Ko to tamo kuka usred Dobrog Zvuka

Piše: Mia Mitrović

Gajeva ulica jedna je od osebujnijih u ovome gradu. Počinje s Trgom i mondenim kafićima, na sredini oko Zelenog Vala nalazi se nekoliko pogrebnih poduzeća živopisnih naziva, a na samom ušću ulice, prema Glavnom, noćne dame strpljivo čekaju svoje mušterije.
Znamenitost Gajeve ulice svakako je i jedna nenametljiva, ugodna birtija a zove se Dobar Zvuk.

Njeno ime znano je svakom zagrebačkom gimnazijalcu od ’96. naovamo. Svatko tko je u svojim „nježnim godinama“ bio imalo buntovan barem jednom je zaglavio ovdje. Ugodan prostor u adaptiranom stanu uređen u stilu irskih pubova, bio mi je idealan za bježanje s nastave za kišnog jesenskog dana i cjelodnevno ispijanje kave. Ili pive ako je škola bila popodne.

Godinama me nije bilo u Zvuku. Srednja škola završila je odavno. Ostala su samo mutna sjećanja u velikom oblaku dima. Međutim, saznajem da Zvuk ovih dana slavi 15. godišnjicu pa se zaputih u traganje za izgubljenim vremenom.

Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo (jedino što su morali skresati dio prostora kako ne bi izgubili dozvolu za pušenje). Ulazna vrata škripe, parket pucketa pod mojim dr. Martens čizmama. Unutra odzvanja (dobar) zvuk pripitog mladenačkog smijeha i nadvikivanja, zveckanje čaša a u pozadini svira rokenrol.

Sjedam za šank i kukam. Kukam, dakle postojim. Kukam jer se osjećam staro. Srednjoškolski dani iz ove perspektive izgledaju mi kao dejžavu iz nečijeg tuđeg, prošlog života. Te četiri godine činile su mi se beskrajnima i jedva sam čekala da prođu.
Nedostaju mi ti dani, bez recesije i Jadranke, Fejzbuka i smartfonova! Da mi je barem vratiti se na tjedan dana u taj svijet u kojem mi je najveća briga bila hoće li mi roditelji doći na informacije i skužit da me u utorak cijeli dan nije bilo u školi.

S ovakvim razmišljanjima gnjilim na šanku i od Švrće (najdivniji, najminijaturniji i najstrpljiviji šanker u gradu) poručujem litru bambusa za 35 kn. Neloša je to investicija. Bambus u Zvuku ima buke prvog pijanstva i aftertaste ispravljene jedinice na popravnom iz matematike.

I što ga duže pijuckam, to manje kukam. Štoviše, osjećam se sve mlađe i mlađe! Obrazi mi se rumene od veselog Dionizovog napitka pa najzad shvaćam da uopće nisam tako stara pa ostajem u Zvuku do fajrunta. A isplati se u Zvuku ostati do fajrunta. To više nije birtija namijenjena isključivo srednjoškolcima, prosjek godina je šaren. A nije tolika gužva kao u Krivom, blizu je Trga i pušenje je dozvoljeno.

Zvuk je idealna birtija za preživljavanje tmurnih jesenjih večeri uz slušanje hitova vaše i naše mladosti; Joy Divisiona, Motorheda, Azre… Vremena se mijenjaju, užas postaje globalna furka. Cuga je jeftina, teška je mjuza. A Dobar Zvuk ostaje Dobar Zvuk!