Klubovi

FUNk Club – jer Tkalča je dosadna

Piše: Nikola Pušonjić

Tkalčićeva ulica iliti popularno zvana Tkalča dom je mnogim birtijama i jedna je od glavnih arterija krvožilnog sustava večernjeg i noćnog života našeg grada. Zvuči sjajno, zar ne? Puf, nije. Niti je zabavna, niti je sjajna. More je to bezličnih terasa i još bezličnijih interijera, bezobraznih cijena pića i još bezobraznijih konobara, dok mirisi kebabdžinica i glasna glazba još dodatno produbljuju ovu mediteransku metaforu. Gdjegdje vam se može ukazati i neko normalno mjesto ali ostanite bistre glave, to su fatamorgane i pjev Sirena. Vaša misija je iskrcati se u – Funk!


Photo by Toni Renaud

Pojasnio bih pobliže opasnosti na putu, samo kratko. Naime, postoji legenda da se na samom početku Tkalče nalazi mjesto koje je sigurna luka za nas mlade i urbane istraživače birtija. Ne nasjedajte na takve trikove. Tamo ćete pronaći jedino skupu Badel rakiju i pivo, pokojeg pijanca koji je nekoć bio poznati trubadur i hrpu pripadnika novih modnih pravaca hrvatske ali i svjetske mladeži.

Vratimo se mi glavnoj temi. Što je Funk i zašto je baš Funk mjesto koje je vrijedno ovako opasnog putovanja? Funk je jedna najobičnija birtija, relativno derutna i loše uređena, relativno popularnih cijena pića – 15kn pivo, 10kn (?) rakija (čini mi se da je domaća, nemojte me držati za riječ). Sastoji se od dva dijela, gornjeg, na kojem je šank i par visokih stolova te podruma, stare zagrebačke katakombe, u kojem se često održavaju svirke jazz i funk bendova i partiji.

Ono što ovo mjesto čini jedinstvenim jest izvrsna, zajebantska i ”domaća” atmosfera kojoj uvelike doprinose izrazito zabavni i pomalo ludi konobari i konobarice koji su vas, ako se iole bolje poznajete, uvijek spremni dobro nasmijati.

Ovakva priča možda neće odgovarati svakome. Zapravo, neće sigurno. Evo baš prije neki dan kolega i ja smrznuti bauljamo gradom. Jedan je sat poslije ponoći (znamo svi da u Zagrebu u to doba nastupa policijski sat i kafane se paranoično zatvaraju, turistički grad, nema šta) i popili bismo još nešto pa makar i na guzicu. ”Ha, pa Funk radi do dva!” – mudro će uskliknuti moj ozebli kolega. I tako bi. Zaputimo se već sablasno praznom Tkalčićevom, zombiji ustaju iz grobova, ipak je 01:10, i dođemo do Funka. ”Nema više, fajrunt je, svi van.” viče konobar. Ostajemo tužni i zaprepašteni. ”Ma ne vas dvojca debila, vi upadajte.” i pogura nas za šank, ”Tjeram ove babe, cijelu noć su tu! Šta ćete, pivu?”

”Pivu. I rakiju, smrzli smo se.”

Oglasi
Standardno
Kultura

Krleža, Leda i muda labudova

Piše: Mia Mitrović

Da ne ispada kao da posjećujem samo birtije, raznorazna otvorenja, jeger partije i općenito događaje gdje se konzumiraju velike količine alkoholnih napitaka, odlučila sam malo kulturno nadignuti svoje jajnike i posjetiti kazalište (ne birtiju!) Gavellu. Vani je minus-hladno, gnjilo, trulo i slinavo, dakle – idealno vrijeme za Krležu! Tako da sam pogledala naveliko hvaljenu famoznu Svrtanovu „Ledu“. I nisam požalila.


Gavella Arhiv

Nakon povratka kući guglala sam malo što o „Ledi“ pišu kolege novinari. Guglala i neugodno se iznenadila. Na većini portala vijest ni od pola kartice o dolasku Josipovića i ostalih glumačkih celebrityja na premijeru (17. Siječnja 2011.). Ostali se međusobno kopipejstaju i pričaju nebuloze.

Jedinu poštenu recenziju donio je samostalni srpski tjednik „Novosti“ kao i srednjoškolci – Ličani iz srednje ekonomske i šumarske škole u Otočcu. Klinci su se iskreno (po Lički) jadali da im je predstava bila dosadna (što je normalno za njihove godine) ali izlet u Zagreb zabavan jer tu svi „nose naočale, moderno se odijevaju a na Trgu svira harmonika uz koju su zapjevali“.

Smijala sam se i uživala u njihovim recenzijama. Koga zanimaju, neka ih čita na
http://www.ss-otocac.skole.hr/skolski_list/aktualnosti?news_id=112

Ostali kolege pišu o aktualnosti drame i svi bez iznimke upotrebljavaju izraz „nepodnošljiva lakoća postojanja likova“. Koji kurac to znači? Drama je aktualna. Naravno da je aktualna! To je glavni smisao dobro napisanog kazališnog komada; da bude bezvremenski, aktualan te da vječno upozorava na metastaze i anomalije u društvu i društvenom procesu.


Gavella Arhiv

„Leda“ je završna drama ciklusa Glembajevih, uz „Gospodu Glembajeve“ i „U agoniji“. Kao i prve dvije, govori o nakaradnosti buržoaskog društva između dva rata. Društvo je i dalje na isti način pokvareno: primitivni tajkuni žvaču čakalice, starlete se za njih udaju pa ih varaju s lažnim boemima prodanih duša, novinari pišu smeća od recenzija i članaka jer su frendovi s dotičnima. U mondenim salonima zagrebačkih gospodskih kuća , stanova i dalje se loču butelje, nemilice troši nikotin, kavijar i viski. U pauzama bračnih preljuba.

U „Ledi“ na tapetu je došao malograđanski brak iz računa te cijela Sodoma i Gomora koja proizlazi iz lažne buržoaske monogamije (po PS-u iz Komunističkog Manifesta). Kakva kurčeva „nepodnošljiva lakoća postojanja“ ?? Nema u ovom komadu takve romantike, nema traga nikakvom Kunderi! Likovi su licemjerni izrodi, nitkovi i moralne nakaze; prikazani najcrnijim, samo Krleži svojstvenim, cinizmom i ironijom. (eh, nitko nije znao tako divno mrzit ljude kao MrKi, stari smrad). Svi u paketu. Pa čak i lik novinara Olivera Urbana (odlična izvedba Ozrena Grabarića) u kojem je M.K. u stvari autoironično oslikao samoga sebe.

Radnja se vrti oko preljubničkog šesterokuta između Klare (glumi ju old skul milfuša Jelena Miholjević) , ex operne pjevačice, njenog muža fejk slikara koji je vara sa ženom od tajkuna Klanfara (isto užasno seksi milfuša Bojana Gregorić) i sa svojim mlađahnim modelom Ledom. Zaplet skoro ko u turskoj sapunici. Inače mitološka Leda se pofukala s labudom-Zeusom te iz jaja izlegla Kastora, Poluksa, Helenu i Klitemnestru. Ova simbolika mi baš i nije jasna ali moguće je da predstavlja likove iz bračno-preljubničkih parova. Oliver Urban pokušava riješiti njihove bračne zavrzlame ali usput jebucka obadvije milfuše.


Gavella Arhiv

Naravno, okorjeli ženomrzac Krleža žene je u „Ledi“ prikazao kao iracionalne glupače, sponzoruše, „romantične guske“ , sa svojom dobrom, starom distancom prema Ženama i Ženskom. Ne zamjeram mu jer smatram da je cijelog života bio gay-ormaruša pa je svoje nezadovoljstvo ispoljavao strahom i gađenjem naspram ženskog roda. Mnogi gledatelji ove predstave mu to spočitavaju. Međutim ovog puta nije bio onako otrovan koliko zna biti npr. u Glembajevima (Castelli) i Latinoviczu (ogavni opisi bludnog ženskog trbuha). U Ledi, po mom mišljenju, vlada ravnopravnost spolova u moralnoj i mentalnoj retardaciji. Čak su muški likovi ispali malo komičniji i jadniji, pogotovo fejker – slikar.

Primjetan je i čehovljev lajtmotiv „valja otputovati“ . U pozadini scene čuju se vlakovi kako dolaze na Glavni. Predstava završava užasno ciničnim hepijendom, sve se vraća na staro kao u sitcomu, a Oliver (tj M.K.) u društvu Kurve s Glavnog odlazi popiti prvi ranojutarnji viski.

Da rezimiram, predstava je dobra ali zahtjeva koncentraciju. U prvom činu umalo sam zaspala usred dosadnog djaloga između Bojane Gregorić i njenog tajkuna – muža (bilo je toplo u gledalištu, a ja došla izvana s hladnoće). U ostatku sam uživala smijući se onim otrovnim, zločestim, krležijanskim polusmijehom tj. podsmijehom. Preporučam pogledati, čak i ako niste Krležin fan. Uz Vitezovog „Areteja“ ovo mi je najbolja adaptacija Kležine drame („Velikog meštra“, nažalost, nisam gledala – ali sam slušala).

Bojan Munjin, recenzent „Lede“ za Novosti kaže da je ovo „jedna od tri najbolje Gavelline predstave u posljednjih 20 godina“. Skoro da bih se i složila. Koje bi mogle biti prva i druga pratilja? Moji su favoriti „Popcorn“, „Mjesec dana na selu“ i „Ribarske svađe“.

Eto, toliko od teatralne Anwe. Za vikend izvještavam s Fashion Weeka! 😀

Standardno
Kafići

SVIJET STRIPA – Oaza ćaskanja, kulture i meditacije

Piše: Bojan Krištofić

Prije otprilike dvije godine, u mojem se kvartu Maksimiru, osebujnoj urbanoj cjelini na rubu strogog centra Zagreba i živopisne Dubrave, nedaleko od popularnog ‘Kvatrića’, na adresi Ožegovićeva 5, otvorio novi ‘kvartovski’ kafić. Zapravo, na istoj je lokaciji nekad postojala bezlična birtija u koju sam povremeno zalazio u ranim danima srednje škole, ali je u međuvremenu propala, te je nekoliko godina solidan ugostiteljski prostor s ugodnom terasom zjapio prazan i neiskorišten. No, skupina agilnih i maštovitih momaka u najboljim godinama (među kojima je i Tigran Kalebota, bubnjar grupe Psihomodo pop) odlučila je susjedima i ostalim znatiželjnicima ponuditi nešto posve drugačije. Tako je, na sreću i radost svih čitatelja stripa, nakon pojave nekoliko vrlo bitnih, specijaliziranih knjižara (More Comics / Stripovi na kvadrat, Tino, Libellus / Asteroid B612…), 2009. godine otvorena i prva zagrebačka strip čitaonica, ujedno i divan kafić.

Za početak, Svijet stripa vrlo je ukusno i prikladno uređen. Prostor je dobro organiziran i prijemčiv, sa šankom u sredini kafića. Na tapetama po zidovima vidimo kadrove iz stripova i lica različitih strip junaka, a reprodukcije tabli ugrađene su i u površine nekih stolova. Osim uobičajenih, ali udobnih i funkcionalnih stolaca i stolova, gostima su na raspolaganju i kauči na kojima se mogu bezbrižno izvaliti dok čitaju svoje omiljeno štivo. A štiva ne manjka. U početku skromna, biblioteka Svijeta stripa postojano je rasla, između ostaloga zahvaljujući i donacijama gostiju, te danas broji respektabilan broj domaćih, ali i stranih izdanja. Valja spomenuti prilično širok izbor svima milih stripova izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore, i to uglavnom u izdanjima Slobodne Dalmacije iz devedesetih i ranih nultih godina. Tu je također i niz novijih albuma, većinom izdanja svih relevantnih domaćih izdavača čija cijena baš i nije mala, a ovdje se mogu čitati potpuno besplatno. U Svijetu stripa mogu se naći i mnogi domaći i strani časopisi, poput pozamašne količine Stripoteka i Strip Arta, dok će svakoga ugodno iznenaditi nekoliko brojeva kultnog francuskog strip časopisa iz sedamdesetih godina – Metal Hurlanta. Biblioteka broji i mnoga Marvelova izdanja, i to originalna – američka, a najveća su poslastica za posjetitelje svakako poznate Marvelove Essential antologije, s ranim epizodama junaka poput Spidermana, Silver Surfera, X-Men i ostalih.

Među ostalim prednostima koje Svijet stripa izdvajaju od vašeg uobičajenog ‘kvartovskog’ kafića jesu vrlo ljubazni i susretljivi konobari, dozvoljeno pušenje, ali i odlična, nenametljiva glazba – uglavnom presjek starijeg rock’n’rolla i jazza s povremenim reggae i world music uletima, ovisno o atmosferi i godišnjem dobu. U rijetke mane ponude možemo uvrstiti nepostojanje velikih boca piva (dakle, samo 0.3!), čemu je teško dokučiti razlog. U ranijim danima kafića petkom i subotom navečer ovdje su se često znali okupljati nogometni navijači pomalo rabijatnog imidža, iako nikada nije došlo do nikakvih problema. Možda zato što mala piva malo teže udara u glavu od velike? No, ne brinite – mišljenja sam kako uz lagano čitanje stripova mnogo bolje odgovaraju čajevi ili vruća čokolada koja je ovdje vrlo dobra. Također, ako vam listanje različitih izdanja kojim slučajem dosadi, a vaši cura/dečko ili frend/frendica kasne već pola sata, sjednite za jedno od dva računala na kojem vas čeka besplatno korištenje interneta. Sasvim dovoljno razloga za odlazak u Ožegovićevu, zar ne?

Nije naodmet spomenuti – ista ekipa je u Kačićevoj 6 prije nešto manje od mjesec dana otvorila tzv. Svijet stripa 2, veći prostor koji će funkcionirati više kao galerija i prva prava strip knjižnica u Hrvatskoj, nego kao kafić, iako se i tamo, naravno, može popiti pokoje piće. U svakom slučaju, provjerite što o ovim inicijativama i poslovnim potezima govore sami vlasnici i organizatori, na web stranici http://www.svijetstripa.hr/HR/, kojoj pod hitno treba novi dizajn. Prava je šteta da ovako dobro uređeni prostori imaju tako nemušto oblikovanu virtualnu prezentaciju. No, ne sumnjam da će se i ovaj problem u hodu riješiti.

Standardno
Kultura

5. FESTIVAL NIJEMOG FILMA PSSST! 2011.

Piše: Boris Vuković – Bobi

Prošli vikend imali smo prilike uživati u umjetničkim djelima filmske umjetnosti, koja se bitno razlikuju od onih kakve nalazimo u multipleks kinima ili na televiziji. Od 11. do 13. studenog u kinu Europa se održao 5. Festival nijemog filma PSSST! 2011. Ovaj put nam peto izdanje ovog zanimljivog festivala, osim natjecateljskog programa od ukupno 15 filmova, donosi rane, digitalno restaurirane amaterske radove velikog hrvatskog redatelja Oktavijana Miletića i djela iz sovjetske avangarde, od kojih bi posebno istaknuo filmove iz 1924. godine, Aelita i Štrajk.

Otvorenje festivala je bilo usmjereno prema hrvatskim filmovima – otvorenjem izložbe NAŠA POTPUNO NEPOZNATA FILMSKA INDUSTRIJA (posvećenoj izgubljenim nijemim hrvatskim igranim filmovima), kratkim igranim filmom Franja Ledića Ciganin hajduk Brnja Ajvanar (1926) i kratkim igranim filmovima Oktavijana Miletića, koji su, svojim humorom, pošteno nasmijali publiku. Nakon projekcije su razgovor o filmovima vodili dobro pripremljeni Carmen Lhotka i Nikica Gilić, a onima kojima se svidjela projekcija su imali priliku obogatiti svoju DVD kolekciju sa ranijim Oktavijanovim filmovima, po niskoj cijeni.

Organizacija je također priuštila filmofilima velike poslastice, monografiju posvećena Oktavijanu Miletiću (čiji su pisci veliki poznavatelji filma, Vjekoslav Majcen i Ante Peterlić) i DVD izdanje Oktavijanovog najpoznatijeg filma, Lisinski (1944). Riječ je o prvom hrvatskom zvučnom filmu, koji opisuje život Vatroslava Lisinskog, značajnog hrvatskog skladatelja.

Nakon ugodno provedenog vremena uz hrvatske filmove, kratkotrajne poteškoće sa projekcijom i povremeno hrkanje starijeg gospodina nas nisu uspjeli omesti u uživanju pri gledanju prave sovjetske znanstveno-fantastične eksplozije. Riječ je o najpoznatijem filmu Jakova Aleksandroviča Protazanova, Aelita (1924), snimljenom prema istoimenom romanu Alekseja Nikolajeviča Tolstoja. Velika važnost filma je u njegovim ranim znanstveno-fantastičnim elementima. Radnja prati Losa, mladog strojara koji nakon misteriozne poruke iz svemira počinje sanjariti o Marsu i o ženi koja bi mogla biti kraljica planete. U međuvremenu, Aelita, kraljica Marsa, sa novim izumom (teleskopom uz pomoć kojeg možete promatrati život na drugim planetima) ugleda Losa sa njegovom ženom, Natašom, i zaljubi se u njega. U filmu pratimo ljubomorne ispade glavnih likova (Los i Aelita su oboje zauzeti, no maštaju jedno o drugome), te njihov nevjerojatan susret. Los sa svojim uspješno napravljenim svemirskim brodom sleti na Mars i nakon romantičnog susreta osnuje Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika na Marsu (!!!), jedna od nevjerojatnijih filmskih scena koje sam pogledao u svom životu. Raskošno dekorirani futuristički setovi su doista zanimljivo oslikali Mars i to se definitivno isplatilo vidjeti na velikom filmskome platnu.

Sljedeći dan imali smo priliku pogledati Štrajk (1924), prvi dugometražni igrani film Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna, koji je, uz Kulješeva i Pudovkina, svojim radovima na sovjetskoj montažnoj školi ostavio golem utjecaj na daljnji razvoj filmske umjetnosti. Naslov apsolutno opisuje radnju filma – radnici organiziraju štrajk. Nakon što jednog radnika krivo osude za krađu, on počini samoubojstvo i time motivira radnike na štrajk.

Ljubitelji filmova imali su priliku uživati u postupcima sovjetske montažne škole na najvećoj razini upravo zahvaljujući Ejzenštejnu, majstoru takvih postupaka (godinu dana kasnije snimio je film Oklopnjača Potemkin (1925), jedno od predstavničkih djela sovjetske avangarde). Film se sastoji od šest poglavlja. Dok su četvrto i peto poglavlje publici možda bili malo naporni, šesto poglavlje ih nije moglo ostaviti ravnodušnim. Orgija nasilja u zadnjem poglavlju filma je šokirala apsolutno svakog gledatelja u kino dvorani. Osim što je u početku poglavlja jedan od policajaca bacio malo dijete radnika sa visoke zgrade (šokantno prikazan prizor sa kadrovima pada djeteta i njenim mrtvim tijelom na pločniku), kasnije su paralelno montirane dvije radnje: pad radnika pred pendrecima policajaca i vojske, predstavnicima klasnih neprijatelja, i klanje konja (u kojem nas redatelj nije poštedio neugodnih prizora). Stvaranjem ovakvih metafora brutalnim sintezama kadrova je samo jedna od odlika poetike filmova tog razdoblja, čija je funkcija bila širenje komunističke ideje, a sa šestim poglavljem je publika dobila poruku snage noža koje prodire u srce.

Uz filmove rusko-sovjetskog ciklusa su još prikazani filmovi Vladimira Romashkova, Jevgenija Bauera i Koznicev i Traubergov film Novi Babilon (1929) kao jedno od važnijih ostvarenja izvan sovjetske montažne škole. A u natjecateljskom programu smo također imali priliku vidjeti zanimljiva umjetnička rješenja, no bilo je tu i neugodnih ostvarenja. Za vrijeme projekcije, neprestanim smijuljenjem, meškoljenjem po stolcima i intenzivnim hrkanjem je publika sa mnom podijelila isto mišljenje.

Trebalo bi pohvaliti glazbenu pratnju koju su činili Vitomir Ivanjek, Joe Kaplowitz i Invisible Muffin People. Sjajno su obavili posao i sigurno nije bilo lako sve projekcije sam pratiti u jednom danu. Vitomir Ivanjek se, recimo, simpatično snašao tijekom poteškoća u projekciji filma Aelita (gdje se prava kopija s titlovima morala pustit ispočetka) ne zanemarujući ih i nastavljajući lagano svirati. Kako su petkom i subotom tulumi neizbježni, organizacija je osigurala i na ovom festivalu dobru zabavu uz pomoć DJ Maria Kovača i Dj Frajmana.

Glavna nagrada Brcko, koja je naziv dobila po prvom hrvatskom igranom filmu Brcko u Zagrebu (1917), je dodijeljena filmu Izgubljena u čekanju Damira Radića, a nagrada publike Tvornica lutaka Ainhoae Menéndez.

Doista se nadam ovakvim festivalima u bliskoj budućnosti jer ovakve filmove, kakve su sad prikazali na velikom platnu, je teško nabaviti, a i ako vam se posreći da uspijete nabaviti kopiju, mala je vjerojatnost da će vam njena kvaliteta barem približno priuštiti ugođaj kakav možete dobiti u kino dvorani.

Standardno
Kultura

30. obljetnica umjetničke akcije Tomislava Gotovca – Zagreb, volim te!

Piše: Boris Vuković – Bobi

Prije trideset godina, u petak 13. Studenog 1981. na znak gričkog topa u 12 sati, Tomislav Gotovac je izašao potpuno gol iz haustora u Ilici 8 i time privukao brojne začuđene poglede, u pratnji. Hodao je nasred ulice sa dignutim rukama vičući Zagreb, volim te! i svako malo saginjući se kako bi poljubio prljavi asfalt prepun opušaka od cigareta. Nakon sedam minuta, na Trgu Republike, prišao mu je milicajac i pitao ga: „Što radite? Zašto ste goli?“, pritom mu stavljajući lisice. Tomislav mu je odgovorio: „Ja sam diplomirani filmski režiser i vršim umjetničku akciju.“

Ta akcija u punom nazivu glasi Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te…). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! i povodom njene tridesete obljetnice je u nedjelju, u 12 sati, održana izložba fotografija Zagreb, volim te! Borisa Turkovića i dokumenata vezanih uz akciju Tomislava Gotovca u Galeriji Klovićevi dvori. Izložba fotografija je mogla poslužiti kao savršena priprema za projekciju filma Živjeti art 77 Željka Radivoja, koja se održala isti dan, u 19 sati, u kinu Tuškanac. Govor prije projekcije filma održao je Slobodan Šijan, koji je napisao i veliku posvetu Tomislavu Gotovcu u 64. Broju Hrvatskog filmskog ljetopisa, a Željko Radivoj je također prisustvovao projekciji, uvijek spreman sa kamerom tako da je zabilježio i Šijanov govor.

Cjelovečernji dokumentarni Živjeti art 77 je jedno zanimljivo ostvarenje, u kojem nam i sam Tomislav Gotovac prepričava ključne periode svojeg života i svoju poznatu umjetničku akciju. Zbog vrckaste osobnosti Gotovca, film je nabijen humorom, tako da smijeha u kinodvorani nije nedostajalo, i strukturu samog djela čine i njegova poznata filmska ostvarenja, među kojima se nalazi i nagrađivani eksperimentalni dokumentarac Prije podne jednog fauna (1963).

Izuzmemo li Gotovčeva ostvarenja, film se sastoji od samo tri duga kadra (Gotovčevo pripovijedanje o nastanku filma Prije podne jednog fauna, Gotovčeva retrospekcija umjetničke akcije i kadar njegovog odlaska u usporenom kretanju) i film protekne vrlo brzo, makar je nekima sigurno bilo zamorno gledati spomenuta eksperimentalna djela, ali je lijepo vidjeti to barem jednom u životu. Film nam daje jako divan uvid u osobnost Tomislava Gotovca i bio je užitak gledati ga kako priča o svojoj opsjednutosti o filmovima. Gotovac uopće ne pokazuje da u njemu postoji ozbiljna strana, već nas upoznaje sa onom umjetničkom i to na vrlo smiješan način.

Cijeli događaj je doista zgodno zamišljen i sjajno organiziran. Čak je podijeljeno i 30 kopija filma na dvd-u, uz kojeg je priložen i još jedan film Željka Radivoja Balkanska pita, u kojem u kojem Gotovac iznosi sjećanja na događaje koji su uslijedili nakon završetka snimanja filma Lazara Stojanovića Plastični Isus. Zaključno, ako ste malo toga znali o Tomislavu Gotovcu, nakon ovog događaja niste mogli otići sa manjkom znanja, a ni praznih ruku.

Standardno
Kultura

IX. Zagreb Film Festival

Piše: Nikola Pušonjić

“The last thing the world needs is another film festival. “ – Jane Rosenthal

Odmah da se razumijemo, Zagreb Film Festival svakako nije još jedna filmska festivalska manifestacija. ZFF je festival koji, eto već devetu godinu, privlači vrlo široku publiku – od filmaša i kulturnih djelatnika, preko ”civilnih” zaljubljenika u dobre filmove, sve do ekipe koja termin ”festival” više poistovjećuje s izrazom ”fešta” i samo se želi dobro provesti na pratećim tulumima. Upravo u toj raznolikosti leži odgovor na pitanje: ”Zašto je ZFF kul?”


Photo by Toni Renaud

Iako je Zagreb grad mnogih festivala, ZFF nekako diše energijom ”glavnog” filmskog događanja. Možda tome u prilog ide činjenica da je, u osam dana održavanja, gotovo sveprisutan na ulicama užeg Centra – sve projekcije održavaju se u krugu 500 metara i to u Kinu Europa, Kinu Tuškanac, Dokukinu i Zagrebačkom plesnom centru ali i preko Save, u Muzeju suvremene umjetnosti, dok gradom šeću i paradiraju maskote festivala, popularni ”Bibovi” i pozivaju građanstvo u kina.

ZFF nije mjesto gdje ćete moći uživati u holivudskim blokbasterima i uz dvolitrenku Coca-cole, kilo kokica i 3D naočale šlatariti komada na ljubavnom sjedalu. Ipak, bilo je dosta drugih razloga za provesti par dana u kinu. I mladima i starima u Hrvatskoj ne škodi malo odmaknuti se od mega kino centara i pogledati pokoji film u kojem postoji i nešto više od obične zabave, a vjerujte da ponekad i umjetnost, pogotovo filmska, može biti itekako intrigantna, možda čak i više od recikliranja tehnoloških dostignuća iz osamdesetih godina kada je 3D kino zapravo nastalo i bilo fora.

Ovogodišnji filmski program bio je interesantan i šarolik, a ”Zlatna kolica” za najbolji dugometražni uradak otišla su u filmu ”Michael” austrijskog redatelja Markusa Schleinzera koji je zagrebačku publiku šokirao i dotaknuo pričom o pedofiliji. Posebno bismo istaknuli i popratni program, izvan konkurencije, na kojem ste mogli pratiti cikluse ”Red Western” – kaubojaca snimljenih u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi, ”Moj prvi film – Danska”, ”Seksualna edukacija na filmu”, kao i program namijenjen najmlađima ”Bibijada.” Sve u svemu, ponešto za svačiji ukus.

Zagrepčani očito vole ZFF o čemu svjedoči činjenica da su projekcije bile rasprodane svaki dan, a Varšavska ulica u vrijeme večernjih termina bila gotovo preplavljena ljudima bilo da odlaze ili dolaze na film, bilo da su samo navratili druženja radi popiti pivu ili se rasplesati na kasnijim partijima.

Više pročitajte na Klik.hr

Standardno
Kafići

Ko to tamo kuka usred Dobrog Zvuka

Piše: Mia Mitrović

Gajeva ulica jedna je od osebujnijih u ovome gradu. Počinje s Trgom i mondenim kafićima, na sredini oko Zelenog Vala nalazi se nekoliko pogrebnih poduzeća živopisnih naziva, a na samom ušću ulice, prema Glavnom, noćne dame strpljivo čekaju svoje mušterije.
Znamenitost Gajeve ulice svakako je i jedna nenametljiva, ugodna birtija a zove se Dobar Zvuk.

Njeno ime znano je svakom zagrebačkom gimnazijalcu od ’96. naovamo. Svatko tko je u svojim „nježnim godinama“ bio imalo buntovan barem jednom je zaglavio ovdje. Ugodan prostor u adaptiranom stanu uređen u stilu irskih pubova, bio mi je idealan za bježanje s nastave za kišnog jesenskog dana i cjelodnevno ispijanje kave. Ili pive ako je škola bila popodne.

Godinama me nije bilo u Zvuku. Srednja škola završila je odavno. Ostala su samo mutna sjećanja u velikom oblaku dima. Međutim, saznajem da Zvuk ovih dana slavi 15. godišnjicu pa se zaputih u traganje za izgubljenim vremenom.

Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo (jedino što su morali skresati dio prostora kako ne bi izgubili dozvolu za pušenje). Ulazna vrata škripe, parket pucketa pod mojim dr. Martens čizmama. Unutra odzvanja (dobar) zvuk pripitog mladenačkog smijeha i nadvikivanja, zveckanje čaša a u pozadini svira rokenrol.

Sjedam za šank i kukam. Kukam, dakle postojim. Kukam jer se osjećam staro. Srednjoškolski dani iz ove perspektive izgledaju mi kao dejžavu iz nečijeg tuđeg, prošlog života. Te četiri godine činile su mi se beskrajnima i jedva sam čekala da prođu.
Nedostaju mi ti dani, bez recesije i Jadranke, Fejzbuka i smartfonova! Da mi je barem vratiti se na tjedan dana u taj svijet u kojem mi je najveća briga bila hoće li mi roditelji doći na informacije i skužit da me u utorak cijeli dan nije bilo u školi.

S ovakvim razmišljanjima gnjilim na šanku i od Švrće (najdivniji, najminijaturniji i najstrpljiviji šanker u gradu) poručujem litru bambusa za 35 kn. Neloša je to investicija. Bambus u Zvuku ima buke prvog pijanstva i aftertaste ispravljene jedinice na popravnom iz matematike.

I što ga duže pijuckam, to manje kukam. Štoviše, osjećam se sve mlađe i mlađe! Obrazi mi se rumene od veselog Dionizovog napitka pa najzad shvaćam da uopće nisam tako stara pa ostajem u Zvuku do fajrunta. A isplati se u Zvuku ostati do fajrunta. To više nije birtija namijenjena isključivo srednjoškolcima, prosjek godina je šaren. A nije tolika gužva kao u Krivom, blizu je Trga i pušenje je dozvoljeno.

Zvuk je idealna birtija za preživljavanje tmurnih jesenjih večeri uz slušanje hitova vaše i naše mladosti; Joy Divisiona, Motorheda, Azre… Vremena se mijenjaju, užas postaje globalna furka. Cuga je jeftina, teška je mjuza. A Dobar Zvuk ostaje Dobar Zvuk!

Standardno