Piše: Mia Mitrović
Da ne ispada kao da posjećujem samo birtije, raznorazna otvorenja, jeger partije i općenito događaje gdje se konzumiraju velike količine alkoholnih napitaka, odlučila sam malo kulturno nadignuti svoje jajnike i posjetiti kazalište (ne birtiju!) Gavellu. Vani je minus-hladno, gnjilo, trulo i slinavo, dakle – idealno vrijeme za Krležu! Tako da sam pogledala naveliko hvaljenu famoznu Svrtanovu „Ledu“. I nisam požalila.
Gavella Arhiv
Nakon povratka kući guglala sam malo što o „Ledi“ pišu kolege novinari. Guglala i neugodno se iznenadila. Na većini portala vijest ni od pola kartice o dolasku Josipovića i ostalih glumačkih celebrityja na premijeru (17. Siječnja 2011.). Ostali se međusobno kopipejstaju i pričaju nebuloze.
Jedinu poštenu recenziju donio je samostalni srpski tjednik „Novosti“ kao i srednjoškolci – Ličani iz srednje ekonomske i šumarske škole u Otočcu. Klinci su se iskreno (po Lički) jadali da im je predstava bila dosadna (što je normalno za njihove godine) ali izlet u Zagreb zabavan jer tu svi „nose naočale, moderno se odijevaju a na Trgu svira harmonika uz koju su zapjevali“.
Smijala sam se i uživala u njihovim recenzijama. Koga zanimaju, neka ih čita na
http://www.ss-otocac.skole.hr/skolski_list/aktualnosti?news_id=112
Ostali kolege pišu o aktualnosti drame i svi bez iznimke upotrebljavaju izraz „nepodnošljiva lakoća postojanja likova“. Koji kurac to znači? Drama je aktualna. Naravno da je aktualna! To je glavni smisao dobro napisanog kazališnog komada; da bude bezvremenski, aktualan te da vječno upozorava na metastaze i anomalije u društvu i društvenom procesu.
Gavella Arhiv
„Leda“ je završna drama ciklusa Glembajevih, uz „Gospodu Glembajeve“ i „U agoniji“. Kao i prve dvije, govori o nakaradnosti buržoaskog društva između dva rata. Društvo je i dalje na isti način pokvareno: primitivni tajkuni žvaču čakalice, starlete se za njih udaju pa ih varaju s lažnim boemima prodanih duša, novinari pišu smeća od recenzija i članaka jer su frendovi s dotičnima. U mondenim salonima zagrebačkih gospodskih kuća , stanova i dalje se loču butelje, nemilice troši nikotin, kavijar i viski. U pauzama bračnih preljuba.
U „Ledi“ na tapetu je došao malograđanski brak iz računa te cijela Sodoma i Gomora koja proizlazi iz lažne buržoaske monogamije (po PS-u iz Komunističkog Manifesta). Kakva kurčeva „nepodnošljiva lakoća postojanja“ ?? Nema u ovom komadu takve romantike, nema traga nikakvom Kunderi! Likovi su licemjerni izrodi, nitkovi i moralne nakaze; prikazani najcrnijim, samo Krleži svojstvenim, cinizmom i ironijom. (eh, nitko nije znao tako divno mrzit ljude kao MrKi, stari smrad). Svi u paketu. Pa čak i lik novinara Olivera Urbana (odlična izvedba Ozrena Grabarića) u kojem je M.K. u stvari autoironično oslikao samoga sebe.
Radnja se vrti oko preljubničkog šesterokuta između Klare (glumi ju old skul milfuša Jelena Miholjević) , ex operne pjevačice, njenog muža fejk slikara koji je vara sa ženom od tajkuna Klanfara (isto užasno seksi milfuša Bojana Gregorić) i sa svojim mlađahnim modelom Ledom. Zaplet skoro ko u turskoj sapunici. Inače mitološka Leda se pofukala s labudom-Zeusom te iz jaja izlegla Kastora, Poluksa, Helenu i Klitemnestru. Ova simbolika mi baš i nije jasna ali moguće je da predstavlja likove iz bračno-preljubničkih parova. Oliver Urban pokušava riješiti njihove bračne zavrzlame ali usput jebucka obadvije milfuše.
Gavella Arhiv
Naravno, okorjeli ženomrzac Krleža žene je u „Ledi“ prikazao kao iracionalne glupače, sponzoruše, „romantične guske“ , sa svojom dobrom, starom distancom prema Ženama i Ženskom. Ne zamjeram mu jer smatram da je cijelog života bio gay-ormaruša pa je svoje nezadovoljstvo ispoljavao strahom i gađenjem naspram ženskog roda. Mnogi gledatelji ove predstave mu to spočitavaju. Međutim ovog puta nije bio onako otrovan koliko zna biti npr. u Glembajevima (Castelli) i Latinoviczu (ogavni opisi bludnog ženskog trbuha). U Ledi, po mom mišljenju, vlada ravnopravnost spolova u moralnoj i mentalnoj retardaciji. Čak su muški likovi ispali malo komičniji i jadniji, pogotovo fejker – slikar.
Primjetan je i čehovljev lajtmotiv „valja otputovati“ . U pozadini scene čuju se vlakovi kako dolaze na Glavni. Predstava završava užasno ciničnim hepijendom, sve se vraća na staro kao u sitcomu, a Oliver (tj M.K.) u društvu Kurve s Glavnog odlazi popiti prvi ranojutarnji viski.
Da rezimiram, predstava je dobra ali zahtjeva koncentraciju. U prvom činu umalo sam zaspala usred dosadnog djaloga između Bojane Gregorić i njenog tajkuna – muža (bilo je toplo u gledalištu, a ja došla izvana s hladnoće). U ostatku sam uživala smijući se onim otrovnim, zločestim, krležijanskim polusmijehom tj. podsmijehom. Preporučam pogledati, čak i ako niste Krležin fan. Uz Vitezovog „Areteja“ ovo mi je najbolja adaptacija Kležine drame („Velikog meštra“, nažalost, nisam gledala – ali sam slušala).
Bojan Munjin, recenzent „Lede“ za Novosti kaže da je ovo „jedna od tri najbolje Gavelline predstave u posljednjih 20 godina“. Skoro da bih se i složila. Koje bi mogle biti prva i druga pratilja? Moji su favoriti „Popcorn“, „Mjesec dana na selu“ i „Ribarske svađe“.
Eto, toliko od teatralne Anwe. Za vikend izvještavam s Fashion Weeka! 😀
anwa.com.hr 