Nekategorizirano

Svim Anwašicama i Anwašima!

Na pragu smo zloglasne 2012. godine. X-Files predviđaju vanzemaljce, Maje imaju neki svoj film, a Angela Merkel nas uvjerava da ništa neće poći po krivu! Briga nas za njih, nama su uvijek na prvom mjestu ipak bili tulumi i dobar provod!

Zahvaljujemo se svima koji su nas u zadnjih desetak mjeseci pratili i dijelili pohvale ali i savjete kako da budemo još bolji i zanimljiviji. Nadamo se da ćemo prije apokalipse Anwu pretvoriti u pravi mali portal za informacije o izlascima i kulturi u Zagrebu. Vesele nas svi vaši lajkovi kao i pozitivni (i negativni) komentari. Želimo vam sve najbolje u 2012. i željno isčekujemo Smak Svijeta kako bismo mogli i o njemu napisati nešto!

Voli vas Anwa Tim!

 

Oglasi
Standardno
Kafići

KINO KLUB ZAGREB – mjesto za gole jahače i razjarene bikove

Piše: Bojan Krištofić

Frend i ja jednom smo razgovarali o tome kako bi trebala izgledati tipična, prava rok birtija. ‘Nekakva rupetina… S ostarjelim šankerom i omotima ploča na zidovima. To je to – odeš na buvljak, kupiš kilu starih ploča, okačiš ih na zid, i eto rok birtije!’ Čak ni džuboks nije presudan. Nisam mislio da takvo mjesto u Zagrebu doista postoji, potpuno analogno rok birtiji iz naše mašte. Ali, ono je doista tu, u blizini – Kino klub Zagreb!

Ekipa koja je išla u neku od Križanićevih gimnazija, a sada čita ovaj tekst, vjerojatno misli da sam pao s Marsa. Kino klub Zagreb, skraćeno KKZ, dobro je poznato odredište markiranja ‘klasičara’ i ostalih, nekad i sad, gotovo koliko i Dobar zvuk ili kafić Knez Mislav u istoimenoj ulici. No, kako je mene odgojio MIOC, nisam bio upoznat s KKZ-om sve dok nisam stekao neke prijatelje u upravi samog Kino kluba. I tako su, od ove jeseni, skupa s odlascima na projekcije filmova i sudjelovanje u KKZ-ovoj filmskoj radionici, i moji posjeti birtiji u sklopu kluba postali česti i redoviti, a Trg žrtava fašizma 14 jedno od mojih omiljenih odredišta u gradu.

Kao i kod svake prave socijalne birtije, radno vrijeme je netipično – od 10 do 10, s neradnim vikendima, da se stari šanker i njegova supruga stignu naspavati i odmoriti. Ovoj birtiji nije stalo do toga da privuče novu klijentelu, već da zadrži stare goste, a ako tu i tamo naiđe da ostane pokoji namjernik poput mene, tim bolje. Ne treba ni spominjati da su cijene pristupačne, a stolice rasklimane. Jedini promišljeniji dekor upravo su omoti ploča na zidovima. Svi poznatiji glazbeni žanrovi su zastupljeni, nema tu negativne selekcije! Tako nas sa zidova promatraju ploče Doorsa, Queen, Depeche Modea, The Beat, The Selectors, i tako dalje… A glazba odgovara onome što gledate, uz suradnju radio stanica.

Šanker je simpatičan i ne smeta mu ako pivu nosite gore-dolje po cijeloj zgradi. Klijentela je različita. Kako u KKZ zalazim uglavnom u večernjim satima, netom prije zatvaranja, na ranu pivu prije projekcije u improviziranoj kino dvorani ili kao uvod u kasniji izlazak, baš i ne viđam srednjoškolce. Ovuda se muvaju mahom članovi klubova koji postoje u zgradi (pored samog KKZ-a, ima ih još nekoliko), filmski entuzijasti i raznorazni čudaci. Ali to je ono što doprinosi prepoznatljivoj atmosferi.

Svatko koga zanima amatersko bavljenje filmom trebao bi ovdje zaviriti. KKZ organizira filmsku radionicu nekoliko puta godišnje, cijena joj je 800 kn, po polaganju ispita polaznik postaje doživotni član KKZ-a, bez članarine i bilo kakvih daljnjih nadoknada. I tada, ukoliko želite snimati filmove, kraće ili duže, KKZ je tu da pomogne opremom i produkcijskim trikovima. Svi polaznici slušaju predavanja iz pisanja scenarija, režije, snimanja i montaže, te usvajaju praktična znanja. A par puta godišnje svakoga kome se đuska (bio član kluba i polaznik radionice ili ne) čeka sjajan tulum s obaveznom besplatnom cugom!

Tu su i projekcije filmova dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom, uglavnom art i underground hitova iz bogate filmske povijesti, poput aktualnog ciklusa redatelja Johna Watersa. Tko je upoznat s opusom dotičnog, zna da su njegovi filmovi parada kiča, neukusa i ogavnosti u najboljem smislu tih riječi. Stoga nije ni čudo što je projekcija Female Trouble privukla svakakve osobenjake, između ostalih i dva pijana klošara koji su navijali za likove na platnu, slavili ih, kudili i psovali. Naposljetku su, omamljeni vinom, spokojno zaspali u prvom redu. Tek po završetku filma organizator ih je diskretno otpratio van i uputio u dobrom smjeru, da im se onako lelujavima ne bi još dogodila i neka nesreća. Takav je KKZ – brine za svoje članove, putnike namjernike, ali i slučajne zalutale duše. Samo da je filma i igara!


Standardno
Klubovi

Tko je ukrao dušu dobrom starom Gjuri II?

Piše: Mia Mitrović

Moj profesor iz matematike u osnovnoj školi zvao se Gjuro Kelemin. Bio je trešnjevačka legenda debelog trbuha u pohabanim socrealističkim hlačama. Nastava iz matematike kod njega bila je fun time začinjen našim klinačkim nepodopštinama i Gjurinim biserima. I uvijek kada bih na putu do škole ugledala plakat za klub Gjuro II pomislila bih da ga je netko imenovao Gjuri Keleminu u čast.

Ali nije. Gjuro II je dobio ime 1990. kada je u podrumu pored kazališta Mala Scena preuređen propali Omladinski klub „Đuro Đaković“. I otada pa donedavno bio je institucija u gradu. Tu su hodočastile sve subkulture, kontrakulture i hortikulture, sve spolne i dobne skupine ujedinjene u ljubavi prema plesu i dobroj zabavi. Reperi su repali, slemeri su slemali, queerovci održavali festivale a utorci uz Marija Kovača bili su nešto što ljubitelji dobrog treša nisu propuštali. Tu se čak i snimao nekoć kultni film „Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke“. Kada mi je davne 2006. u posjet došla ekipa iz Podgorice, inzistirali su da posjete tu čuvenu filmsku lokaciju.

Gjuro danas nema veze sa starim Gjurom II.  U to sam se uvjerila prošlog petka. Opake Bodypaint Ubojice radile su tamo svoj UV party pa sam došla i ja puna povjerenja u program koji nudi Gjuro. Ali ostala sam neugodno iznenađena. Kao prvo, šokirala me gužvetina na ulazu. Oke, čim toliko ljudi pokušava ući, mora da je dobro, mislila sam si. Tek unutra shvatila sam da je 70% škvadre muškog spola i seljačkog izgleda. Drugi šok me dočekao na šanku. Ljubazni konobar obavijestio me da je happy hour završio. Onu splačinu što tamo prodaju pod medicom uopće neću komentirati. Kao ni cijene ostalih pića koje nikad nisu bile za studentski džep (ali je zato program bio dobar pa se nisam žalila).

Na flooru mi je bilo zabavno neko vrijeme. Uspjela sam na trenutak zažmiriti na muziku s radija Antena i pijano predbožićno parenje i trljanje oko sebe. I opet si mislim; kaj ja serem, ovi ljudi se tu odlično zabavljaju. I ja sam pokušala učiniti isto. I uspjelo mi je sve dok DJ kleti nije zavrtio ljigavu božićnu pocupkalicu Maraje Keri. Bila je to kap koja je prelila čašu. Nije da sam neki glazbeni gurman, stvarno mogu slušati i čagati uz sve i svašta ali to mi je bilo tu mač. Pobjegla sam iz Gjure glavom bez obzira i sumnjam da ću se uskoro vratiti.

Jasno mi je da je gazdama kluba glavni interes zarada. I da je najbolja zarada tamo gdje su seljačine, skupa cuga i seljačka muzika. No pretvoriti kultni klub kao što je Gjuro u treš kopiju Saloona nije nikome u interesu. Zar ne bi mogao postojati nekakav kompromis? Gjuro je postao bezdušan i bezličan. Parada pijanstva i kiča, kako bi rekao Đole.

Iz Gjure sam pobjegla s tugom i teškom traumom od Maraje. All I want for Christmas je ne čuti više nikad „All I want for Christmas“. I da Gjuro II opet postane prijatno mjesto koje će me podsjećati na profesora Gjuru Kelemina. On je umro 2008. u 72. godini života. Izgleda da je i Gjuro II umro nedugo za njim. RIP.

Standardno
Kultura

Filmski ciklus Wima Wendersa u Kinu Tuškanac – Paris, Texas

Piše: Boris Vuković – Bobi

Ovog petka, 9. prosinca, održano je otvorenje ciklusa filmova Wima Wendersa, njemačkog filmskog redatelja najviše poznatog po filmovima Nebo nad Berlinom (1987) i Paris, Texas (1984), s kojim je upravo otvoren ciklus.

Prije početka projekcije (koja je bila besplatna!), govor je održala Katrin Ostwald-Richter, ravnateljica Goethe-Instituta Kroatien – koji nam je priuštio izvrsne kopije filmova za ovaj ciklus te time omogućio uživanje u umjetničkim djelima bez uobičajenih smetnji i problema s filmskom trakom kakve inače susrećemo u kinu Tuškanac.

Zašto mi je drago što je kopija filma bila odlična, upravo se može vidjeti na samom filmu i kvaliteti umjetničkog izražavanja koju on donosi. Osim sjajne režije Wima Wendersa i izvrsnih glumačkih izvedbi Harrya Dean Stantona i Nastassje Kinski, mogli smo uživati u ljepoti fotografije Robbya Müllera (koji je inače poznat po svojoj suradnji s Wimom Wendersom) i izvrsnoj glazbi Ry Coodera. Sinteza svih tih kvaliteta sjajno doprinosi ugođaju gledanja filma na velikom platnu.

Naravno da se uspjeh filma ne temelji samo na tehničkoj strani već i na naratološkoj. L. M. Kit Carson i Sam Shephard svojim su scenarijem stvorili toplu priču nabijenu emocijama, priču o jednom misteriju vezanom za glavnog lika, Travisa, koji se na prvi pogled čini sasvim neobičnim no kako se približavamo kraju filma, razotkrivamo da se radi o nesreći koja može zadesiti svaku normalnu osobu. Naime, radnja filma prati Travisa koji luta pustinjom, kojemu se život mijenja nakon susreta s bratom i „spoznajom“ da ima sina na kojeg je potpuno zaboravio (na početku filma dobivamo dojam da je Travis izgubio pamćenje i da mu nisu “sve daske na broju”).

Sve te kvalitete je prepoznala i kritika, pa je film osvojio sve tri nagrade na Filmskom festivalu u Cannesu i još mnogo drugih.
Ljudima može biti odbojna činjenica da film traje preko 140 minuta, ali bi bilo šteta da propustite projekciju u ponedjeljak, 19. prosinca, stoga vam neću više razotkrivati radnju filma. Mislim da će režija Wima Wendersa, glazba Ry Coodera i odlični prikazi Texasa i poigravanja bojama unutar filmskog kadra Robbya Müllera poslužiti kao dostojna preporuka. Pripremite si raspored jer ciklus traje do 22. prosinca i uključuje još devet filmova!

Standardno
Kultura

Eros 4 You ili kako se žensko tijelo pretvorilo u sajamsku atrakciju

Piše: Nikola Pušonjić

Prošli je vikend u Zagrebu bio doista uzbudljiv. Ne, ne mislim na parlamentarne izbore. To je uzbudljivo samo onima koji misle da se time nešto fundamentalno mijenja. Ostali su išli na Eros 4 You.


Photo by Nikola Pušonjić

Zagrebački Velesajam već drugu godinu za redom organizira sajam erotske industrije. Kako netipično za Hrvatsku, rekli bi cinici. Drugi bi se, pak, čudili što gradsko poduzeće financira takvu manifestaciju (djelomice) novcem poreznih obveznika, no dosta o politici.

Prije koju godinu našao sam na torrentu video interesantnog naslova i još interesantnijih screenshotova – Budapest Eros Show. Čekaj malo, pomislio sam, gole žene i tipovi javno opće pred stotinama oduševljenih posjetitelja? Pa ovo je skroz ludo, moram to skinuti. Nisam bio oduševljen.

Za razliku od velikog broja muškaraca, otvoreno priznajem da sam pornofil, ali ne i kompulzivni masturbator. Pornofil voli pogledati dobar film i eventualno naučiti nešto novo što može primjeniti u stvarnom životu.

Svrha porno filmova je upravo ta da je to film i da je nestvaran. On mora biti konzumiran kod kuće u privatnosti. Seljenje porna u sferu stvarnog svijeta jednako je apsurdno poput postavljanja Apokalipse Danas u Hrvatsko Narodno Kazalište.

Prošle godine bio sam izrazito protiv odlaska na sajam baš iz principijelnosti i dokazivanja stava. Ove godine odlučio sam manje biti filozof, a više novinar te sam se s kolegom zaputio ka Novom Zagrebu. Rekli smo si, pa ajde da i mi to vidimo, zemlja se raspada ali barem smo dobili prvu hrvatsku javnu porno zvijezdu – Alexu Wild! Kolega dijeli moj entuzijazam za porno kulturom, moramo ići na to, bit će to čisti Gonzo!

Ulazimo u dvoranu u maniri ”Prodigy” spotova, šiba nekakav elektronski ”tupci-tupci,” a na stageu ispred nas paradira gospođica u poznim godinama (za porno zvijezdu). Oko nje je hrpa novinara i ”civila.” Svi se guraju jedni preko drugih kako bi joj bili što bliže, a objektivi kolega fotografa maltene da se ne zakače o nju. Ajmo dalje, da vidimo čega još ima! Točno u 21 sat nastupa naša Alexa, brzo, brzo, prvi red! Za nekoliko trenutaka bili smo okruženi raznoraznim čudacima, a gospodin od nekakvih 40 i kusur godina, u sivom mantilu i s naočalama debelog okvira i velike dioptrije ljubomorno i prijeteći zuri u nas: Vidi ih, u prvom redu su, ova im stavlja guzicu u glavu, a ja tu moram sam stajati sa strane! Njegov bijes dodatno se pojačao kad je vidio da mi Alexa gotovo na centimetar od lica demonstrira koliko duboko u grlo i anus može zavuči gumeni dildo.

No dobro. Odgledali smo i to. Već mi je pomalo dosadno. Zaključujemo da su posjetitelji sajma većinom muškarci srednjih godina i da odgovaraju profilu gore opisanog tipa. Pa dobro majku mu, žensko tijelo je zaista Hram Božji i da, postoji nešto mrvu privlačno u cijeloj ovoj paradi ali mislim da je sve to skupa nepotrebno. Kada kod kuće gledaš pornić možeš se udobno sjesti, otvoriti pivu (i šlic) i na miru uživati. Koja je svrha sajamskog porna? Tko želi platiti 95 kuna da bi sam sebe doveo u situaciju iz one staru narodne dileme: ”Treba li ostati doma i jebati ženu koju ne možeš gledati ili izaći van i gledati žene koje ne možeš jebati?”

Zvijezde se prešetavaju gole, ližu se međusobno, samozadovoljavaju se golemim vibratorima, a vojska napaljenih nedojebanovića im gura mobitele pred vaginu. To je to, ovo mi je kao u porniću! Ja sam pravi muškarac!

Možda iz mene progovara nekakav jal i frustracija, a možda sam samo bio mamuran, ne znam. Znam samo da porno nije stvarnost. Ne kažem da se motivi iz porno filmova ne mogu primjeniti i u seksualnom odnosu u realnoj dimenziji, naprotiv. Poručujem samo da će entuzijastični posjetitelji sajma u sivim mantilima imati više sreće da uštede koju kunu i zapute se na Glavni kolodvor. Pozdrav!

Standardno
Kafići

Berka – nije ni nama jasno ali ima Nikšićko!

Piše: Matej Milošev

Petar Berislavić bio je neki Dalmoš koji si je početkom 16.st. zabrijao kako će biti svećenik i političar (inače vrlo popularno dvostruko zanimanje u to renesansno doba) te krenuo u istraživanje takvih varijanti da bi na kraju završio kao biskup i hrvatski ban. Tko bi rekao? To je, naravno, bitno samo zato da saznate mjesto na kojem se naša sljedeća priča događa, Berislavićeva ulica.

Ulazim unutra, neću vam lagati, po više ni ja sam ne znam koji put i uvijek me dočeka ista slika, ista navala osjećaja. Nikako da postanem indiferentan prema ovom mjestu, nikako da mi uđe u naviku i postane dio rutine jer me uvijek ispočetka uspije ugodno iznenaditi. Obožavam taj prokleti vintage namještaj unutra, koliko god da on možda koketira i sa blagim neukusom, kod mene prolazi. Danas bi se to moglo nazvati i hipsterijanom, ljudi možda misle da je to pretenciozno i pretjerano, ali na stranu sve to, rijetko koji predmet namijenjen sjedenju je ugodniji od onih fotelja u Berki.

Oko podne je, i naručujem kavu s mlijekom onako zdravo studentski nadobudno i naivno, na onu vječnu foru da će me to vratiti u život nakon jučerašnjeg nekontroliranog pokolja sivih moždanih stanica. Simpatična konobarica gleda na mene s visoka, pošto ja tonem u dubinama fotelje sa cigarom u ustima i pravim se da svijeta oko mene nema iako samo zapravo odbijam prihvatiti činjenicu da sam katatoničan, nasmiješi se i ode.

S kavom na stolu osjetio sam navalu samopouzdanja, bit će sve u redu. I tako ja to ispijam fino i uživam, kljucam ali čekiram ljude koji sjede oko mene tako da sam sve u svemu zadovoljan sam sa sobom. U glavi mi polu-kaos jer mi nije jasno kako se na jednom mjestu mogu naći stari zagrebački boemi, šmekeri i samoprozvani intelektualci, benigno i pasivno komentirajući aktualna događanja te s druge strane nekakva potpuno ignorantna skupina sve i svakakve mlađarije kao što sam ja. Zanimljivo, govorim sam sebi, i nastavljam drkati po mobitelu da ne izgledam sumnjivo, na miru se opet posvećujući kavi.

I taman mislim platiti i otići, dati petama vjetra i zagubiti se u vrevi Cvjetnog ili sakriti u tišini Zrinjevca kada mi dolazi prijatelj, sjeda za stol i naručuje Nikšičko pivo za svega 13kn. I onda, okrećući se prema meni kaže: „Pa prošlo je podne, mogli bi nešto i popiti!“

Standardno