedžijom. Mene je zadovoljilo promatranje cijele te sramote preko teve ekrana koju su, na radost svekolikog rvackog pučanstva, uživo prenosile sve 3 televizijske kuće.

U sjeni cijelog tog, u svojoj suštini nebitnog performansa, desila se i jedna po meni puno bitnija kazališna premijera slične tematike kao Anđelinin razvikani film. Predstava „Crne oči“ izvedena je u Gavelli prošle subote uz prigodan popratni slavonski tulum na nekoliko florova i aftera.

Iako sam u početku bila pomalo skeptična („nee opet ratna spika, samo to ne, jao!“), bilo je to neloših dva sata i 15 minuta provedenih u teatru. Redateljsko-dramaturški dvojac Ferenčina/Špišić napravili su predstavu za koju mi se čini da će postati hit. Međutim, u ponedeljak u Sikirikiju listam novine i naletim na vrlo čudan neodobravajući tekst o „Crnim očima“. Kritičara je zasmetalo što glumci na sceni piju pivo i rakiju u ogromnim količninama.

Ekipa loče u predstavi? Come on! Komad se bavi slavonskim selom BOGAMU! Šta bi trebali piti? Espreso sa šlagom? Očito vrli kritičar nikada nije bio u slavonskom selu. Ili ga pere nekakva alkoholna apstinencijska kriza pa mu je teatralno pijančevanje zagolicalo jetru i natjeralo ga na ovaj bezrazložan hejt.

Ratna tematika doista je naporna tematika, pogotovo za kazališnu formu i svima nam je već dosta iste. Međutim, ovaj komad ratu prilazi iz sasvim drugog fokusa. Nema opipljivih krivaca, nema žrtve, nema silovanja, žigosanja, lažne patetike. Mali, dobri, pošteni, pijani čovjek iz naroda, nebitno koje nacije i vjere, ustvari se naložio na ratnu ideju i tako je počeo rat na našem otoku. Nema nikakve masonsko-iluminatsko-reptilske urote protiv hrvatskog i srpskog nebeskog naroda, formula je jednostavna. Svi skupa smo popušili najgoru moguću spiku od najgorih mogućih proroka u najgorem mogućem trenutku. I to je to.

Fabula prati 2 bračna para povezana kumstvom u periodu 80-ih i ranih 90-ih. Milenko je Srbin i JNA vojno lice. Ima ženu Zorku, Hrvaticu i kćerku tinejdžerku. Ona hoda s najmlađim od trojice sinova drugog para, Stipana i Mande. Kuha se rat, Stipan je nabrijan pa stavlja 10 metarsku rvacku zastavu na kuću, šalje sinove u rat itd. Najmlađi sin mu zaglavi na odsluženju vojnog roka u JNA i postaje ratnim invalidom u napadu na Sloveniju(!). Najstariji sin priključuje se HOS-u…

Ovo je jedna od rijetkih predstava u kojoj je prvi dio bolji od drugog. Vjerojatno zato jer se prvi dio bavi raspadom Jugoslavije a drugi bananom rata. Drugo poluvrijeme bilo mi je malo pretragično i dramatično za subotu navečer. Ali dobro. Nije mi se svidjela ni poanta s pjesmom Crne Oči koju žene na kraju pjevaju djetetu u kolicima. To bi valjda trebalo simbolizirati nove generacije koje dolaze, neopterećene ratom (moš mislit). Neopterećeni tim glupim ratom će biti tek unuci mojih unuka. Valjda.

Glumce moram pohvaliti, iako su neki imali tremu. Vjerojatno zbog premjere. Posebno su dobri bili Zoran Gogić i Darko Milas u ulogama Milenka i Stipana. Darko Milas kao da je ovom svojom ulogom napravio hommage velikom Fabijanu Šovagoviću. Podsjeća na njega kako fizički tako i glumačkom ekspresijom. Naprosto dominira scenom, što zbog takve uloge, što zbog karizme. Odlična je i Nela Kocsis u ulozi Stipanove žene Mande. Nevjerojatno je kako se uspjela transformirati u sredovječnu sijedu seosku ženu. Slavica Knežević u ulozi Milenkove žene također blista, kao i mlađi dio ansambla.

Ono što mi se najviše svidjelo je crna, čitaj-između-redaka, ironija koja u par momenata prelazi u mračan sarkazam. Ona se najviše očituje u izboru glazbe i zvučnih kulisa. Prva pjesma koja se čuje u predstavi je „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. Naglasak je na stihovima „tko ne sluša pjesmu, slušat će Oluju“. Tko bi rekao da je Bregović ustvari vidoviti Goran. Osim toga, u ratnom kontekstu, „Moja Jugoslavijo“ zvuči nekako tompsonovski. Također, mladi u klubu Havana čagaju na „Insieme“, priglupi hit o europskom jedinstvu, pobjednik Eurosonga u Zagrebu 90. Ružna je to ironija sudbine koju nisam ranije zamijetila. Zvučnu kulisu čine i Tuđmanovi i Slobini govori. Iz ove današnje perspektive zvuče pomalo nestvarno i smiješno.

Sve u svemu, ovakve predstave trebaju se igrati. Ali ne bi ih trebali dolaziti gledati mladi cinici i hipici poput mene nego dežurni dušobrižnici i hipokriti. No oni, koliko vidim, ionako neće shvatiti poantu.

Standardno
Kafići

Divas – eklektična oaza u centru grada

Piše: Lana Krstulović

Nedavno sam slučajno, nakon jednog predstavljanja knjige u Booksi, završila u jednom drugom kafiću u istoj ulici (Martićevoj, za one koji nemaju blage veze o kakvoj ja to “buksi” pričam). Taj sam kafić već snimila izvana jednom prigodom dok sam kraj njega prolazila na povratku iz dućana, ali nisam nikad ušla u njega (no napomenula sam dragom da moram obavezno jednom tamo sjest na cugu).

Inače živim dosta blizu ali nisam baš neka brijačica po kafanama pa mi je tako valjda i ovo promaklo. No ovaj me kafić privukao na prvu loptu. Možda zbog patkice koja pliva u vodi unutar prozirne PVC vrećice u izlogu. A možda zbog retro chic detalja unutra, koje sam uspjela primijetiti u tih par sekundi. Možda zbog općenitog šarenila i mnoštva okvira, ogledala, čudnih, na prvi pogled nespojivih stilova. Ili to sve skupa? Želja mi se ostvarila nedugo poslije i moram priznati da sam bila stvarno pomalo uzbuđena što idemo baš tamo, u Divas, na cugu poslije Bookse. A nisam baš osoba koja se pretjerano uzbuđuje oko odlaska u kafić ili birtiju. Ovoga puta jedva sam dočekala da vidim što još ima unutra. I nisam ostala razočarana.

Sve ono što sam izvana mogla samo zamisliti, unutra se počelo materijalizirati pred mojim očima. Plus neke stvari koje nisam mogla ni zamisliti (kao što je na primjer lopata u funkciji noge od stola).

Konobar je bio vrlo ljubazan, pristupačan, opušten, iliti po naški – “ful simpa”. Mrzim kad su konobari bezobrazni ili onako snobovski uštogljeni, ili nedobog jedno i drugo u istoj osobi. Ni najkulerskije uređenje birca ne pomaže ak’ mi konobar kvari cijeli dojam. Ovdje je sve k’o po špagi. Sve je za pet. Mislim da bi se ovaj kafić mogao svidjeti svima. Odiše nekim pomalo hipsterskim prizvukom, ali ne snobizmom, ima notu mladosti i dozu mudrosti, iz njega vrišti pop kultura, ali istodobno prodire tradicija (koju najbolje dočarava orijentalni tepih na šanku), on ima previše a opet ti nije dosta gledati; toliko je detalja i, čini mi se, toliko truda uloženo u dotjerivanje ove male oaze u centru, da je i ta sama činjenica dovoljna. Ali s obzirom da su uspjeli u tome da sve to skupa ispadne tako simpatično i ukusno, a ne kičasto i pompozno, od čega uvijek postoji opasnost kad ideš stavljat puno stvari na jedno mjesto, tim bolje i svaka im čast! Meni osobno naj detalji su knjige (i poneki stari dobri Nomad) umjesto slika na zidovima i old-school lusteri, kao s Hrelića, “odjeveni” u novine.

Bila sam tamo samo jednom tako da nisam ni bila u prilici razgledavati sve detalje (definitivno idem tam’ na kavu opet – već danas!), ali ono što je vjerojatno većini bitno uspjela sam snimiti (okom, ne kamerom). Dakle, ako ste pušač, nemate brige. Vas u Divasu očekuje separe za pušače (nemojte se bojati da ćete biti skroz separirani – separe je u staklu, tako da ćete ovu segregaciju jedva i primijetiti, a i definitivno ste u prednosti jer iz separea možete mahnuti konobaru – šank je smješten odmah preko puta)! Ovako dobro prostorno rješenje i stvarno “poseban” prostor (a ne samo udaljen no ne i razdvojen od nepušača) mislim da nisam još vidjela. Smatram da bi ovim kafićem stvarno svi trebali bit’ zadovolj(e)ni! Nepušači se ne truju, a pušači imaju svoju pravu malu oazu dima. I klima uređaj, da se baš ne podave. 🙂

Ono što vas sve najvjerojatnije najviše zanima su cijene. E pa nisam, moram priznati, temeljito proučavala cjenik i pamtila cijene svega napamet. Znam da su domaće pive oko 12 kuna, što je standardno (op.ur. Pivo je 15kn). I ako sam dobro zapamtila, nemaju Karlovačko. Ali možda bolje da odete sami provjeriti jesam li vas lagala!

Standardno
Kafići

Dobra Baza

Piše: Bojan Krištofić

Sibirska zima obrušila se na Zagreb. Kad smo se već ponadali da ćemo do kraja ožujka uživati u prohladnoj, ali ipak podnošljivoj klimi, neočekivane vremenske prilike pretvorile su metropolu, te ostatak Hrvatske i regije u nešto pomalo nalik neslavnom arhipelagu Gulag. Gdje da se sklonimo od ciče zime, gdje možemo provesti par ugodnih sati sa svojom boljom polovicom i ekipom, pijuckajući tople napitke ili alkohol po umjerenoj cijeni? Ponekad naprosto ne želimo dangubiti doma, unatoč polarnoj atmosferi u gradu. Starci nikako da se maknu iz stana, ušuškali su se pred televizorom, a mi smo zagrebački studenti bez stalnih primanja i do prve podstanarske avanture proći će još koja godinica.

U takvoj situaciji, jedini je izlaz pronaći neku ugodnu birtiju s intimnom atmosferom i odlaziti tamo sve dok nam ne dojadi i bacimo se u potragu za drugom. Silvija i ja smo u zadnje vrijeme, htjeli ne htjeli, gotovo doktorirali u području empirijskog istraživanja različitih krčmi i kafića u užem centru Zagreba, od Trga Francuske Republike do prvih ulica Dubrave, od vrha Jurje Vesi do južnog kraka Savske ulice.

Jedno se mjestašce uskoro ipak izdvojilo šarmom i toplinom – dobro poznata birtija u onoj nenametljivoj, sjevernoj polovici Tkalčićeve ulice, daleko od bezličnih kafića južno od turskih zalogajnica; i privlačnih i simpatičnih, ali za ljude željne samoće i nježnosti ipak neprikladnih mjesta poput Cice ili popularnog ‘Rođe’ na Opatovini. Kad se prođe pokraj Funka, ostavi za sobom Melin, Portal, Ivicu i Maricu, pa i Mikinu klet, dolazi se do Baze, objekta s kojeg do prije dva tjedna još nisu skinuli Božićne ukrase, a odbojni najlon štiti od snijega i leda malu terasu na kojoj nitko ne sjedi. Baza se diči činjenicom da je prva točila Nikšićko pivo u Zagrebu, i to je popularno crnogorsko piće još uvijek jedan od glavnih razloga zbog kojeg ljudi u Bazu zalaze.

Međutim, nije i jedini. Bazin glavni adut je privlačna atmosfera oblikovana relativno ukusnim drvenim šankom i namještajem, te ono glavno – separei! Cijela je Baza podijeljena na više malih separea, za manje ili veće društvo, za one željne neometanog klafranja ili drpanja donekle nevidljivog tuđim pogledima. Veći dio vremena svira pozadinska glazba koju je lako ignorirati, sve dok konobar ne popije čašicu previše i zavrti glasni euro disco, što neće smetati nikome tko je ionako podmazan pivom i žesticom.

Domaći ugođaj daje Bazi izgled uređenije birtije nekog planinarskog doma, a kako po ovom snijegu i ledu uspon na Sljeme i uživanje u grahu kod Grafičara zasad još nisu opcija, Baza je najprihvatljivija alternativa. Što će reći kako ne bi bilo loše kad bi u bazi bilo i štogod za grickanje, da nam njena usluga dodatno upotpuni ove mrzle dane. S druge strane, poljupci navodno sagorijevaju kalorije učinkovitije od nekih teretana, pa je kombinacija grickanja delikatesa iz neke pekare i intimnijeg druženja u separeu Baze možda pravi recept za preživljavanje ove opake zime.

A kad u nekom trenutku ipak teturajući izađete iz tog gostoljubivog mjesta, nitko vas ne sprečava da zavirite u neku od obližnjih birtija koje rade duže i nude plesni podij, pa da već omamljeni iskusite i druge čari ove hladne, promrzle, ali katkad tople zime.

Standardno
Kultura

“Lea i Darija”- kutroazija na kiselo

Piše: Mia Mitrović

U nedjelju sam bila u HNK na premijeri novog filma Branka Ivande „Lea i Darija“. Iako me mučio mamurluk, a vani je sniježilo, veselila sam se što ću ga pogledati jer mi je njegov „Konjanik“ vrlo drag. Međutim, iz HNK sam izašla smorena, sa žgaravicom od kurtoazije na kiselo i loše frankovke koja se posluživala na domjenku.

Lea i Darija“ povijesna je biografska drama. Moram to naglasiti jer vidim da su ga u medijima proglasili dječjim filmom. Da je Ivanda u scenariju bolje razradio dječje likove, odnose među njima i dijaloge, dodao malo humora, mogao je to biti odličan dječji film s moćnom porukom o uvažavanju različitosti i snazi prijateljstva. Ali nije. Eto, to se događa kada redatelj piše scenarij umjesto da se drži redateljske palice, a pisanje prepusti nekom vičnijem. Od filma koji se bavi djecom i dječjim kazalištem uspio je napraviti pomalo ljigavu biografsku dramu. Očito je dugogodišnje režiranje sapunica („Ljubav u zaleđu“, „Pod sretnom zvijezdom“, „Obični ljudi“…) utjecalo na njegove umjetničke sposobnosti.

Priča prati stvarnu sudbinu djevojčice Lee Deutch i njezine obitelji u Zagrebu 30-ih i 40-ih godina. Mala Lea bila je pravo čudo od djeteta; glumila je, plesala i pjevala u HNK; kritika i publika ju je obožavala, kao i njenu najbolju prijateljicu Dariju Gasteiger, „hrvatsku Shierly Temple“. Međutim, zbog svog židovskog podrijetla, mala Lea biva deportirana te umire u vlaku za Auswitz 1943.

Tehnički, film je dobro odrađen. Kamera je super tako da sve profi izgleda. Svidjelo mi se poigravanje crno-bijelim filmom i dokumentarnim materijalima. Posebna pohvala kostimografkinji Barbari Bourek. Kostimi točno opisuju duh epohe, a opet su moderni i danas nošljivi. Lokacije snimanja su odlične i film odiše kolikom-tolikom autentičnošću. Lociranje premijere u HNK isto je bio dobar izbor. Gledati u HNK film u kojem se većina radnje odvija u HNK bilo je zanimljivo iskustvo. Mindfuck igra ogledala. Osim toga, drago mi je da sam saznala za Leu Deutch. Kao i 99.9% ljudi za nju nikad nisam čula. A njena priča vrijedna je da se ispriča. Samo mi je žao što nije ispričana kvalitetnije.

Radnja je šuplja i nejasna, a likovi nedefinirani. Uz sve to, poseban antišmek cijelom filmu daje usiljena, prenaglašena kazališna gluma vrlih Akademaca. Prirodni su kao Pameline sise 1997. Posebno je grozan Sebastijan Cavazza u ulozi Leina oca (čini mi se da se cijelo vrijeme pokušava furat na Clooneya, ali mu baš i ne ide). Groznu glumu nadopunjava i grozan umjetan jezik kojim nitko nikad nije govorio, osim glumaca u hrvatskim serijama, filmovima i sapunicama. Jedini koji su razbili ovu jezičnu monotoniju su Bojana Gregorić (u ulozi šnajderice) i Ivan Đuričić (Striček). Odlična je i Linda Begonja kao zla Darijina mama – volksdeutcherica.

Jedini razlog zbog kojeg se ustvari isplatilo provesti skoro 3 sata u HNK gledajući ovaj film su glavne protagonistice. Nikad neću saznati kakve su na pozornici bile prave Lea i Darija, ali Klara Naka i Tamy Zajec na silverscreenu stvarno rasturaju! Plešu, pjevaju, stepaju i glume ko velike, svaka im čast! Ustvari jedino što je iskreno u ovom filmu njih su dvije (kao i ostala djeca). Sve drugo mi se čini predugačko, predramatično i neiskreno. Kao da se opet uvlačimo u dupe nekome, ne znam kome.

Uz sve ovo, najveći je treš to što me film neodoljivo podsjeća na srpski hit iz 2010. glupog naslova „Montevideo, bog te video“. Neke scene kao da su preslikane iz Montevidea. Na prvi pogled, Montevideo i „Lea i Darja“ nemaju nikakve veze; prvi je o nogometu, drugi o kazalištu i holokaustu. Ipak, oba filma smještena su u isto razdoblje. Prvi prati prijateljstvo između dva nogometaša, Moše i Tirketa a drugi Leu i Dariju. Oba pokušavaju autentično prikazati život ljudi u Bg-u i Zg-u. Iako nisam pretjerano oduševljena ni s njim, Montevideu je to bolje uspjelo. Nogomet se igra na prljavim nepopločenim ulicama, rakija se loče u sumnjivim krčmama, fensi ekipa pleše čarlston i puši pljuge na muštiklu, sve uz odličan soundtrack. Ima života, psovki, zajebancije i nije ni čudo da ga je u kinima gledalo pola milijuna ljudi i da je snimljen nastavak.

Čisto sumnjam da će Leu i Darju vidjeti upola toliko publike. Upravo zbog toga jer fali životnosti i iskrenosti kao i većini hrvatskih filmova. Naši redatelji kao da se razmeću i prenemažu svojim tehničkim znanjem, a priču i likove stavljaju u drugi plan. I naravno, sve mora biti dramatično, dubokoumno i tragično, nedo bog da netko neku foru baci tu i tamo. Tužno je da je najbolji hrvatski film snimljen prije 42 godine, a otad – ništa.

Osvrnut ću se još na nedavna sportska događanja, pobjede, poraze i dodati još malo ljute rane na ljutu travu. Naši mrski istočni susjedi već su desetljećima regionalni prvaci jedne važne discipline, a to je sedma umjetnost. I umjesto divljanja po tribinama bilo bi dobro da se pokrene zdravo natjecanje i u filmu – tko će snimiti bolji. Na radost svih!

Standardno