Šipak, nar ili morganij , kažu stari i umorni ljudi, je možda baš stvarno rajsko voće, a ne jabuka. Tom idejom, Eva nije Adamu ponudila napola pojedeni ogrizak već upravo suprotno, ogulila je zubima koru nara, i jednim, tipično ženskim potezom prosula pred njega stotinjak koščica morganija, dok je on, padavši na koljena, hitro i hirovito, svojim ručicama grabio košpice šipka, utapajući se u znanju.
Photo by Mia Mitrović
To je stvarni mit. To što su mitovi izmitizirani do granice banalnog. To što je glavna crtica svih ljudi prisutnih oko, na i u Subversive film festivalu upravo to da su potpadali jedni drugima pred sopstvene mitologije. Ovo nije srbizam, sopstveno, Hrvati jednostavno nemaju dovoljno dobar prijevod sopstva da bi ga legitimno mogli iskoristiti.
Subverzije započete u M.a.M.i. pred par godina nisu isto što i Subversive film festival. Pod jedan. Suverzije koje se sada održavaju u novootvorenoj Knjižnici/Infoshopu Pippillotte, u AKC Medika su nešto sasvim drugačije od SFF. Pod dva. Sarajevo Film Festival i Subversive Film Festival su iste kratice, SFF. Možda je to razlog zašto skoro nije nastupila Gayatri Chakravoti Spivak. Možda i nije. Možda je upala pluća kriva. Možda i nije. Uglavnom, to je razlog zašto u daljenjm tekstu ne možemo koristiti ni SFF, ni Subverzije. Već moramo pribjeći klasičnom informacijskom triku, copy-paste-u, i uredno sagledati stvar nazvanu Subversive Film Festival.
Potrebno je više od dvije kartice teksta, zasigurno. Toliku količinu libida ne možeš satjerati u jednu i pol do dvije kartice. Kao da otvoriš nar i iglom pokušavaš iščupati jednu po jednu koščicu morganija, dok šipčane košpe, sa svojom tankom opnicom, uništavaš iglom. Zasigurno je potrebno više, da bi imali manje. Još jedan naoko banalan mit.
Govorili su o „Suverzijama u vizualnom“, o „Mitologijama Marxa“, o „Proizvodnji vs. razvoju“, o tome je li Balkan novi Magreb, zatim od čega i koga se emancipirati što je zasigurno najbolje predavanje održano na ovim prostorima („Davide Harveyu, budi mi tata!“ op.a.), Žižek se nevjerovatno staloženo borio sa situacijom, Zygmund Bauman se okrenuo ljevici kritizirajući desničarstvo unutar nje same, a Samir Amin se bavio putanjom historijskog materijalizma. I sve to nakon tjedan dana iznimne bollywoodskim mjuziklima uzrokovane, a postkolonijalnim etnografskim pogledima s margine dokrajčene boli. Iznimno zabavna dva tjedna. Prava je šteta da je gotovo, mislim da bi se mnogi osladili kada bi ovaj nesretno nazvani event bio trajna propozicija kina Europe. Interes zasigurno postoji. 30 kn za iskupljenje u „Europi“ je čista realnost divljeg tranzicijskog kapitalizma.
Tihana Urlik
anwa.com.hr 