Berka – nije ni nama jasno ali ima Nikšićko!

Piše: Matej Milošev

Petar Berislavić bio je neki Dalmoš koji si je početkom 16.st. zabrijao kako će biti svećenik i političar (inače vrlo popularno dvostruko zanimanje u to renesansno doba) te krenuo u istraživanje takvih varijanti da bi na kraju završio kao biskup i hrvatski ban. Tko bi rekao? To je, naravno, bitno samo zato da saznate mjesto na kojem se naša sljedeća priča događa, Berislavićeva ulica.

Ulazim unutra, neću vam lagati, po više ni ja sam ne znam koji put i uvijek me dočeka ista slika, ista navala osjećaja. Nikako da postanem indiferentan prema ovom mjestu, nikako da mi uđe u naviku i postane dio rutine jer me uvijek ispočetka uspije ugodno iznenaditi. Obožavam taj prokleti vintage namještaj unutra, koliko god da on možda koketira i sa blagim neukusom, kod mene prolazi. Danas bi se to moglo nazvati i hipsterijanom, ljudi možda misle da je to pretenciozno i pretjerano, ali na stranu sve to, rijetko koji predmet namijenjen sjedenju je ugodniji od onih fotelja u Berki.

Oko podne je, i naručujem kavu s mlijekom onako zdravo studentski nadobudno i naivno, na onu vječnu foru da će me to vratiti u život nakon jučerašnjeg nekontroliranog pokolja sivih moždanih stanica. Simpatična konobarica gleda na mene s visoka, pošto ja tonem u dubinama fotelje sa cigarom u ustima i pravim se da svijeta oko mene nema iako samo zapravo odbijam prihvatiti činjenicu da sam katatoničan, nasmiješi se i ode.

S kavom na stolu osjetio sam navalu samopouzdanja, bit će sve u redu. I tako ja to ispijam fino i uživam, kljucam ali čekiram ljude koji sjede oko mene tako da sam sve u svemu zadovoljan sam sa sobom. U glavi mi polu-kaos jer mi nije jasno kako se na jednom mjestu mogu naći stari zagrebački boemi, šmekeri i samoprozvani intelektualci, benigno i pasivno komentirajući aktualna događanja te s druge strane nekakva potpuno ignorantna skupina sve i svakakve mlađarije kao što sam ja. Zanimljivo, govorim sam sebi, i nastavljam drkati po mobitelu da ne izgledam sumnjivo, na miru se opet posvećujući kavi.

I taman mislim platiti i otići, dati petama vjetra i zagubiti se u vrevi Cvjetnog ili sakriti u tišini Zrinjevca kada mi dolazi prijatelj, sjeda za stol i naručuje Nikšičko pivo za svega 13kn. I onda, okrećući se prema meni kaže: „Pa prošlo je podne, mogli bi nešto i popiti!“

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s