Uska lica KIC-a

Davne 1999. godine nepoznati je počinitelj zoljom (!) usmrtio nevinog šefa videoteke ”Box”, zamijenivši ga za Vjeku Sliška koji je pak nastradao koju godinu poslije, u sličnom scenariju, samo par metara dalje. Naš grad tada je bio mračno i opasno mjesto, građani su strahovali za živote svoje djece i tiho komentirali: ”Neka se svi oni pobiju, samo neka ne diraju nas, male ljude.” U to crno doba nitko nije mogao ni slutiti kako će Zagreb izgledati tek desetak godina kasnije. Organizirani kriminal, nažalost, i dalje ordinira gotovo neometano ali barem smo dobili prve gay friendly birtije u Centru.

Or did we?

Iznad tadašnje videoteke ”Box” smjestio se jedan od prvih Internet Caffea u Gradu Zagrebu, a iznad njega kafić, popularni KIC. Kako mi se incident iz ’99. duboko urezao u pamćenje, oduvijek sam se nekako bojao hodati tom stranom špice – tko zna, možda neki Belgijanac promaši svoju metu i tako me, sasvim slučajno pobere metkom.

Ali, mlad i naivan, uopće nisam slutio gdje je prava opasnost…

Netko me je nagovorio da popijemo kavu jedno popodne gore. Mislim si, ajde, nisam nikada bio, što mi se može loše dogoditi. Kafić je poluprazan ali zadimljen kao čikaška birtija u periodu prohibicije. Dvije djevojke izvaljene su na kauču i zagrljene pijuckaju pivo. Konobar nas je vidio kako ulazimo i sjedamo za stol. Kafić je i dalje prazan, kao i naš stol. Gore navedene gospođice primjećuju da mi je neugodno ali pogrešno zaključuju da moja neugoda proizlazi iz seljačke homofobije pa postaju sve glasnije i provokativnije. Postajem sve nervozniji. Em što od kave zasada dobivam samo ”k” em što me se smatra neukom i netolerantnom seljačinom.

Ulaze dva modno osviještena mladića i sjedaju za stol. Glasni su, cerekaju se i viču. Konobar umorno okrene stranicu tada novih dnevnih novina malog formata i uz uzdah zapali cigaretu. Gospoda također njuše moju živčanost i upiru prstom prema našem stolu. Gotovo je, izlazim, pa nisam ja tu nekakva budala.

Nastavio sam izbjegavati KIC ali ga nikada nisam zaboravio. Štoviše, dao mi je i veliku temu za razmišljanje. LGBT zajednica, barem u Zagrebu, svakako sve više i više ostvaruje svoja prava te slobodno mogu reći da je naš grad po tom pitanju liberalan grad i sretan sam radi toga. Ali čemu onda podrugljiv pogled usmjeren prema meni kada ušećem u jedno od samoprozvanih gay friendly birceva? Od mene se očekuje da budem pluralist, a kada to pokušavam i biti na terenu, nekome je nezamislivo da dolazim na ”njegovo” mjesto.

No dosta filozofiranja. Nedavno sasvim slučajno sjednem na terasu dotičnog kafića na špici i naručim pivo od istog konobara kao i prije koju godinu. I čekam. Čekam, čekam, prelistam jedne novine, druge. Igram malo igricu na mobitelu. I igram. Na kraju shvaćam da sam u KIC-u. Katastrofa, ustajem i odlazim popiti pivo na terasu pored. Malo sam još promatrao hoće li mi stići i narudžba od prije pola sata. Ništa.

Prepričavam svoje događaje s KIC-om jednom prijatelju, a on kao iz topa ispali: ”Pa čuo sam za tog konobara! Tip navodno ima tetoviranu svastiku na gležnju! Možeš si misliti kako je njemu cijeli dan s tim uskolikima!”

Hm, jadan čovjek.

Nikola Pušonjić