NOVA SEZONA KINA TUŠKANAC POČELA JE ŠOKOM!

Piše: Boris Vuković – Bobi

Kino Tuškanac je otvorilo sezonu s vrlo zanimljivim filmskim ostvarenjima, od kojih sam se najviše veselio Grku Zorbi (1964), Prisluškivanju (1974) i Frankensteinu (1931). Nisam mogao ni zamisliti kakav ću šok doživjeti u ovom programu.

Priča o Zorbi nagrađena je sa 3 Oscara, a većina ljudi, koji i ne znaju za film, sigurno su čuli glazbenu temu Mikisa Theodorakisa na radiju ili na nekoj televizijskoj seriji. Upravo zadnja scena, u kojoj slušamo poznati glazbeni uradak, bila je upropaštena s uobičajenim skakanjem vrpce, uvijek neugodnim iznenađenjem ovog predivnog kina. Moja je pogreška što nisam to predvidio već po uvodnoj špici (ili po onome što je bilo prikazano od nje), ali, sudeći po razočaranim uzdasima kino publike, nisam bio jedini nespreman na neugodnosti u kino dvorani. Iako se radilo o velikim propustima, kvaliteta ovog velikog filmskog djela mi nije dopustila da mi takva nesreća umanji oduševljenje na izlasku iz kina. Gledajući toplu, na trenutke smiješnu, na trenutke tužnu priču o Grku Alexisu Zorbi (Anthony Quinn), jednoj od najposebnijih filmskih pojava uopće, koji partnerskom suradnjom Englezu Basilu (Alan Bates) mijenja poglede na život, bilo je jedno od boljih iskustava ispred velikog kino platna. Nisam mogao ni naslutiti da će me nevolja veća od upropaštene zadnje scene Grka Zorbe zadesiti u tom tjednu.

Sljedeći film na mojem rasporedu bio je Prisluškivanje, koji Gene Hackman i Francis Ford Coppola smatraju najdražim filmom na kojem su ikada radili. Gene Hackman tumači Harrya Coula, eksperta za prisluškivanje i nadziranje ljudi, kojemu sljedeći slučaj donosi nevolje u njegov usamljen život. Projekcija za ovaj film prepun obrata, nagrađenog Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu, bila je najuspješnija (makar je zvuk u nekim trenucima bio jako stišan, ali titlovi su spašavali stvar). No ipak, sljedeći dan sam svjedočio najvećem kriminalu kina Tuškanac u povijesti njegovog postojanja, pa čak i većem kriminalu od crveno obojanog filmskog ciklusa Claudea Chabrola.

Oduševljenje Frankesteinom na velikom platnu bilo je nemoguće sakriti. Vučem svog prijatelja za rukav, garantirajući mu provod njegovog života. Zavalimo se u kino sjedala i osjećamo hladnu klimu koja dopire kroz ulazna vrata, stvarajući horor ugođaj. Ako se nećemo slediti od straha, sledit ćemo se od nedostatka grijanja. Boris Karloff u ulozi čudovišta je u prošlosti tjerao publici strah u kosti, a danas smijeh, no to mi ne uspijeva umanjiti ‘respect’ prema klasičnom djelu filmskog horora. Najstrašniji događaj ipak nisam predvidio, kao ni ostatak publike. U trenutku kada čudovište sprema baciti djevojčicu Mariu u jezero (ne mogu to ni napisati), vrpca je preskočila! Po mnogima klimaks filma za vrpcu kina Tuškanac jednostavno nije postojao. Ono što je trebalo izazvati smijeh kod publike (ili užas, ne znam ja), izazvalo je zbunjenost koja je trajala do kraja projekcije, barem u mom slučaju.

Moja ljubav prema ovom kinu nije prestala, ali ovaj šok ću mu teško oprostiti.