Točka do točke – točkica

Piše: Tihana Urlik

Točkicu je nemoguće naći. Da biste imali čast popiti najbolju kavu u gradu, vjerojatno u Vam je potrebno i malo sreće, izuzev snalažljivosti i dobrog poznavanja Zelinske ulice. Potez od Martinovke do KSETa krije tu najbolju kavanu u gradu, a možda i šire. Mislite da pretjerujem? Pokušajte naći tu Točkicu bez straha. Provociram Vas bezobrazno i bezobzirno. Ako su vam bogovi skloni, osjećate povoljan vjetar u leđima i bistro sunce koje otkriva sve tragove oblaka i nađete Točkicu.

Kakva kavana treba biti? Kavana je javna sfera. Ulazite u prostor koji ima vrata, prozore ili ne, šank, konobara, konobaricu ili konobare, mizeriju spadala koje su tamo završili i pokušavaju biti ljudi. Ušli ste. Krugovi oko Vas. Svaki krug ima manji krug. Sve do stolica. Onih zauzetih i onih slobodnih. I u čemu je stvar. Pozdravljanju konobara? Naručivanja pravog napitka? Plesa do Vašeg mjesta? Svih grandioznih ideja i minijaturnih sitnica koje proizvedete do momenta u kojem ste smješteni? Ili zapravo. Samo u tom čaru koji se oslikava u odrazu kave u srazu sa kakofonijom života? Pretjerujem?

Cijene su tu nebitne. Nije ni problem da se opijete u ime besplatnog i uđete u kredit i plan otplate. Stvar je da se oglasite u tom proputovanju bilo kojim prostorima koji Vam stavljaju Točkicu na ùspūt. Stvar s kavanom je ta da ste u njoj kao u dnevnom boravku, da je kava skoro bolja nego što biste ju vi napravili doma i da ste spremni na sve teorije kavanske akcije koje je Balkan sposoban utjeloviti. Točkicu nećete nikada naći jer ona ne postoji. Sve što možete je popiti najbolju kavu u gradu u Točkici. Utočkati se. Stočkati se. Točnuti. Točkariti. Točmariti. Točkombinirati. Točni biti i staviti točku na točkicu. Točkasto?

Točno je samo to da ste ulaskom u Točkicu ušli u kavanu i da je ta kavana sastavljena od najsavršenijeg kružoka minijaturnih udobnih stolaca iz nekih prašina gradskih kavana i da je šank surov i crn, ali nudi sve što vam srce može poželjeti. Usuđujete li se uopće potražiti Točkicu je možda pitanje za rent-a-frendova aka psihijatriju, ali što su rekli Freud i horde koje psihoanalizom produciraju farmakološke otpatke i instant rješenja danas je svježe zabranjeno zapitati da li je javna kultura razuma i uređene slobode moguća u našem post-metafizičkom dobu? Da li je filozofija permanentno izrezana nasumično iz svog utemeljenje u bivanju i antropologiji. Da li pad racionalnosti signalizira mogućnost ili duboku krizu za samu religiju? Zapitao je najznačajniji teoretičar diskurza javne sfere vladara jedine države na svijetu koja nije potpisala UN-ovu povelju o ljudskim pravima. O čemu ja to pišem? Kome? Kakvu posluku porati?