Tko je ukrao dušu dobrom starom Gjuri II?

Piše: Mia Mitrović

Moj profesor iz matematike u osnovnoj školi zvao se Gjuro Kelemin. Bio je trešnjevačka legenda debelog trbuha u pohabanim socrealističkim hlačama. Nastava iz matematike kod njega bila je fun time začinjen našim klinačkim nepodopštinama i Gjurinim biserima. I uvijek kada bih na putu do škole ugledala plakat za klub Gjuro II pomislila bih da ga je netko imenovao Gjuri Keleminu u čast.

Ali nije. Gjuro II je dobio ime 1990. kada je u podrumu pored kazališta Mala Scena preuređen propali Omladinski klub „Đuro Đaković“. I otada pa donedavno bio je institucija u gradu. Tu su hodočastile sve subkulture, kontrakulture i hortikulture, sve spolne i dobne skupine ujedinjene u ljubavi prema plesu i dobroj zabavi. Reperi su repali, slemeri su slemali, queerovci održavali festivale a utorci uz Marija Kovača bili su nešto što ljubitelji dobrog treša nisu propuštali. Tu se čak i snimao nekoć kultni film „Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke“. Kada mi je davne 2006. u posjet došla ekipa iz Podgorice, inzistirali su da posjete tu čuvenu filmsku lokaciju.

Gjuro danas nema veze sa starim Gjurom II.  U to sam se uvjerila prošlog petka. Opake Bodypaint Ubojice radile su tamo svoj UV party pa sam došla i ja puna povjerenja u program koji nudi Gjuro. Ali ostala sam neugodno iznenađena. Kao prvo, šokirala me gužvetina na ulazu. Oke, čim toliko ljudi pokušava ući, mora da je dobro, mislila sam si. Tek unutra shvatila sam da je 70% škvadre muškog spola i seljačkog izgleda. Drugi šok me dočekao na šanku. Ljubazni konobar obavijestio me da je happy hour završio. Onu splačinu što tamo prodaju pod medicom uopće neću komentirati. Kao ni cijene ostalih pića koje nikad nisu bile za studentski džep (ali je zato program bio dobar pa se nisam žalila).

Na flooru mi je bilo zabavno neko vrijeme. Uspjela sam na trenutak zažmiriti na muziku s radija Antena i pijano predbožićno parenje i trljanje oko sebe. I opet si mislim; kaj ja serem, ovi ljudi se tu odlično zabavljaju. I ja sam pokušala učiniti isto. I uspjelo mi je sve dok DJ kleti nije zavrtio ljigavu božićnu pocupkalicu Maraje Keri. Bila je to kap koja je prelila čašu. Nije da sam neki glazbeni gurman, stvarno mogu slušati i čagati uz sve i svašta ali to mi je bilo tu mač. Pobjegla sam iz Gjure glavom bez obzira i sumnjam da ću se uskoro vratiti.

Jasno mi je da je gazdama kluba glavni interes zarada. I da je najbolja zarada tamo gdje su seljačine, skupa cuga i seljačka muzika. No pretvoriti kultni klub kao što je Gjuro u treš kopiju Saloona nije nikome u interesu. Zar ne bi mogao postojati nekakav kompromis? Gjuro je postao bezdušan i bezličan. Parada pijanstva i kiča, kako bi rekao Đole.

Iz Gjure sam pobjegla s tugom i teškom traumom od Maraje. All I want for Christmas je ne čuti više nikad „All I want for Christmas“. I da Gjuro II opet postane prijatno mjesto koje će me podsjećati na profesora Gjuru Kelemina. On je umro 2008. u 72. godini života. Izgleda da je i Gjuro II umro nedugo za njim. RIP.

Oglasi

7 misli o “Tko je ukrao dušu dobrom starom Gjuri II?

  1. tamo se može ugledati primjerak ”šipstera”- osobe muškog spola koja prati posljednje krikove šiptarske mode. može se prepoznati po: ocvaloj bekemovki, lacoste pederuši, krunici, majici s printom u neonskoj boji i narukvici na gospu (koju mu je netko iz bliže obitelji donio na poklon iz međugorja).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s