FUNk Club – jer Tkalča je dosadna

Piše: Nikola Pušonjić

Tkalčićeva ulica iliti popularno zvana Tkalča dom je mnogim birtijama i jedna je od glavnih arterija krvožilnog sustava večernjeg i noćnog života našeg grada. Zvuči sjajno, zar ne? Puf, nije. Niti je zabavna, niti je sjajna. More je to bezličnih terasa i još bezličnijih interijera, bezobraznih cijena pića i još bezobraznijih konobara, dok mirisi kebabdžinica i glasna glazba još dodatno produbljuju ovu mediteransku metaforu. Gdjegdje vam se može ukazati i neko normalno mjesto ali ostanite bistre glave, to su fatamorgane i pjev Sirena. Vaša misija je iskrcati se u – Funk!

Photo by Toni Renaud

Pojasnio bih pobliže opasnosti na putu, samo kratko. Naime, postoji legenda da se na samom početku Tkalče nalazi mjesto koje je sigurna luka za nas mlade i urbane istraživače birtija. Ne nasjedajte na takve trikove. Tamo ćete pronaći jedino skupu Badel rakiju i pivo, pokojeg pijanca koji je nekoć bio poznati trubadur i hrpu pripadnika novih modnih pravaca hrvatske ali i svjetske mladeži.

Vratimo se mi glavnoj temi. Što je Funk i zašto je baš Funk mjesto koje je vrijedno ovako opasnog putovanja? Funk je jedna najobičnija birtija, relativno derutna i loše uređena, relativno popularnih cijena pića – 15kn pivo, 10kn (?) rakija (čini mi se da je domaća, nemojte me držati za riječ). Sastoji se od dva dijela, gornjeg, na kojem je šank i par visokih stolova te podruma, stare zagrebačke katakombe, u kojem se često održavaju svirke jazz i funk bendova i partiji.

Ono što ovo mjesto čini jedinstvenim jest izvrsna, zajebantska i ”domaća” atmosfera kojoj uvelike doprinose izrazito zabavni i pomalo ludi konobari i konobarice koji su vas, ako se iole bolje poznajete, uvijek spremni dobro nasmijati.

Ovakva priča možda neće odgovarati svakome. Zapravo, neće sigurno. Evo baš prije neki dan kolega i ja smrznuti bauljamo gradom. Jedan je sat poslije ponoći (znamo svi da u Zagrebu u to doba nastupa policijski sat i kafane se paranoično zatvaraju, turistički grad, nema šta) i popili bismo još nešto pa makar i na guzicu. ”Ha, pa Funk radi do dva!” – mudro će uskliknuti moj ozebli kolega. I tako bi. Zaputimo se već sablasno praznom Tkalčićevom, zombiji ustaju iz grobova, ipak je 01:10, i dođemo do Funka. ”Nema više, fajrunt je, svi van.” viče konobar. Ostajemo tužni i zaprepašteni. ”Ma ne vas dvojca debila, vi upadajte.” i pogura nas za šank, ”Tjeram ove babe, cijelu noć su tu! Šta ćete, pivu?”

”Pivu. I rakiju, smrzli smo se.”