Kultura

NOVA SEZONA KINA TUŠKANAC POČELA JE ŠOKOM!

Piše: Boris Vuković – Bobi

Kino Tuškanac je otvorilo sezonu s vrlo zanimljivim filmskim ostvarenjima, od kojih sam se najviše veselio Grku Zorbi (1964), Prisluškivanju (1974) i Frankensteinu (1931). Nisam mogao ni zamisliti kakav ću šok doživjeti u ovom programu.

Priča o Zorbi nagrađena je sa 3 Oscara, a većina ljudi, koji i ne znaju za film, sigurno su čuli glazbenu temu Mikisa Theodorakisa na radiju ili na nekoj televizijskoj seriji. Upravo zadnja scena, u kojoj slušamo poznati glazbeni uradak, bila je upropaštena s uobičajenim skakanjem vrpce, uvijek neugodnim iznenađenjem ovog predivnog kina. Moja je pogreška što nisam to predvidio već po uvodnoj špici (ili po onome što je bilo prikazano od nje), ali, sudeći po razočaranim uzdasima kino publike, nisam bio jedini nespreman na neugodnosti u kino dvorani. Iako se radilo o velikim propustima, kvaliteta ovog velikog filmskog djela mi nije dopustila da mi takva nesreća umanji oduševljenje na izlasku iz kina. Gledajući toplu, na trenutke smiješnu, na trenutke tužnu priču o Grku Alexisu Zorbi (Anthony Quinn), jednoj od najposebnijih filmskih pojava uopće, koji partnerskom suradnjom Englezu Basilu (Alan Bates) mijenja poglede na život, bilo je jedno od boljih iskustava ispred velikog kino platna. Nisam mogao ni naslutiti da će me nevolja veća od upropaštene zadnje scene Grka Zorbe zadesiti u tom tjednu.

Sljedeći film na mojem rasporedu bio je Prisluškivanje, koji Gene Hackman i Francis Ford Coppola smatraju najdražim filmom na kojem su ikada radili. Gene Hackman tumači Harrya Coula, eksperta za prisluškivanje i nadziranje ljudi, kojemu sljedeći slučaj donosi nevolje u njegov usamljen život. Projekcija za ovaj film prepun obrata, nagrađenog Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu, bila je najuspješnija (makar je zvuk u nekim trenucima bio jako stišan, ali titlovi su spašavali stvar). No ipak, sljedeći dan sam svjedočio najvećem kriminalu kina Tuškanac u povijesti njegovog postojanja, pa čak i većem kriminalu od crveno obojanog filmskog ciklusa Claudea Chabrola.

Oduševljenje Frankesteinom na velikom platnu bilo je nemoguće sakriti. Vučem svog prijatelja za rukav, garantirajući mu provod njegovog života. Zavalimo se u kino sjedala i osjećamo hladnu klimu koja dopire kroz ulazna vrata, stvarajući horor ugođaj. Ako se nećemo slediti od straha, sledit ćemo se od nedostatka grijanja. Boris Karloff u ulozi čudovišta je u prošlosti tjerao publici strah u kosti, a danas smijeh, no to mi ne uspijeva umanjiti ‘respect’ prema klasičnom djelu filmskog horora. Najstrašniji događaj ipak nisam predvidio, kao ni ostatak publike. U trenutku kada čudovište sprema baciti djevojčicu Mariu u jezero (ne mogu to ni napisati), vrpca je preskočila! Po mnogima klimaks filma za vrpcu kina Tuškanac jednostavno nije postojao. Ono što je trebalo izazvati smijeh kod publike (ili užas, ne znam ja), izazvalo je zbunjenost koja je trajala do kraja projekcije, barem u mom slučaju.

Moja ljubav prema ovom kinu nije prestala, ali ovaj šok ću mu teško oprostiti.

Oglasi
Standardno
Kafići

Točka do točke – točkica

Piše: Tihana Urlik

Točkicu je nemoguće naći. Da biste imali čast popiti najbolju kavu u gradu, vjerojatno u Vam je potrebno i malo sreće, izuzev snalažljivosti i dobrog poznavanja Zelinske ulice. Potez od Martinovke do KSETa krije tu najbolju kavanu u gradu, a možda i šire. Mislite da pretjerujem? Pokušajte naći tu Točkicu bez straha. Provociram Vas bezobrazno i bezobzirno. Ako su vam bogovi skloni, osjećate povoljan vjetar u leđima i bistro sunce koje otkriva sve tragove oblaka i nađete Točkicu.

Kakva kavana treba biti? Kavana je javna sfera. Ulazite u prostor koji ima vrata, prozore ili ne, šank, konobara, konobaricu ili konobare, mizeriju spadala koje su tamo završili i pokušavaju biti ljudi. Ušli ste. Krugovi oko Vas. Svaki krug ima manji krug. Sve do stolica. Onih zauzetih i onih slobodnih. I u čemu je stvar. Pozdravljanju konobara? Naručivanja pravog napitka? Plesa do Vašeg mjesta? Svih grandioznih ideja i minijaturnih sitnica koje proizvedete do momenta u kojem ste smješteni? Ili zapravo. Samo u tom čaru koji se oslikava u odrazu kave u srazu sa kakofonijom života? Pretjerujem?

Cijene su tu nebitne. Nije ni problem da se opijete u ime besplatnog i uđete u kredit i plan otplate. Stvar je da se oglasite u tom proputovanju bilo kojim prostorima koji Vam stavljaju Točkicu na ùspūt. Stvar s kavanom je ta da ste u njoj kao u dnevnom boravku, da je kava skoro bolja nego što biste ju vi napravili doma i da ste spremni na sve teorije kavanske akcije koje je Balkan sposoban utjeloviti. Točkicu nećete nikada naći jer ona ne postoji. Sve što možete je popiti najbolju kavu u gradu u Točkici. Utočkati se. Stočkati se. Točnuti. Točkariti. Točmariti. Točkombinirati. Točni biti i staviti točku na točkicu. Točkasto?

Točno je samo to da ste ulaskom u Točkicu ušli u kavanu i da je ta kavana sastavljena od najsavršenijeg kružoka minijaturnih udobnih stolaca iz nekih prašina gradskih kavana i da je šank surov i crn, ali nudi sve što vam srce može poželjeti. Usuđujete li se uopće potražiti Točkicu je možda pitanje za rent-a-frendova aka psihijatriju, ali što su rekli Freud i horde koje psihoanalizom produciraju farmakološke otpatke i instant rješenja danas je svježe zabranjeno zapitati da li je javna kultura razuma i uređene slobode moguća u našem post-metafizičkom dobu? Da li je filozofija permanentno izrezana nasumično iz svog utemeljenje u bivanju i antropologiji. Da li pad racionalnosti signalizira mogućnost ili duboku krizu za samu religiju? Zapitao je najznačajniji teoretičar diskurza javne sfere vladara jedine države na svijetu koja nije potpisala UN-ovu povelju o ljudskim pravima. O čemu ja to pišem? Kome? Kakvu posluku porati?

Standardno
Kafići

No sikiriki, dobar ko burek što ga pravi Akiki

Piše: Tihana Urlik

Zatekli ste se na Trešnjevačkom trgu, umorni od svakodnevnih obaveza i baš bi vam sjela kava? Pokušat ćemo Vas nagnati da se prošetate po Novoj cesti prema sjeveru i odmorite Vaš klonuli duh u No Sikirikiju, kafiću koji osim predivne terase koju obasjava sunce do kasnih popodnevnih sati, te koja je „dog friendly“ – što je prava rijetkost u ovom gradu, ima nešto i onog finog bosanskog sevdaha koji krijepi dušu poput bureka u 4 u jutro. „No sikiriki“ je uostalom i pjesma našeg prvoklasnog balkanskog repera Ede Maajke kojom nas je pozivao da budemo pozitivni ma šta da bilo, pjesma po kojoj je ovaj mali kutak pravog rokenrola i dobio ime. Da, nimalo nevažna stvar, po ulasku Vas dočekaju zvukovi koji nemaju veze sa profitom i brzom slavom. Vrlo opuštajuće. Kao i zeleni drveni zidovi na kojima su crno-bijele fotografije svih tih slavnih muzičara koji su stvarali glazbu po No sikiriki filozofiji, bez obzira koji im stil bio drag.

No sikiriki filozofija, izražena u tom hitu našeg repera, čini se materijalizirana u toj simpatičnoj birtiji koja ima prosječne cijene. Kava s mlijekom 8 kn, pive od točenih kao što su Budweiser od 0,5 za 17 kn, Pan od 0,5 za 13 kn, pa do flaširanih koje su u prosjeku 13kn. Karlovačka i Ožujska tu ne postoje, ali s druge strane, tu vjerno služe Carlsberg, Guinness, Kilkenny i Paulaner. Rakijice će Vas uveseliti po cijeni od 7-8 kn, odnosno radi se o pristojnim kvartovskim cijenama koje vas neće ostaviti praznog džepa sve i ako malo pretjerate.

A da li je No sikiriki samo jedna u nizu kvartovskih birtija? I da li slavni Edo, kada nije zauzet gažama ili snimanjem u studiju pravi kave? Ne i ne. Edo je tihi partner jednom od najglasnijih gazdi koji se najradije razveseli ako gromko zapitate pri ulasku u lokal: „Jel me Edo tražio?“ A što se tiče vanserijske ponude samog lokala, ponedjeljkom obično imaju glazbeni kviz sa nagradama u tekućem obliku. Kviz se održava u tavanskim prostorijama iznad birtije i apsolutno je izazov i svakom olinjalom glazbenom kritičaru, ali i glazbenom amateru koji nadobudno poima vlastito znanje. Tu se održavaju povremeno i promocije spotova domaćih glazbenika, subotom su obično koncerti lokalnih umjetnika, a jedan do dva dana u tjednu su tu večeri posvećene balkanskom rock’n’rollu. Ono što se svakodnevno može naći su kvartovski hahari i bosnasko-zagrebački gelipteri koji će vas bez puno srama uvesti u intimu vlastitih ljubavnih osvajanja ili kladioničarskih uspjeha.

Nema sumnje, bez obzira kakva Vas muka mori, No sikiriki je pravo mjesto za malo ohanete, kako bi naši komšije s one strane Save rekli, potom da saznate pokoji muštuluk, da vidite i čujete kako se trešnjevačka mahala veseli i diše, a dakako i da oharábite džepove u prekrasnom balkanskom sportu povlačenja runde. Pa da vidimo čija majka odjutros nije džemper isplela!

Standardno
Kafići

Diana, Vespa i umorna disko kugla

Piše: Nikola Pušonjić

Povijest kafića na kraju veže u Ilici 8 puna je mutnih i teško provjerljivih priča. Malo gradsko kupalište ”Diana” koje se nalazi gotovo u sklopu lokala svojevremeno je pratila reputacija tajne lezbijske saune koju su pohodile raznorazne gospođe i gospođice u nadi da pronađu nabrzka malo ženske ljubavi. Koliko je to urbana legenda i halucinacija, nikada nećemo sa sigurnošću znati. Postoje i mitske priče o ”zlatnom trokutu” koji su sačinjavale ”Jazovka” na Cvjetnom, ”Diana” u Ilici 8 i ”Video Teatar” na križanju Ilice i Frankopanske ali što je trokut podrazumijevao i koliko se pilota i mornara iz njega nikada nije vratilo, također ostaje misterija. Danas se taj prostor zove Vespa, a čudan je i dalje, što nas ne spriječava da malo-malo banemo na pivu.

Photo by Toni Renaud

Smještena u strogom Centru grada, svega par metara od Trga, Vespa je svima blizu i svima ”usput.” Kad uđete, prvo što primjetite je maleni šank koji često u cijelosti okupiraju muškarci u kasnim četrdesetima. Neka vas to ne zbuni odviše, Vespa privlači i mlado i staro. Preko puta šanka nalazi se veći separe, a tik uz njega i MP3 jukebox. Kad uđete, prođite šank i pokušajte naći mjesto u separeima u dugačkom hodniku.

Neka vas ne iznenade skupine mlađih punoljetnica i punoljetnika kako u bilo koje doba dana ili noći ispijaju goleme količine rakije i piva (od kud im toliko love, pitam se stalno.) Kada popiju taman do one granice da započne pjesma, žamor se uz hodočaćenje k jukeboxu pretvara u uopćenarodno veselje: malo Magazina, pa malo Bijelog Dugmeta, Bajaga i Led Zeppelin kao i neizostavni hitovi svih pijanih djevojaka od 14 do 18 godina – Morska vila i ”Sve(i) su MUŠKI kurveee!” Daleke Obale.

Usamljena mala disko kugla naslušala se u Vespi svega i svačeg i nekako se umorno ljulja i uzdiše: ”Šta ja radim ovdje, vrijeme mi je za penziju. Nitko me ne jebe pola posto.”

Međutim, ova kafana je sve samo ne dosadna. Kombinacija i suživot mladih i starih alko-entuzijasta funkcionira bez problema iako se vikendima, kada zna doći do velike gužve, za red i mir brinu dva redara. ”Stari vespaši” nezadovoljni su ”komercijalizacijom” (?!) lokala i s tugom se prisjećaju vremena kada je pivo koštalo 10 kn i kada je sasvim normalno bilo da ako gladan uđeš i sjedneš za stol s četvrt polubijelog, gazda te ponudi čvarcima i lukom.

Life goes on, ali da se ponekad u zraku osjeća sjeta disko kugle, osjeća se. Čudan odabir slika i murala na zidu boje marelice i uvijek prigušeno svijetlo stvara izvjesnu ”Twin Peaks: Fire Walk With Me” atmosferu ali ako se sjetimo prošlosti lokala, ni to nije čudno.

Vespa gotovo nikada nije prazna i to može zahvaliti činjenici da je cijena alkoholnih pića zaista popularna – Zlatni Pan, najdraže pivo u našoj redakciji (ali i šire) košta sitnih 12 kuna, a rakijice 6 kuna.

S obzirom da se birtije u centru Zagreba uistinu ”komercijaliziraju” i šibaju cijene daleko iznad psihološke granice, Vespa postaje novi punkt mladih boemskih nada kojima ne smeta previše shizofrena jukebox playlista i dernjava intoksiciranih mladih djevojaka.

Standardno
Kafići

En attendant Godot

Piše: Tihana Urlik

Tko je ikada studirao u Zagrebu, a da nije popio kavu u Godotu? Postoji li takav izrod studenski? Ili takve još čekamo, a oni nikako da dođu? Godot je uistinu jedini lokal koji se u čitavom Zagrebu može nazvati epicentrom studentskih lutanja. Jedina birtija koja se zadesila baš svakom studentu, pa makar to bilo samo u prolazu do Studentskog Centra ili nužnog oporavka od dubiozne hrane koju služe u studentskoj menzi.

Istina, Godota smo ama baš svi pričekali, pa makar samo jednom, na tom slavnom uglu gdje je nekad ponosno stajala knjižara, a gdje sada intenzivno smrdi Splitska banka. Točno prekoputa, još uvijek ponosno, stoji Kemijski fakultet, pored kojega je nekada nakratko bio skvot, a sada ponosno diše novi/stari Krivi put. Takve grandiozne interpolacije ne zaslužuje nitko manji od tog našeg Godota, tog neobičnog bradatog poltrona koji ima, ali i tuče, djecu i ama baš nikada ne dolazi, a što je iznimno važno, baš nikada neće doći nitko veći od njega. Kakve li poetične ironije možemo naći u situaciji u kojoj je nasuprot od čekanja u Godotu, park s klupama u kojem pijanci koji se tamo oblokavaju i obitavaju nazivaju Krivi put?

Ono što prvo shvatite po ulasku u klaustrófobičan Godot, jeste da ste ušli u iznimno interesantnu balkansku varijantu veliko-britanskog pȁba. Godot se, naime, sastoji od dva dijela, pa se po ulasku spotičete o šank i nekoliko visokih okruglih stolova koji nekako djeluju magnetno – maligno – agresivno na vaše umorno tijelo. Zapuhne vas dimna zavjesa i nakratko izgubite vid, ali jednom kada se smjestite, ako, naravno, imate sreće, percepcija prostora se mijenja i izvjesni ugodan mračni kòmfōr obuzima vaša izmorena tijela.

Drugi dio Godota, nakon kratkog hodnika je interesatan zbog drvenih park klupica koje stoje uz obje strane prostorije, od kojih svaka čini zaseban stol sa pripadajućim im stolicama. I atmosfera je prava pubska, mračna, zadimljena, sa izvješenim irsko-hrvatskim zastavicama i uokvirenim devetnaeststoljetnim reklamama za Guinness i raznorazne brendove cigareta ili sličnih proizvoda koji su se reklamirali u tom periodu. I taj specifičan žamor koji vas zatiče po ulasku, daje naslutiti da ste ušli u pravu birtiju klasičnog tipa, tip birtije koji moguće polako izumire kako nas ova postmoderna vremena sve više zauzdavaju.

A što Godot nudi dok ga čekate? Prije svega će vas krijepiti bogatijim izborom stranih likera i uvoznih žestokih pića, po istim takvim, uvoznim, cijenama. Od čaja i kave s mlijekom za 9 kn, preko prave irske kave za 27 kn, pa sve do poprilično velikog izbora piva. Od domaćih krećemo od Velebitskog, Ožujskog, Karlovačkog, pa sve do Erdingera, Stelle Artois, Tuborga, Heineken, O’Hara, Leffea i male jadne precijenjene bezalkoholne Bavarije. No nema Guinnessa, iako je na svakoj drugoj reklami.

Možda je baš taj nedostatak Guinnessa razlogom zašto Godot ne dolazi?

Standardno
Nekategorizirano

Veliko Anwa istraživanje o prehrambenim navikama u kasne noćne sate!

Velika većina tulumaša ima naviku pred kraj izlaska otići na kebab ili burek. Međutim, nakon 01:00 ponekad je teško naći pravu lokaciju za zadovoljavanje pijane gladi. Kako bismo izbjegli razne neželjene situacije, pokvarene želuce i slično, odlučili smo provesti anketu: Gdje jedete nakon izlaska i gdje je najbolji burek/pizza/kebab nakon 01:00 u Zagrebu? 

Glasujte za svoje najdraže mjesto, nakon čega će Anwa Tim stručno obići sve popularne punktove i složiti listu najboljih i najpouzdanijih lokala za pijani noćni objed! Dobar tek!

Standardno